Miheil Gelovani

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Miheil Gelovani
Miheil Gelovani
Gelovanijev nadgrobni spomenik
Rodno ime მიხეილ გელოვანი
Rođenje 6. siječnja 1893., Lasuria, Kutaisi, Rusko Carstvo
Smrt 21. prosinca 1956., Moskva, Sovjetski Savez
Zanimanje glumac, redatelj
Godine rada 1913.1956.
Važnije uloge Josif Visarionovič Staljin
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Miheil Gelovani (gru. მიხეილ გელოვანი, rusificiran kao Михаи́л Гео́ргиевич Гелова́ни, Larusia, 6. siječnja 1893.Moskva, 21. prosinca 1956.) bio je gruzijsko-sovjetski filmski i kazališni glumac i redatelj, poznat po brojnim prikazima Staljina u svojim filmovima.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Nagrada za filmsku umjetnost SSSR-a

Rani život[uredi | uredi kôd]

Miheil Gelovani je izravni potomak stare gruzijske kneževske obitelji Gelovani.[1] Glumačku karijeru započeo je u kazalištu u Batumi tijekom 1913. godine. 1919. i 1920. pohađao je dramsku školu u Tiflisu. Nakon završetka dramske škole postaje član glumačke postave u Rustaviju, gdje je glumio u gradskom kazalištu pune dvije godine. Od 1923. radi kao glumac i redatelj u "Goskinprom film studio", najvećem i najsnažnijem filmkom poduzeću u cijeloj Gruziji,[2] koja je nakon Prvog svjetskog rata postala dio Sovjetskog saveza. Na filmskoj sceni debitirao je 1924. u filmu "Tri života".[3] Još iste godine se preselio u armeniski dio SSSR-a, gdje je radio kao filmski redatelj. Uz svoj filmski rad, nastavljao se pojavljivati u kazalištu, a glumio je u Kutaisiu i Bakuu. 1936. vratio se glumačkom ansamblu kazališta u Rustaviju i ondje ostao tri godine.[4]

Prijeratni život[uredi | uredi kôd]

1938. prvi put je prikazan film "Velika zora" u kojoj je Gelovani tumači ulogu Staljina, za kojeg je dobio odlikovanje crvenog reda (eng. Order of the Red Banner of Labour, rus. Орден Трудового Красного Знамени) 1. veljače 1939. i Staljinovu nagradu 1941.[2] Nakon te uloge, Gelovani je postao filmski sinonim za Staljina, te ga je glumio u dvanaest filmova do Staljinove smrti.[5] Takvu ulogu uspio je izgraditi na fizičkoj sličnosti sa Staljinom, građom tijela, a vrlo brzo je i savladao njegov način govora.[6] Navodno je i sam Staljin obožavao gledati Gelovania kao svoje utjelovljenje, posebice zato što je imitirao njegov glas "do savršenstva", bez obzira na svoje gruzijske korijene.[7] Odličnom dikcijom i vještim govorenjem ruskog prikazao je ulogu Staljina 12 puta, čime je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao "glumac koji je najviše puta tumačio ulogu jedne povijesne osobe."[8] Kada se sastao s glavnim tajnikom najvećeg državnog filmskog poduzeća, tajnik ga je uzrujano pitao: "Temeljito sam vas promatrao... Ne gubite vrijeme, zar ne?"[9] Gelovanijeva filmska karijera umnogome je pridonijela jačanju Staljinova kulta ličnosti, a Staljin ga je i sam nazivao jednim od "najvjernijim i najodanijim sljedbenikom".[10] Geloveli je pridonio pozitivnom prikazivanju Staljina, baš kao što je Sergej Eisenstein u filmu "Ivan Grozni".[11]

Poslijeratni uspjesi[uredi | uredi kôd]

