Prijeđi na sadržaj

Drama

Izvor: Wikipedija
Ovaj članak dio je
niza o književnosti
Povijest književnosti

Antička književnost
RimskaStarogrčka
AfričkaBizantskaRenesansna književnost
XIV. stoljećeXV. stoljećeXVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljećeXVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljećeXXI. stoljeće

Književni rodovi

LirikaEpikaDrama

Književne vrste

autobiografijaživotopis
dječja književnostdnevnici
fantastikaknjiževnost za mlade
pjesništvopublicistikaesejistika

Književnosti po jezicima

albanskaarapskaarmenskaaustrijskaazerska
belgijskabugarskacrnogorskačeška
engleska (američkaaustralskairska)
francuskanovogrčkahebrejskahrvatska (BiH)
indijskatalijanskajapanska
kineskamađarskamakedonska
njemačkaperzijskapoljska
portugalskarumunjskaruska
slovenskasrpskašpanjolska
švedskaukrajinska

Ovo je glavno značenje pojma Drama. Za grad i prefekturu u Grčkoj pogledajte Drama, Grčka i Prefektura Drama.

Drama obuhvaća sve književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici, a koje svoj pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi.

Dramski tekst

[uredi | uredi kôd]

predložak po kojem je nastala drama, prilagođen je kazališnoj izvedbi. Dijeli se na:

  • popis lica ili osoba - stoji na početku dramskog teksta
  • didaskalije - kratki opisi i upute redatelju i glumcima
  • dijaloge - upravni govor dva lika koji izražava suprotnosti među likovima
  • monologe - govor jednog lika bez sugovornika; služi za prikazivanje razmišljanja i idejnih stavova likova

Vanjska kompozicija drame

[uredi | uredi kôd]

sastoji se od:

  • čina (akta) - veća dramska cjelina
  • prizora (scene) - manji dijelovi predstave koji se izmjenjuju ulaskom ili izlaskom nekog lika na pozornicu; obično ih ima 10-15 u jednom činu, ali to nije strogo pravilo

Unutarnja kompozicija drame

[uredi | uredi kôd]

sastoji se od:

  • dramske radnje koja se ostvaruje izmjenom dramskih situacija
  • dramske situacije koja predstavlja odnos među likovima na sceni, najčešće je suprotstavljen
  • dramskog sukoba koji se rađa iz suprotstavljenih odnosa među likovima i razvija se tijekom dramske kompozicije
  • dramske kompozicije koju čine
    • uvod ili ekspozicija - dio u kojem se upoznaju likovi i okolnosti radnje
    • zaplet ili komplikacija - dio u kojem počinje sukob; naziva se još i točka bez povratka
    • vrhunac ili kulminacija - dio ispunjen napetošću koja proizlazi iz dramskog sukoba
    • preokret ili peripetija - trenutak kad se u radnji dogodi nešto suprotno od onoga što se očekuje
    • rasplet - završni dio drame

Pravilo o trojnom jedinstvu

[uredi | uredi kôd]

Strogo klasično pravilo prema kojem radnja mora teći unutar triju jedinstava: mjesta, vremena i radnje. Jedinstvo mjesta znači da se radnja odvija na jednom mjestu, jedinstvo vremena znači da se radnja morala dogoditi u jedinstvenom, neprekinutom vremenskom odsjeku, a jedinstvo radnje znači da nema isprepletanja dviju ili više usporednih radnji.

Drama jednočinka

[uredi | uredi kôd]

Jednočinkom se naziva drama koja se sastoji od jednoga čina, odriče se razgranate intrige, a može biti svedena na jedan lik; monodrama.

Razvoj drame

[uredi | uredi kôd]

Grčka komedija i tragedija imale su važan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz Kristovog života ili života pojedinih svetaca i mučenika. Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i naš najveći komediograf Marin Držić. Vrhunac dramske umjetnosti u renesansi vezan je uz stvaralaštvo Williama Shakespearea. U razdoblju klasicizma dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame. Razdoblje romantizma oštro se suprotstavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom. U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).

Tespis je u 6. st. pr. Kr. uveo 1. glumca, Eshil uvodi 2. glumca, Sofoklo uvodi 3. glumca.

Osnovne dramske vrste

[uredi | uredi kôd]

Tragedija je književna vrsta nastala u staroj Grčkoj to jest 'ples jaraca' u čast boga Dioniza .To je drama u stihovima u kojoj glavni junak strada u sukobu s moralnim zakonima ili zbog nesretne sudbine težeći ka idealima. Junaci tragedija su veliki po ciljevima koje sebi postavljaju. Gledatelji se nadahnjuju primjerima njihove borbe i požrtvovnom ponašanju.

Komedija na komičan način prikazuje mane i nedostatke društva i pojedinca, likovi su prirodniji nego u tragedijama i rasplet je uvijek sretan sve se završava pobjedom zdravog razuma u životu. Vrste komedija su: intrige karaktera, društvena karaktera i komedijske situacije.

Drama u užem smislu prikazuje sukob suprotstavljenih stavova od kojih svaki teži pobjedi. Način prikazivanja je ozbiljan.

Ostale dramske vrste:

[uredi | uredi kôd]

Monodrama je scensko djelo u kojem jedno lice recitira uz pratnju glazbe

Melodrama je komad s neprirodnom sentimentalnom tematikom ubojstva zbog grižnje savjesti s patetičnim neuvjerljivim raspletom nakon tragično jezivih situacija. Sve završava sretno .

Farsa je podvrsta komedije u kojoj su likovi jednako karikirani, a zapravo se radi na nesporazumu.

Podvig je laka komedija s popularnom melodijom.

Opera je glazbeno umjetničko djelo u kojem je u osnovi dramska radnja libreto.

Opereta ili mala opera je laka komedija sastavljena od dijaloga i pjevanja te praćena glazbom.

Igrokaz je vedra igra za djecu u kojoj se na vedar i humorističan način upoznaje poroke i loše strane života.

Radiodrama

[uredi | uredi kôd]

Prva hrvatska radiodrama bila je drama pod nazivom Vatra i emitirana je 7. travnja 1927. godine. Pripada začecima europskoga radiodramskog stvaralaštva. Redatelj i autor je Ivo Šrepel, koji je pod pseudonimom Ivo Sanjić pobijedio na natječaju Radio Zagreba za radiodramu. Natječaj je objavljen u književnom časopisu Vijenac.[1]

Poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]