Milan Tomić Šerif

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Milan Tomić zvani Šerif (Split, 28. rujna 1929. - Zagreb, 1. svibnja 2013.) je bio hrvatski kazališni djelatnik, svestrani pirotehničar, planinar i antifašistički borac. Rodni ga Split pamti kao vedra i velika čovjeka neiscrpne životne energije.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je u Splitu 1929. godine u splitskoj staroj bolnici. Od najranijeg djetinjstva morao se boriti s najtežim životnim okružjem, jer je bio sirotanom praktično od rođenja - pored živih roditelja. Mati mu nije bila udana za njegova oca, a bila je iz siromašne obitelji. Otac mu je bio iz bogatije obitelji iz Prološca. Razlika u imovinskom statusu okrutno se okomila na njega i roditelje: nisu dali njegovim roditeljima da se uzmu, a mati nije smjela donijeti dijete jer nije bila vjenčana za njegova oca. Radi izbjegavanja strašne društvene stigme i sramote (takvu su djecu pogrdno označavalo mulcima), dijete nije smjela donijeti kući. Tako ga je mati ostavila odmah nakon porođaja.

Prve godine života odgajale su ga u staroj bolnici časne sestre i liječnici. Kad je navršio sedam godina, poslali su ga na Brač neka bude slugom nekom mesaru Tomašu i čuva mu ovce. Tako je ondje u Milnoj završio prva četiri razreda škole. Nakon toga je pobjegao, "jer mu je to bilo previše". Tako se je s 11 godina uputio na dalek put došavši čak do Bihaća. Ondje je došao do jedne kuće, pokucao na vrata i zapitao: "Treba li vam sluga?" U toj su ga bihaćkoj obitelji lijepo primili. Kako su bili povezani s partizanima, a izbio je rat, s 13 je godina postao kurirom Mosorskog odreda. Bio je jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi partizanski kurir u Hrvatskoj, ali i u cijeloj NOVJ. Nosio je poštu na vrlo dalekim dionicama, čak od Bihaća do Biokova. Nikad ga nisu uhvatili, išao je sam, hranio se koromačem i maginjama.

Dvaput je bio ranjen. Prvi put kod Drniša, a drugi put kad su bombarderi bombardirali otok Brač. Krhotine granate oštetile su mu pluća, napravila ine teške ozljede, jedna je krhotina završila u glavi. Dobio je plućnu infekciju, a nakon liječenja u savezničkim bolnicama u Italiji i Palestini izašao je bez šest rebara i jednog plućnog krila pa je živio samo s 30% pluća. Završio je kao 90% ratni vojni invalid. Pretkraj rata nosio je poštu Titu na Vis u špilju. Tomić je bio i na Malti, u Izraelu i drugdje.

Nakon rata jednu je godinu radio kao kurir u Slobodnoj Dalmaciji.

Roditelje je uspio pronaći poslije rata. Preko suda uspio je dobiti pravo ovrhe nad očevim imanjem. Tomićeva skromnost i duševnost iskazala se i u tim trenutcima: kad je vidio kod oca sedmero male djece koja bi zbog ovrhe nad očevim imanjem oskudijevala, jednostavno je isparao sudsku presudu.

Poslije rata bio je u vojnoj školi u Pančevu gdje je naučio osnove pirotehnike, a nešto je znao i od prije, jer Split ima tradiciju pirotehnike još od vremena Franje Josipa.

U splitskome se je HNK zaposlio 1. veljače 1952. godine. Svojoj je kazališnoj kući ostao odan i poslije odlaska u mirovinu, sve do smrti. Prvo je radio kao rekviziter. Ondje je radio na mnogim radnim mjestima. Bio je čestim statistom u kazališnim predstavama, poneki put i glumio. Najradije je bio nabavljač (uvijek je promptno rješavao i uvijek je znao gdje je nešto najjeftinije, uštedivši kazalištu goleme novce) a osobito pirotehničar. Pirotehnika i specijalni efekti bili su mu osobita ljubav.

Nadimak po kojemu ga je znao cijeli grad, Šerif, dobio je 1953. godine. Tad se je na splitskom karnevalu maskirao u šerifa, dobio nagradu za najbolju masku, a od onda mu je ostao nadimak. Od onda je stalno nadahnut američkim čuvarima zakona: uvijek je šetao gradom noseći prepoznatljivi šešir, značku, pištolj (ima dozvolu!) i iskaznicu udruge američkih šerifa.

Tomićeva pirotehničarska umijeća ono je po čemu ga Splićani pamte, a po vatrenim spektaklima pamte ga po brojnim malim i velikim mjestima u Hrvatskoj i po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nekada je sam izrađivao baklje i inu pirotehniku, majstorski se snalazio s barutom, a imao je vlastite recepte i formule za baklje, dimne zavjese, fitilje i prskalice. Postavio je brojne gradske vatromete, pirotehniku za sletove, svečane skupove i zabave, brojne proslave, pireve, otvaranja, zatvaranja, porinuća brodova, političke skupove (osmislio je Franji Tuđmanu niz efekata s balonima i vatrometima za njegove političke nastupe). Po vlastitom svjedočenju na lokalnoj splitskoj televiziji 2012. godine, u cijeloj karijeri nikad nije imao nezgoda, iako je više od pola stoljeća radio s pirotehnikom. Osim u kazalištu, bio je nezaobilaznom osobom i sudionikom 61 kazališne sezone, svih Splitskih ljeta i Marulićevih dana. Tomić je bio osoba koja je radila baklje za otvaranje zagrebačke Univerzijade: napravio je njih 180.[1]

Kad je bio Titov pogreb u Beogradu, obnašao je osebujnu zadaću. Bio je među mlađim borcima, pa je pazio na stare partizane, jer je nekima zbog prevelikih emocija znalo i pozliti.

1980-ih se je bio upustio u novu pustolovinu, koju je pratila Slobodna Dalmacija: onakav, invalid, pluća "ka u malog diteta" pošao je s kćerkama osvojiti najviši vrh Afrike, Kilimanjaro. U tome je i uspio. Zanimljivost je da je uspon u Africi ostvario prije svjetski poznatog splitskog planinara Stipe Božića. Također je osvojio i najviši vrh Europe Mont Blanc, Mount Everest, a na Triglav se uspeo preko trideset puta.

Radio je i nakon umirovljenja, sve do smrti. Bio je nezamjenjivim u HNK svih tih godina.

Dobio je brojne potomke. Krizna vremena i nezaposlenost 2000-ih pridonijela su još jednom paradoksu: umjesto da se njegova unučad i praunučad skrbe za starije, ona to nisu mogla, budući da se nisu mogli zaposliti, pa ih je njihov djed i pradjed i u tako dubokoj starosti pomagao.

Umro je u zagrebačkom Kliničkome bolničkom centru.

Uvijek je bio ponosan na svoj partizanski borački staž, nikad nije bio u partiji, a čak se oženio u crkvi.

Bio je članom kluba pušača lule Magla.

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Kazalište triba volit ili u njemu ne bit".”
([1])
Wikicitati „Nisam glumac, al’ sam punih pedeset godina, cili svoj radni vijek, proveo u kazalištu, što na sceni, što iza scene. Nisam umjetnik, al’ stvaram umjetnost na bazi pirotehnike”
([2])
Wikicitati „Danas nemam koga ni naučit kako se rade baklje. Nikog ne zanima, a i niko neće da radi. Onda me pitaju zašto još radim pirotehniku?!”
([3])

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Jadran Boban Putopis od štorije (Duhovi Splita), razgovor u Šetača, 8. kolovoza 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]