Meksički muralizam
Meksički muralizam je umjetnički pokret u Meksiku od 1920-ih do 1960-ih, koji je izlučio najvažniju generaciju meksičkih umjetnika i utjecao na zidno slikarstvo u svijetu. Povijesno se ističe svojim političkom angažiranošću, uglavnom marksizmom, ali i socijalnim temama, te kombinacijom narodne meksičke slikarske tradicije s modernim europskim stilovima.
Zajedno s Diegom Riverom, kojeg je upoznao u Parizu 1919. godine, David Alfaro Siqueiros je radio na inicijativi pod pokroviteljstvom meksičke vlade koja je povela borbu protiv nepismenosti i željela je obrazovati ljude kroz umjetnost na velikim javnim zidovima. Siquieros u svom Pozivu američkim umjetnicima, tiskanom 1921. u španjolskom časopisu Vida Americana, traži od umjetnika da obnove vezu s izvornom umjetnošću svojih zemalja te da prikazuju svakodnevne prizore života mjesnih ljudi.[1]
Za najbolji način prijenosa informacija lako prepoznatljivim i shavtljivim prizorima je odabrano slikanje murala (zidnih slika) na zidovima javnih zgrada, dok je slikanje na platnu smatrano za "slikarstvo kulturne elite". Siqueiros je izjavio: "Ulice će biti naši muzeji".
Nakon atentata na generala Obregona i političkih promjena koje su uslijedile u Meksiku, nova vlada nije tolerirala dvosmislene političke poruke meksičkih muralista. Trojica velikih slikara (Rivera, Siquieros i Orozco) su morali napustiti državu. Za vrijeme Rooseveltovog New Deala u SAD-u (1933. – 40.) oni su slikali velike murale na zidovima u New Yorku, Detroitu i Kaliforniji, te su utjecali na mnoge umjetnike u SAD-u, ali i cijeloj Latinskoj Americi.
Stilistički su meksički murali bili realistički prikazi sa simboličkim aluzijama, snažnog narativnog sadržaja i puni referenci ma suvremene umjentičke medije, poput filma, i pretkolumbovsku umjetničku tradiciju. U radu meksičkih muralista je bio očit utjecaj talijanskog freskoslikarstva s kojima su se izravno upoznali, ali i soc-realizma koji je tada paralelan, ali nikako identičan, umjetnički pravac u SSSR-u.
Pored tehnike freske (tempera na svježoj žbuci), muralisti su se iglavnom služili enkaustikom i akrilnim bojama.
Između 1923. i 1928. godine Rivera je radio na nizu golemih fresaka za Ministarstvo javnog obrazovanja na kojima je prikazao prizore iz života Meksikanaca. Bili su to prizori teđkog rada i kontrasta između bogatih i siromašnih, te prizori proslava i zabava. Poruke su bile artikulirane tako da su se mogle shvatiti na više razina i zato su se svidjele svim slojevima društva.
Na muralu u Ministarstvu obrazovanja U Arsenalu, Rivera je u središte smjestio mladu Fridu Kahlo (1922.) 
Orozco, Izgarajući čovjek, Hospicij Cabañas, Guadalajara (Jalisco), Meksiko (1939.) 
Jorge González Camarena, Prisutnost Latinske Amerike, Likovna akademija, Concepción, Čile (1965.) 
Siqueiros, Marš čovječanstva na zemlji prema svemiru, multimedijski center Polyforum Cultural Siqueiros, Ciudad de Mexico (1971.)
- ↑ Opća povijest umjetnosti, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003., str. 606. ISBN 953-196-631-1