Marie Bonaparte

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Marie Bonaparte

Marie Bonaparte (2. srpnja 1882. - 21. srpnja 1962.), francuska psihoanalitičarka

Učenica Sigmunda Freuda. Praunuka Napoleonovog brata. Njen otac je bio princ Roland Bonaparte. godine 1907. u udala se za princa Georga od Grčke, čime je stekla naslov grčke princeze. S njim je imala dvoje djece. U znanstvenom radu koristila je djevojačko prezime.

Radila je kao psihoanalitičarka do svoje smrti 1962. Financirala je Freudov bijeg iz Austrije nakon što je ona bila pripojena nacističkoj Njemačkoj 1938. Otkupila je i sačuvala Freudova pisma Wilhelmu Feissu, usprkos Freudovoj želji da ona budu uništena. Godine 1915. osnovala je Francuski institut za psihoanalizu (Société Psychanalytique de Paris, SSP) in 1915.

O njezinom životu snimljen je 2004. francuski film Princesse Marie, redatelj: Benoît Jacquot, sa Catherine Deneuve u glavnoj ulozi. Emitiran na Hrvatskoj televiziji u dva dijela u veljači i ožujku 2006.

O ženskoj seksualnosti[uredi VE | uredi]

U polemici oko ženske seksualnosti, nasuprot tezama Karen Horney, Marie Bonaparte u knjizi Ženska seksualnost brani Freudovo stajalište o ženama kao prikraćenim bićima, u čijem psihološkom razvoju bitnu ulogu igra zavist na penisu (Hornay je nasuprot tome tvrdila da muškarci ženama zavide na maternici). Po Freudu, djevojčica u svojem ranom psihoseksualnom razvoju prolazi kroz iste faze kao i dječak; u njoj djeluju iste libidne sile, koje po sebi imaju "muški", aktivni karakter. Zbog svoje biološke prikraćenosti, međutim, ona mora libdine težnje usmjeriti ka pasivnim ciljevima. Zrela ženska seksualnost podrazumijeva potpuno odbacivanje želje da se bude muško, tj. želje da se ima penis.

Na fiziološkom planu, ako žena postiže orgazam samo stimulacijom klitorisa, to pokazuje njenu nezrelost. Zreli ženski orgazam, kako tvrdi Freud, je isključivo vaginalni: u procesu sazriijevanja, djevojčica koja je doživljavala zadovoljstvo masturbacijom klitorisa mora, da bi postala ženom, potpuno prenijeti seksualnu osjetljivost na vaginu.

To je shvaćanje u to vrijeme bilo općeprihvaćeno kod liječnika i psihologa, uključivo i one koji su u potpunosti odbacivali Freudovo učenje. Žena, koja doživljava samo klitorisni orgazam, smatrana je frigidnom. Bonaparte je započela sa psihoanalizom kod Freuda zbog svoje frigidnosti, koju je prethodno pokušala izliječiti tada popularnom "korektivnom operacijom" kojom se klitoris premješta bliže vagini.

Bonaparte dokazuje da ženski odnos prema seksu nužno uključuje mazohističke fantazije i mazohistički odnos prema spolnom odnosu: prodiranje penisa u vaginu psihološki znači "dobivati batine penisom", a žena u tome uživa, doživljavajući orgazam. To je jedini način seksualnog užitka zrele žene, dok je fiksacija na klitoris znak nezrelosti. To je mišljenje branila iako je i iz vlastitog iskustva, kao i iz rada sa sa pacijenticama, znala da kod velikog broja žena klitoris uporno odbija napustiti svoj senzorni primat nad vaginom.

Istraživanje Alfreda Kinseya o seksualnom ponašanju žena (1953.) pokazalo je da mnoge žene imaju ovaj "problem". Nakon rada W. Mastersa i W. Johnson iz 1966. teza o nezrelosti klitorisnog orgazma odbačena je. (Tordjman, str. 69) Moderna seksologija pretežno smatra obje vrste orgazma jednakovrijednim. Neke feministkinje u potpunosti su odbacivale vaginalni orgazam kao mit (Anna Koedt, 1968).

Literatura[uredi VE | uredi]

NA FRANCUSKOM:

  • Jean-Pierre Bourgeron : Marie Bonaparte et la psychanalyse, a travers ses lettres a René Laforgue et les images de son temps éd. Slatkine, Geneve, 1993
  • Élisabeth Roudinesco : La bataille de cent ans, histoire de la psychanalyse tome 1, éd. Ramsay, Paris, 1982

NA ENGLESKOM:

  • Bertin, Celia, Marie Bonaparte: A Life, Yale University Press, New Haven, 1982. [ISBN 0151572526]
  • Loewenstein, Rudolf, Drives, Affects and Behavior: Essays in Honor of Marie Bonaparte, 1952

NA HRVATSKOM:

  • Filipović, Ljiljana: Što muškarac hoće?, "Kruh i ruže", br. 14, 2001, str. 2-7 (Uvod u tematski blok "Žene i psihoanaliza")
  • Freud, Sigmund: O ženskoj seksualnosti, u: "Kruh i ruže", br. 14, str. 11-18. (Über die weibliche Seksualität, 1931)
  • Friedman, David M.: Glava za sebe. Kulturna povijest penisa, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2005. (A Mind of Its Own. A Cultural History of the Penis, 2001.), str. 197-198.


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Société Psychanalytique de Paris | Marie Bonaparte