Urugvaj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Urugvaj. Za druga značenja, pogledajte Urugvaj (razdvojba).
Istočna Republika Urugvaj
República Oriental del Uruguay
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Libertad o Muerte
(španjolski: "Sloboda ili smrt")
Himna
Orientales, la Patria o la tumba
Uruguay (orthographic projection).svg
Uruguay UNOCHA.png
Glavni grad Montevideo
34°53′00″S 56°10′00″W / 34.88333°S 56.16667°W / -34.88333; -56.16667Koordinate: 34°53′00″S 56°10′00″W / 34.88333°S 56.16667°W / -34.88333; -56.16667
Službeni jezik španjolski
Državni vrh
 - Vrsta Unitarna predsjednička konstitucionalna republika
 - Predsjednik Tabaré Vázquez
 - Dopredsjednik Raúl Sendic
Neovisnost Od Brazila
28. kolovoza 1828.
Površina 89. po veličini
 - ukupno 176.215 km2
 - % vode 1,5 %
Stanovništvo 133. po veličini
 - ukupno (2011.) 3.286.314
 - gustoća 18.87/km2
Valuta urugvajski peso (100 centesima)
Pozivni broj +598
Vremenska zona UTC -3,
ljeti UTC -2
Internetski nastavak .uy

Urugvaj, službeni naziv Istočna Republika Urugvaj (špa.: República Oriental del Uruguay) je država na jugoistoku Južne Amerike, smještena između Brazila na sjeveroistoku i Argentine na zapadu, s obalom na Atlantskom oceanu i estuariju Rio de la Plate. Jedna je od politički i gospodarski najstabilnijih država Južne Amerike. Urugvaj je dom za oko 3.3 milijuna ljudi,[1] od kojih 1.8 milijuna živi u gradskom području glavnog i najvećeg grada, Montevidea. Sa površinom od oko 176.000 kvadratnih kilometara, Urugvaj je zemljopisno druga najmanja zemlja u Južnoj Americi, nakon Surinama.

Urugvaj je bio naseljen plemenom Charrúa oko 4000 godina prije dolaska Portugalaca. Nakon dolaska Portugalaca osnovana je Colonia del Sacramento, jedno od najstarijih europskih naselja u zemlji. Sam Montevideo je osnovan kao vojno uporište Španjolaca u ranom 18. stoljeću. Urugvaj je stekao svoju nezavisnost između 1811. i 1828. godine. Današnji Urugvaj je demokratska ustavna republika, s predsjednikom koji služi i kao šef države i šef vlade.

Urugvaj zauzima prvo mjesto u Latinskoj Americi po demokraciji, blagostanju, nedostatku korupcije,[2] e-vladi,[3] a jednako tako prvi u Južnoj Americi, kada su u pitanju slobode medija, veličina srednje klase i prosperitet.[2] Također Urugvaj pridonosi najviše vojnika UN-ovim mirovnim misijama od bilo koje druge južnoameričke zemlje.[2] Druga je zemlja u regiji po pitanju gospodarske slobode, jednakosti dohotka, dohotka po stanovniku i priljeva izravnih stranih ulaganja.[2] Urugvaj je treća najbolja zemlja na kontinentu u smislu HDI-a, rasta BDP-a,[4] inovacija i infrastrukture.[2]

Britanski časopis The Economist, jedna od najcjenjenijih publikacija na području ekonomije, proglasila je 2013. godine Urugvaj "državom svijeta godine".[5] Časopis je odabrao Urugvaj iz više razloga među kojima su legalizacija korištenja marihuane i kanabisa u medicinske svrhe (liječenje) kao prva zemlja svijeta[6][7][8], legalizacije pobačaja i sklapanja homoseksualnih brakova[9] te značajnog napretka u promicanju ljudskih prava i prava žena. Zbog izražene i dugotrajne dominacije političke ljevice, koju predstavljaju stranke Široki front i Colorado, Urugvaj se često naziva i "rajem ili obećanom zemljom za ljevičare".[10]

Etimologija[uredi VE | uredi]

Ime "Urugvaj" dolazi iz jezika Guaraní domorodačkog stanovništva ove regije, a znači "rijeka obojanih ptica".[11]

U vrijeme španjolskog kolonijalnog doba, a i neko vrijeme nakon toga, Urugvaj i neka susjedna područja nazivani su Cisplatina i Banda Oriental [del Uruguay]. Narednih nekoliko godina područje je nazivano i "Istočan provincija", a nakon osamostaljenja je u konačnici postalo República Oriental del Uruguay, u prijevodu Istočna Republika Urugvaj ili Orijentalna Republika Urugvaj.[12]

Povijest[uredi VE | uredi]

Umjetnički prikaz Bitke kod Las Piedrasa u kojoj je urugvajska paravojska pobijedila španjolsku kolonijalnu vojsku i time otvorila put stvaranju neovisnosti. U spomen na veliku pobjedu, 18. svibnja, nadnevak bitke, danas je državni praznik u Urugvaju.
Prikaz osnivanja Colonie del Sacramento, prvog portugalskog naselja na urugvajskom tlu, iz 1680. godine.
Zastava kratkotrajne kolonijalističke pokrajine Cisplatine.

