Simbolizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
simbolizam
Smrt grobara (Carlos Schwabe) iz 1895. je likovni skup simbolističkih motiva - Anđeo smrti, nedirnuti snijeg i dramatični pokreti likova izražavaju simbolističke težnje metafizičke preobrazbe.
Smrt grobara (Carlos Schwabe) iz 1895. je likovni skup simbolističkih motiva - Anđeo smrti, nedirnuti snijeg i dramatični pokreti likova izražavaju simbolističke težnje metafizičke preobrazbe.

Simbolizam (francuski: symbolisme[1]) je umjetnički pokret 19. i početka 20. stoljeća. Po svojim glavnim osobinama blizak je romantizmu, a želio se odvojiti od naturalizma i realizma, unošenjem nesvjesnog i duhovnog.

Bio je to međunarodni pokret koji se proširio Europom, a umjetnici tog razdoblja željeli su oživjeti sadržaje proistekle iz pjesništva, mitologije i psiholoških istraživanja. Vodeću ulogu odigrali su francuski umjetnici u polemici o estetici. Simbolizam ideje crpi iz klasičnih i biblijskih mitova, srednjovjekovnih legendi i La Fontaineovih basni; taj stil bavi se egzotičnim temama i istražuje teme smrti. Slike sadrže mnoštvo pojedinosti i bogate su bojama.

Na slici Kod stola (Henri Fantin-Latour, 1872.) prikazani su književnici: Paul Verlaine, Arthur Rimbaud, Léon Valade, Ernest d'Hervilly i Camille Pelletan (sjede); te Pierre Elzéar, Emile Blémont i Jean Aicard (stoje).

Simbolizam u književnosti[uredi VE | uredi]

Charles Baudelaire se smatra „ocem simbolizma”
Gustave Moreau, Edip i Sfinga, 1864., ulje na platnu, 206,4 × 104,8 cm, Metropolitan, New York.

Simbolizam se razvio ponajprije u francuskoj književnosti, a najznačajnijim pretečom i utemeljiteljem simbolizma drži se Charles Baudelaire. Kao povijesno-stilska odrednica odnosi se ponajprije na posve određenu formu pjesništva, jezik kojega se definira u suprotnosti s jezikom proze. Jezik je simbolističkoga pjesništva sugestivan i teško razumljiv, s posebnim naglaskom na zvučnosti i simbolici, na štetu izravne denotacije i opisnosti. Simbolizam je obilježen „kultom ljepote” i slijedi načelo umjetnosti radi umjetnosti (larpurlartizam). Pjesnici simbolizma njegovali su ideju „čistoga pjesništva” (Stéphane Mallarmé), u kojem ritam i zvuk stiha razbijaju svakodnevna značenja upotrijebljenih riječi, pretvarajući ih u simbole kojih je značenje nedokučivo. Simbolizmu je svojstveno isticanje značaja pjesništva u otvaranju mogućnosti posebne vrste spoznaje pjesničkim simbolima. Pjesništvo omogućuje čitatelju da razumno i osjećajno spozna ono što bez njegove simboličke djelatnosti ne bi bilo poznato. Uz Mallarméa, najznačajniji su francuski simbolisti bili Arthur Rimbaud i Paul Verlaine. Simbolizam je manje ili više izrazito zastupljen i u ostalim europskim književnostima (Rainer Maria Rilke, Maurice Maeterlinck, Andrej Bjeli, Aleksander Aleksandrovič Blok, William Butler Yeats, Oscar Wilde, i dr.)[1].

Simbolisti[uredi VE | uredi]

(prema godini rođenja)

Simbolizam u likovnoj umjetnosti[uredi VE | uredi]

Auguste Rodin, Poljubac, 1897., mramor, Rodinov muzej, Pariz.
Gustav Klimt, Poljubac, 1907.-1908., ulje na platnu, 180 × 180 cm, Austrijska galerija, Beč.
Viktor Mihajlovič Vasnjecov, Vitez na raskršću, 1882., ulje na platnu, 167 × 308 cm, Ruski državni muzej, Sankt Peterburg.
Bela Čikoš-Sesija, Saloma, 1919., Galerija likovnih umjetnosti, Osijek

Simbolizam u književnosti je u biti drugačiji od simbolizma u likovnoj umjetnosti, iako se oni preklapaju u više točaka. U slikarstvu, simbolizam je zapravo nastavak istih mističnih težnji u romantičarskoj tradiciji, koja podrazumijeva umjetnike kao što su: Caspar David Friedrich, Fernand Khnopff i John Henry Fuseli, te je još više povezan sa samosvjesno tamnom i intimno dekadentnom stranom ovog pokreta. Postojale su odvojene skupine simbolističkih slikara i kipara kao što su: Gustave Moreau, Gustav Klimt, Ferdinand Hodler, Mikalojus Konstantinas Čiurlionis, Odilon Redon, Pierre Puvis de Chavannes, Henri Fantin-Latour, Edvard Munch, Félicien Rops, i Jan Toorop. Zapravo, simbolizam u slikarstvu je imao dalekosežniji utjecaj nego u književnosti, te je imao sljedbenike u Rusiji (Mihail Vrubelj, Nicholas Roerich, Viktor Borisov-Musatov, Martiros Sarjan, Mihail Nesterov, Leon Bakst), Meksiku (Frida Kahlo), te u SAD-u (Elihu Vedder, Remedios Varo, Morris Graves i David Chetlahe Paladin). U kiparstvu se često Auguste Rodin smatra najistaknutijim predstavnikom premda je njegov simbolizam suptilan. Simbolistički slikari su koristili mitološke scene i prizore iz snova kao likovni jezik duše, u potrazi za evokativnim slikama koje bi istaknule statički svijet tišine. Simboli koje su koristili ne pripadaju općoj ikonografiji, već su izrazito osobni, privatni, tajnoviti i nedokučivi. Više kao filozofija, nego umjetnički pravac, simbolizam je utjecao na aktualne pravce poput art nouveaua i Les Nabis. Istražujući snovite prizore, simbolisti su prelazili granice između vremena i drugih kultura, poput mnogih modernih i suvremenih umjetnika.

Umjetnici[uredi VE | uredi]

Simbolizam u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj se simbolizam razvio početkom 1890-ih. U hrvatskoj književnosti elementi simbolizma izraženi su u djelima A. G. Matoša i V. Vidrića. Začetnik simbolizma u hrvatskoj umjetnosti bio je Bela Čikoš-Sesija, a zamjetan je kod R. Auera, V. Bukovca te osobito skupine Medulić, koja je nadahnuće pronalazila u nacionalnoj epici (Tomislav Krizman, Miroslav Rački, Emanuel Vidović, Ivan Meštrović i Toma Rosandić). Uz Meštrovića, najznačajniji kipar hrvatskog simbolizma bio je Robert Frangeš-Mihanović[1].

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 simbolizam, Hrvatska enciklopedija LZMK, Pristupljeno 25. srpnja 2017.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Simbolističke slike

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]