Iako je zbog svoje uloge Staljina osovjio publiku diljem SSSR-a, u svom drugom filmu nije glumio Staljina, da ga ne bi prikazali smrtnikom. "[12] Od 1942. – 1948. bio je član glumačke postave u Moskovskom kazalištu, gdje je tumačio sporedne uloge.[4] Krajem Drugog svjetskog rata vraća se ulozi Staljina, te je i za sljedeće uloge dobivao razne pohvale i nagrade. Svojom uvjerljivom glumom Staljina, kritičari su ga prozvali "Arhitektom Staljinove pobjede".[13] U poslijeratnim filmovima (Zavjet, Pad Berlina, Nezaboravna 1919. godina) Staljina je prikazao u ulozi vođe i osloboditelja ruskog naroda, "Ruskog živog Boga".[14] Za uloge filmovima Obrana Tsarytsyna, Pad Berlina i Zavjet dobio je tri Staljinove nagrade, te titulu najboljeg umjetnika u SSSR-u.[2] Nakon Staljinove smrti 1953., Gelovani je više puta odbijen za uloge u drugim filmovima, zbog već izgrađenog "Staljinovog kulta".[15][16] Do 1956. glumio je u Moskovskom kazalištu (rus. Государственный театр киноактёра), gdje je također glumio u mnogobrojnim ruskim povijesnim dramama.[4] Andreas Klib zapisao je da je "Gelovani završio svoj život vrlo skromno, bolje rečeno jadno".[17] Umro je 21. prosinca 1956. u 63. godini života. Pokopan je na groblju Novodevichy uz svoju ženu Ludmilu.[18] Dolaskom Nikite Hruščova na vlast većina scena i filmova u kojem je glumio Staljina bile su izbrisane i zabranjene, čime je Gelovanijevo ime pomalo zaboravljeno.[15]

Filmografija[uredi | uredi kôd]

Glumačke uloge[uredi | uredi kôd]

Godina Film
1924. Tri života
1925. Jahač s divljeg zapada (eng. Rider from the Wild West)
1926. Deveti val (eng. The Ninth Wave)
1927. Dva lovca (eng. Two hunters)
1927. Zli duh (eng. Evil Spirit)
1931. Zabit (eng. Out of the Way!)
1934. Doviđenja (eng. Good-bye)
1934. The Last Masquerade
1937. The Return of Maxim
1937. Dolina naranči (eng. Orange Valley)
1938. Čovjek s pištoljem (eng. The Man with the Gun)
1938. Velika zora (eng. The Great Dawn)
1939. Lenjin 1918. (eng. Lenin in 1918) (scene izbrisane)
1939. The Vyborg Side
1940. Sibirci (eng. Siberians)
1941. Valery Chkalov (scene izbrisane)
1942. Obrana Tsaritsyna (eng. The Defense of Tsaritsyn)
1946. Zavjet (eng. The Vow) (zabranjen)
1949. Pad Berlina (eng. The Fall of Berlin) (zabranjen)
1953. The Fires of Baku (scene izbrisane)
1952. Rudari Dona (eng. Miners of the Don)
1952. Nezaboravna 1919. godina (eng. The Unforgettable Year 1919) (zabranjen)
1953. Jambyl Jabayev
1953. Neprijateljski vihori (eng. Hostile Whirlwinds) (scene izbrisane)

Redateljski rad[uredi | uredi kôd]

Godina Film
1927. Zli duh (eng. Evil Spirit)
1929. Pobjeda mladih (eng. Youth Wins)
1931. Deed of Valour
1931. Rasna istina (eng. True Caucasian)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Grebelskii Dumin, Lapin, str. 80.
  2. a b c Leontiuk Torchinov, str. 146.
  3. Afanaseev Yutkevich, str. 92.
  4. a b c Prokhorov. str. 160.
  5. Rappaport, str. 40
  6. Beumers, str. 96
  7. Taylor. str. 228
  8. Robertsons, str. 105
  9. Montefiore, str. 517
  10. Plamper, Heller, str 228.-229.
  11. Dobrenko, str. 59
  12. Spring Taylor, str. 164
  13. Youngblood, str. 95
  14. Boobeyer, str. 113
  15. a b A. Bernstein. Rujan 1989. Mikhail Gelovani: One-Role Actor. Soviet Film. 9: 16–17. ISSN 0201-8373
  16. Zaleski, str. 146.
  17. Andreas Kilb. 20. rujna 1991. Die Meister des Abgesangs [The Masters of the Swan Song]. zeit.de (njemački). Die Zeit. Pristupljeno 19. rujna 2011.
  18. Mikheil Gelovani - novodevichiynecropol.ruInačica izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2015.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]