Kolonizacija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kolonizacija Južne Amerike
Prvi Europljani stigli su na područje današnjeg Urugvaja u ranom 16. stoljeću. Bili su to Portugalci, koji su na urugvajsko tlo prvi put stupili 1512. godine.[13][14] Predstavnici Španjolskog kolonijalnog carstva (konkvistadori) došli u Urugvaj četiri godine poslije Portugalaca, dakle 1516. godine. I Španjolska i Portugal pokušali su kolonizirati zemlju, a konačnu su pobjedu odnijeli Španjolci. Iako su se domorodačka plemena dugo odupirala kolonizaciji, Španjolci su zahvaljujući potkupljivanju poglavica zlatom, srebrom i nakitom, te jamstvom o novom životu, uspjeli izazvati izdaju i kaos među domorodcima, koji su na kraju bili teško poraženi i odvedeni u roblje. Prvo stalno španjolsko naselje osnovano je 1624. pod imenom Soriano na rijeci Río Negro.[15] Prvo portugalsko naselje bila je Colonia del Sacramento, građena od 1669. do 1671. godine.[15] Budući glavni grad Montevideo osnovan je početkom 18. stoljeća i ubrzo je postao rival Buenos Airesu preko Rio de la Plate. Ipak, u španjolskom kolonijalnom sustavu Montevideu je pripala više vojna, a Buenos Airesu trgovačka uloga. Iako je područje La Plate bilo uglavnom pod španjolskom kontrolom, jedan dio posjedovali su Britanci i Portugalci, te Nizozemci kao trgovački posrednici. Od veljače do prosinca 1807. Britanci su vršili okupaciju na Montevideo kao dio Napoleonskih ratova.[15]

Borba za neovisnost[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Borba za neovisnost Latinske Amerike
U ranom 19. stoljeću diljem Južne Amerike, pa tako i u Urugvaju (zvanom tada i Banda Oriental, "Istočno područje") nastali su oslobodilački pokreti. Urugvajski teritorij bio je predmetom spora novonastalih država Brazila i Argentine. Urugvajski nacionalni junak, José Gervasio Artigas, zapoečo je 1811. oslobodilačku revoluciju protiv španjolskog kolonijalnog uređenja porazivši sa svojom paravojskom seljaka, obrtnika i trgovaca španjolske kolonijalne trupe u Bitci kod Las Piedrasa 18. svibnja 1811.[15][16] Mnogi povjesničari smatraju da je upravo pobjeda kod ove bitke uspjela oživjeti revoluciju i otpor protiv kolonijalista, te je uvelike utjecala i na poraze Španjolaca u Brazilu i Paragvaju.[17] U znak sjećanja na važnu pobjedu, 18. svibnja danas je službeni državni praznik u Urugvaju.

Prilikom zasjedanja španjolskog kolonijalnog sabora u Buenos Aires 1813. godine, Artigas je Španjolcima ponudio ostanak Urugvaja kao dijela Carstva ukoliko sam Urugvaj dobije autonomiju i pravo na vlastitu vlast i administrativnu podjelu.[18] Također, predlagao je da autonomija ima demokratski i federalistički sustav upravljanja, ali Španjolci su odbili oba prijedloga i nametnuli unitarizam i centralizam na području cijelog Urugvaja.[18] Takav razvoj situacije još je više razbijesnio revolucionare, koji su nastavili s manjim napadima na španjolske željezničke postaje i pruge, lokalne vojarne i puškarnice te mjesta pod izravnom upravom kolonizatora.[18]

U znak osvete, Artigas je napustio Buenos Aires i sa svojom vojskom 1815. godine osvojio Montevideo. Osim Artigasa grad je napala i nacionalistički orijentirana Banda Oriental, koja je na područje grada uspostavila prvu autonomiju. Iako se nisu slagali u svim stavovima, Banda je surađivala s Artigasom i dijelom pomogla u ostvarivanju neovisnosti.[18] Na osvojenom područje Artigas je osnovao Federalnu ligu, koja je kasnije potpala pod upravu današnje Argentine.[18]

1816. godine, vojska od 10.000 portugalskih vojnika izvršila je invaziju na područje Bande Oriental iz smjera Brazila. Iako su Urugvajci gotovo godinu dana odolijevali, početkom 1817. godine Portugalci su probili obrambenu liniju jugoistoku zemlje i u siječnju iste godine osvojili Montevideo.[18] Nakon četiri mjeseca pružanja otpora, Portugalci su ostvarili kontrolu nad cijelim gradom i područje Montevidea aneksijom pridružili Portugalskom Brazilu i osnovali provinciju "Cisplatina". Kada se Brazil oslobodio portugalske kolonijalne vlasti, 1821. je priključio područje pokrajine pod imenom Provincia Cisplatina, ali nakon pobune 25. kolovoza 1825. i 500-dnevnog Cisplatinskog rata[17], Urugvaj je izvojevao neovisnost potvrđenu ugovorom u Montevideu 1828. Prva zakonska konstitucija vlasti potvrđena je i otvorena za rad 18. srpnja 1830. godine.[15]

Početci života nakon neovisnosti[uredi VE | uredi]

Urugvajski građanski rat[uredi VE | uredi]

Manuel Oribe, vođa Blancosa (Narodne stranke).

