Bošnjačko-hrvatski sukob: Dolina Neretvice i Konjic
| Bošnjačko-hrvatski sukob u Konjicu i Jablanici | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio Bošnjačko-hrvatski sukoba i Rat u Bosni i Hercegovini | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
| Armija Republike Bosne i Hercegovine | Hrvatsko vijeće obrane | ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Arif Pašalić | Miljenko Lasić | ||||||||
| Vojne snage | |||||||||
| oko 5000 pripadnika u trima brigadama | jedna razdijeljena brigada (Herceg Stjepan) | ||||||||
Bošnjačko-hrvatski sukob u Konjicu i Jablanici bio je mjesni dio bošnjačko-hrvatskoga sukoba u ratu u Bosni i Hercegovini, vođen ponajprije tijekom 1993. na području Konjica, Jablanice i okolnih sela u dolini Neretve. Sukob se razvio između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskoga vijeća obrane, a obilježili su ga borbe za prometnice i naseljena mjesta, protjerivanja stanovništva, zatočenja te ratni zločini nad civilima i ratnim zarobljenicima.
Područje Konjica i Jablanice imalo je veliku stratešku važnost jer je cestovni pravac od jadranske obale preko Mostara, Jablanice i Konjica bio jedna od glavnih humanitarnih i logističkih veza prema Sarajevu.[1]
Na području sjeverne Hercegovine glavninu snaga ARBiH činile su 43. brdska brigada Suad Alić, 44. brdska brigada Neretva i 45. brdska brigada Neretvica, dok je HVO raspolagao brigadom Herceg Stjepan, raspoređenom u više odvojenih sastavnica.[2]
Dodatne napetosti izazvao je Vance-Owenov mirovni plan, prema kojemu je područje sjeverne Hercegovine trebalo ući u hrvatski većinski kanton. Time su se već postojeće političke i vojne suprotnosti između HVO-a i ARBiH dodatno zaoštrile.[3]
U drugoj polovici ožujka 1993. napetosti su prerasle u otvoreni sukob. Dana 23. ožujka pripadnici HVO-a uhitili su trojicu istaknutih muslimanskih dužnosnika iz Konjica, nakon čega je došlo do razmjene vatre i topničke potpore. Kriza je privremeno smirena tek nakon njihova puštanja i primirja od 28. ožujka.[3]
Borbe su obnovljene početkom travnja. Dana 14. travnja snage Armije BiH napale su Busiće pokraj Konjica, a HVO je 15. travnja odgovorio napadom i zauzimanjem nekoliko sela sjeveroistočno od Jablanice. UNPROFOR je potvrdio da su borbe izbile, ali nije mogao pouzdano utvrditi koja ih je strana započela.[3]
U drugoj polovici travnja borbe su se proširile na Soviće, Doljane i Ostrožac. U predmetu Naletilić i Martinović ICTY je utvrdio da je napad HVO-a na Soviće i Doljane 17. travnja 1993. bio dio šire ofenzive usmjerene prema Jablanici.[4] Do kraja travnja hrvatske su snage bile istisnute iz Konjica i Jablanice, a borbe su prekinule i glavnu prometnicu kojom su prolazili konvoji pomoći prema Sarajevu; hidroelektrana kod Jablanice ostala je pod nadzorom ARBiH.[2]
Početkom lipnja nekadašnji hrvatski stanovnici gradskoga područja Konjica bili su protjerani iz grada, a mjesne postrojbe HVO-a našle su se na malom i odsječenu prostoru južno od Konjica. U toj je fazi rata konjički HVO za topničku, logističku i medicinsku potporu ovisio o Vojsci Republike Srpske.[5] Borbe u sjevernoj Hercegovini nastavile su se tijekom ljeta i jeseni 1993., bez odlučna proboja bilo koje strane.[5]
Sukob na području Konjica i Jablanice pratio je niz ratnih zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima. U selu Trusina 16. travnja 1993. tijekom napada specijalnoga odreda Zulfikar ubijeni su hrvatski civili i zarobljeni pripadnici HVO-a. Sud Bosne i Hercegovine osudio je Edina Džeku zbog sudjelovanja u strijeljanju šest postrojenih pripadnika HVO-a i ubojstvu dvaju civila.[6][7]
Za zločine nad bošnjačkim stanovništvom na području Jablanice važan je predmet Naletilić i Martinović, u kojemu je ICTY razmatrao prisilno premještanje civila, razaranje kuća i drugih objekata te zlostavljanja povezana s operacijom u Sovićima i Doljanima.[4]
Na području Konjica kao zatočenički objekt služila je i sportska dvorana Musala. Sud Bosne i Hercegovine utvrdio je da je od svibnja do kraja listopada 1993. ondje bio uspostavljen objekt za nezakonito zatvaranje civila hrvatske i srpske nacionalnosti te da su zatočenici bili izloženi nečovječnom postupanju. Zbog zločina u Musali Edhem Žilić osuđen je na devet godina zatvora.[8][9]
Borbe su dovele do teških demografskih i društvenih posljedica. Hrvatsko je stanovništvo u velikoj mjeri nestalo iz gradskoga područja Konjica već do početka lipnja 1993.[5] Rat je ostavio duboke posljedice i na druga naselja u dolini Neretve, a prometni pravac prema Sarajevu bio je povremeno prekinut, što je imalo i humanitarne posljedice.[1]
- 1 2 Report of the Secretary-General on the United Nations Protection Force (UNPROFOR) (PDF). Ujedinjeni narodi. 9. ožujka 1994. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
- 1 2 Central Intelligence Agency 2002, str. 433–434.
- 1 2 3 Central Intelligence Agency 2002, str. 433.
- 1 2 Prosecutor v. Naletilić and Martinović, Appeal Judgement (PDF). Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. 3. svibnja 2006. str. 97–100. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
- 1 2 3 Central Intelligence Agency 2002, str. 434.
- ↑ Edin Džeko osuđen na 12 godina zatvora. Sud Bosne i Hercegovine. 6. lipnja 2014. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
- ↑ Preinačena prvostepena presuda u predmetu Edin Džeko. Sud Bosne i Hercegovine. 5. ožujka 2015. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
- ↑ Edhem Žilić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina. Sud Bosne i Hercegovine. 17. studenoga 2017. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
- ↑ Žilić Edhem S1 1 K 015591 18 Krž. Sud Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
- Central Intelligence Agency. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. 2. Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. Washington, D.C..
| Bošnjačko-hrvatski sukob | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Sukob po bojištima | Sukobljeni | Vojne snage | Vođe | ||||
|
|
|
Mate Boban (Predsjednik HR Herceg-Bosne)
| |||||
.svg)
