Milonga (glazbeni žanr)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vokalno-instrumentalni sastav u Buenos Airesu izvodi milonga glazbu

.

Milonga je glazbeni žanr, svojevrsna glazba plesa tango, koja svoje korijene vuče s područja Rio de la Plate, estuarija na granici Urugvaja i Argentine, gdje je ujedno ta glazba i najraširenija. Svoju popularnost stekla je tijekom 1870-ih, kada se razvijala iz payada, vokalno-instrumentalne glazbe specifične za Brazil, Čile, Paragvaj i Urugvaj. Milonga je poznata po izvođenju u dvočetvrtinskoj mjeri uz česte promjene taktova i vrlo sinkopiranom ritmu.

Često se u većini skladbi milonga glazbe, svaka nota svira naglašeno (tzv. staccato), odnosno brzo i kratko.

Milonga je često pratnja plesnih parova koji plešu tango, jer je zbog svog posebnog naglašenog ritma pogodna za ples. Ima i neke ritmičke sličnosti s polkom.[1]

Tijekom 1890-ih južnoamerički glazbenici su glazbene oblike milonge uvrstili u sastavnice tanga, zbog čega je taj ples doživio nagli razvoj i stekao veliku popularnost.

Na španjolskom jeziku milonga označava i »mjesto gdje se pleše tango« i istoimeni ples koji se, uz tango, pleše na milonga glazbu.[2]

Argentinski skladatelj, pjevač i pijanist Fernando Otero, dobitnik glazbene nagrade Grammy, većinu je svojih koncerata za komorne sastave temeljio na ovoj glazbi.[3]

Od poznatih izvođača najviše se ističe argentinski rock pjevač Kevin Johansen koji je svoju glazbenu karijeru započeo pjevanjem ove glazbe po milongama (mjestima gdje se pleše tango).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Robert Farris Thompson, »Tango the Art History of Love« (Tango, umjetnička povijest ljubavi), str. 129 (engl.)
  2. Simon Collier, »Tango!: The Dance, the Song, the Story« (New York: Thames and Hudson, 1995.), str. 44-45 (engl.)
  3. CMJ New Music Monthly, Nate Knaebel, »Glazbene kritike: Fernando Otero«, objavljeno u časopisu CMJ za siječanj/veljaču 2008., pristupljeno 24. prosinca 2011. preko usluge Google knjige (engl.) (šp.)