Prijeđi na sadržaj

Meri Gotovac

Izvor: Wikipedija

S. Meri (Marica) Gotovac (Budišnja Ravan, općina Konjic, Hercegovina, 10. svibnja 1958.),redovnica Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu, voditeljica kateheza i duhovnih obnova za mlade, tajnica Vijeća za pastoral duhovnih zvanja HBK od 2007., predsjednica Centra za zvanja Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica 2008. – 2010.,[1] osnivačica Zajednice mladih volontera „Milosrdni Samarijanac“,[2] suradnica u izradi katehetskih materijala[3]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Roditelji su joj bili majka Šima, rođena Ilić i otac Bosiljko Gotovac. Marica jer rođena u tradicionalnoj katoličkoj obitelji s jedanaestero djece kao dijete iz očeva drugog braka, jer mu je prva supruga umrla od španjolske gripe. Marica (s. Meri) je odrasla uz očevih troje djece iz prvog braka. U obitelji se svaki dan zajedno molilo i redovito slavila misa. Roditelji su im bili marljivi i pošteni ljudi. Živjeli su u teškim uvjetima. Djeci nisu ostavili gotovo nikakva materijalna dobra, unatoč što su teško radili cijelog života. Rodni joj kraj nije pružao nikakve mogućnosti za životni napredak i gotovo svi su ga brzo napuštali i odlazili na školovanje ili na posao daleko od obiteljskoga doma. Roditelji su joj na kraju su ostali sami i u rodnoj joj Budišnjoj Ravni ostali sve do rata u Bosni i Hercegovini. Ni rat ih nije potjerao, nego su pobjegli pred bošnjačko-muslimanskom agresijom. Boravili su kod jednog sina u Njemačkoj, potom kod drugog u Osijeku gdje su ostali do smrti.[1]

Rano djetinjstvo provela je u obiteljskom domu. Od malena je osjećala sklonost prema redovničkom pozivu. Njeno malo selo nije imalo osnovnu školu s punim programu, nego se u selu moglo polaziti samo do četvrtoga razreda. Otac je želio da kći Marica nastavi školovanje jer je bila dobra učenica. Mati se protivila jer nije htjela da kći ide sama s dječacima u šest kilometara udaljenu školu i bila je za da Marica se školuje u Sarajevu gdje bi boravila kod ujaka. Usred rasprave i dogovora doznali su od susjednoga župnika, da Milosrdne sestre Svetoga Križa u Đakovu primaju djevojčice na stanovanje omogućavajući im uz materijalnu pomoć roditelja završiti školovanje. Meri je odmah to prihvatila te je s ocem 1969. je došla u Đakovo, te sa skupinom od još petnaestak djevojčica iz Bosne i Hercegovine i Slavonije nastavila pohađati osnovnu školu u Trnavi kraj Đakova. Odlučila je postati redovnica pa se nakon osnovne škole odlučila vratiti u Đakovo. Gimnaziju je završila u Đakovu. Poslije redovničke formacije, položila je godine 1982. prve redovničke zavjete u provincijalnoj kući u Đakovu.[1]

Diplomirala je u Zagrebu na Katehetskom institutu u Zagrebu. Duže godina radila kao katehistica.[4] Otkad je vjeronauk u škole uveden 1991., radila je i kao vjeroučiteljica u školama, vodila je susrete za mlade i roditelje, duhovne susrete za djevojke, vodila je pjevanje dječjeg i mješovitog zbora, vodila je duhovne obnove za djevojčice i mlade, svirala i animirala pjevanje na nedjeljnim misama.[1] Godine 2001. započela je rad s mladima u Domu bl. s. Ulrike samostana u Đakovu. Ljeta 2008. magistrirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, tezom "Mladi pred izborom duhovnog zvanja u postmodernom okruženju", pod vodstvom mentora dr. Josipa Šimunovića. Prva je studentica Katehetskog instituta KBF-a u Zagrebu koja je magistrirala iz područja pastoralne teologije.[4] Objavila članke katehetsko-liturgijske građom u „Vjesniku“ Đakovačke i Srijemske biskupije te u časopisu „Kateheza“ i održala nekoliko stručnih predavanja na susretima animatora za duhovna zvanja.[1]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c d e Baran, Tanja. 31. prosinca 2012. Meri Gotovac. Laudato. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. prosinca 2016. Pristupljeno 7. prosinca 2016.
  2. Obilježavanje Međunarodnog dana starijih osoba. Dom za starije Đakovo. 1. listopada 2015. Pristupljeno 7. prosinca 2016.
  3. Ured. Đakovačko-osječka biskupija. Pristupljeno 7. prosinca 2016.
  4. a b S. Meri Gotovac obranila magistarski rad, IKA V - 104423/7. IKA. 10. srpnja 2008. Pristupljeno 7. prosinca 2016.