Mijo Horvat (dominikanac)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Pater Mijo Horvat (Palinovec, Međimurje 20. rujna 1941. - Dubrovnik 1. prosinca 2005.), hrvatski svećenik dominikanac.

Rodio se u župi Sv. Juraj u Trnju, gdje je završio i osnovnu školu. Godine 1956. upisao se u Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču, a po njezinu završetku, odsluživši vojni rok, 1961. godine upisuje Dominikansku visoku bogoslovnu školu u Dubrovniku. Diplomu o završenom studiju iz općeg bogoslovlja stekao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Pater Mijo Horvat kao svećenik živio je i radio u više dominikanskih zajednica (u Zagrebu, Bolu, Splitu, Rijeci i Dubrovniku.

Glazba mu je bila doživotna družica. Omiljen mu je bio rad s ljudima (pastoralni rad), a gitaru je nazivao «svojom voljenom». Skladao je za svoju i duše drugih. Iza sebe je ostavio povelik broj zaljubljenika u glazbu, čiju klicu je posijao upravo on. Spomenimo samo neke Op Art i Akvinac u Bolu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku te sastav u crkvi ranjenog Isusa u Zagrebu. Bio je otvoreno, iskren, pristupačan i nadasve pravedan, jednostavan i plemenit svećenik.

U mladosti je svoj životni put usmjeravao radu s mladima. Nebrojeno je puta s grupama mladih putovao u razna svetišta i na skupove mladih diljem Europe. Bio je začetnik širenja Taizé duha u Hrvatskoj, te prvi svećenik koji je mlade vodio na Europska novogodišnja hodočašća mladih koje organizira zajednica braće iz Taizéa, te u samo mjesto Taizé. Svaki utorak je u samostanu dominikanaca (u kapelici u kojoj se krstio i Ivan Zajc) vodio Taizé molitve s mladima. Simbolično je da je preminuo iste godine kad i brat Roger iz Taizéa (koji je i osnovao zajednicu iz Taizéa).

Pater Mijo, kako su ga mnogi zvali, stolovao je u 25 godina u crkvi Sv. Jeronima u Rijeci, nakon što je došao iz Zagreba gdje je tijekom 70-ih godina nesebično pomagao rehabilitiranje mnogih teških narkomana.

Pater Mijo je odgajao mnoge mlade, te je većinu prijatelja imao među mladima. Kroz njegovu glazbenu radionicu u samostanu dominikanaca u Rijeci, prodefilirale su mnoge glazbene grupe (kasnije poznate). Družio se uglavnom s riječkim rockerima i boemima, te ga se moglo vidjeti i u riječkim popularnim rock klubovima.

Riječki rockeri (dobar dio njih) mnogo duguju ovom čovjeku koji im je neumorno i uvijek dobre volje posuđivao glazbenu opremu za stotine svirki koje su se održale u gradu od vremena Termita do kraja devedesetih. Mnogi su u njegovoj prostoriji unutar crkve Sv. Jeronima prvi puta uhvatili neki instrument u ruke. Često puta je posuđivao glazbenu opremu riječkim grupama - "Čovjek je jednostavno davao (čak i vrlo vrijednu) opremu i rekao da mu se vrati "pol sata prije nedjeljne mise u 11 sati" ili kada onom koji bi posudio više nebi trebala, što je kod nekih "slučajeva" znalo trajati mjesecima i više..."

Poznavao je mnoge boeme, te na neki način i sam vodio boemski život. Do svoje 45. godine nije ni okusio alkohol. Posvetio se pomoći mladim narkomanima i alkoholičarima ("...jer njima je pomoć najpotrebnija!").

Za nedjeljne mise je umjesto klasičnog sviranja crkvenih pjesama na orguljama angažirao za stalno sastav s pojačalima, gitarama i bubnjevima. Bio je prvi svećenik koji je uveo bubnjeve u crkvu za nedjeljnu misu. Pjevao je i svirao mnoge instrumente (klavijature, električnu gitaru, bas-gitaru...), a najdraža mu je bila bas-gitara koju je svirao sa sastavom na misama.

Početkom ovog stoljeća svećenički ga je put odnio prema jugu do Dubrovnika, u povučen asketski život jednog samostana pod okriljem Sv. Dominika . U zreloj dobi, tijekom 5 godina života u Dubrovniku, posvetio se upravo onima koji su pri završetku ovozemaljskog puta. Imenovan kapelanom doma za umirovljenike na Pilama, brinuo je o sakramentalnom i vjerskom životu starih i nemoćnih.

U Dubrovniku je osim gitare, njegova zapažena ljubav bila knjiga, tj. knjižnica (radio je tamo u samostanskoj knjižnici kao knjižničar).

Tamo je i preminuo 1. prosinca 2005., a dva dana kasnije je i sahranjen na dominikanskom groblju u gradu Sv. Vlahe.


Poveznice[uredi VE | uredi]