Domorodačko stanovništvo Indijanaca Charrúa je tijekom tri stoljeća kolonizacije desetkovano, a taj je proces kulminaciju doživio 11. travnja 1831. u masakru kod Salsipuedesa kojeg je vodio general Fructuoso Rivera, prvi predsjednik Urugvaja. Posije tog datuma preostali Charrúe su raspršeni i njihova je kultura prestala postojati, iako charrúanska krv još uvijek teče žilama mnogih Urugvajaca kao rezultat miješanja španjolskog i indijanskog stanovništva u kolonijalno doba. Četiri pripadnika naroda Charrúa – Senaqué, zatim vođa Vaimaca Pirú, ratnik Tacuabé i njegova žena Guyunusa – odvedeni su 1833. u Pariz i tamo pokazivani kao cirkuska atrakcija. Ropstvo je ukinuto 1846. godine.[19]

U vrijeme stjecanja neovisnosti, Urugvaj je imao sam 75.000 stanovnika.[20] Razdoblje od 1830., kada je postignuta urugvajska neovisnost, do 1904. godine ostalo je obilježeno mnogim unutarnjim vojnim previranjima i pokušajima nasilnog preziranja vlasti. Politička scena u Urugvaju bila je podijeljena između dvije vladajuće stranke: konzervatistički orjentirane Narodne stranke (Blancosa) pod vodstvom predsjednika Manuela Oribe, koja se zalagala za agrarnu reformu i gospodarske državne interese te liberalna stranka Colorado (Crvenaši) pod vodstvom prvog predsjednika Urugvaja Fructosa Rivere, koja se zalagala za trgovačke interese i centralizaciju države s Montevideom kao glavnim gradom. Takve stavove podupirala je i skupina komunista, koja će 1920. godine osnovati Komunističku partiju Urugvaja.[20]

Pripadnici stranke Colorado surađivali su s argentinskim liberalcima Unitarosima u progonstvu, a mnogi od njih su i sudjelovali u građanskom ratu kako bi pomogli nametnuti liberalizam i unitarizam u Urugvaju. S druge strane konzervatistički vođa Manuel Oribe bio je vrlo usko povezan s tada vladajućim argentinskim vladarom Manuelom de Rosasom. 15. lipnja 1838. vojska liberala pod Riverinim vodstvom je svrgnula predsjednika Oribu, koji je pobjegao u Argentinu.[20] Ohrabren tom pobjedom, Rivera je proglasio rat Rosasu 1839. godine. Sukob koji je sljedećih 13 godina potresao političku i ekonomsku stabilnost Urugvaja, prozvan je Urugvajskim građanskim ratom ili "Velikim ratom".[20]

1843. godine je argentinska vojska uz pomoć prognanog Manuela Oribe, pokušala osvojiti Montevideo i povratiti demokraciju, ali nije uspjela u svom naumu. Tako je započela devetogodišnja opsada Montevidea, koja je ostala jednim od najpoznatijih vojnih događaja iz "Velikog rata".[21] Urugvajci, izmoreni i ekonomski iscrpljeni od rata, željeli su što prije skončati sukob, te su u pomoć pozvali francuske i talijanske jedinice, koje je vodio Giuseppe Garibaldi.[21]

Paragvajski rat[uredi VE | uredi]

Preživjeli u redovima paragvajske vojske se predaju Urugvajcima tijekom Paragvajskog rata.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Paragvajski rat
Tijekom 1845. godine često su u Urugvaju vojno intervenirali Britanci i Francuzi, kada se god to pokazalo potrebnim da se zaustavi međunarodni sukob.[22] 1865. godine formiran je Trojni savez između brazilskom vladara, argentinskog predsjednika i generala Coloradove vojske, Venancia Floresa, jednog od najzaslužnijeg u preuzimanju urugvajske vlasti. Trojni savez Brazila, Argentine i Urugvaja je ubrzo nakon sklapanja ugovora o suradnji proglasio rat paragvajskom predsjedniku Franciscu Sloanu Lópezu[22], što je rezultiralo početkom Paragvajskog rata, zvanog i "Ratom Trojnog saveza" te "Velikim ratom".[23]

Paragvajci su bili fanatički odani Lópezu i ratnom naporu, što je rezultiralo njihovom borbom do krajnjih granica. Rat je potpuno uništio Paragvaj; njegovo prijeratno stanovništvo od otprilike 525.000 se do 1871. smanjilo na oko 221.000 od čega samo oko 28.000 muškaraca.[24] Tijekom sukoba Paragvajci nisu patili samo zbog rata nego i zbog neishranjenosti, bolesti i Lópezove diktature pod kojom su brojni mučeni i ubijeni. Argentina i Brazil su anektirali oko 140.000 četvornih kilometara paragvajskog teritorija; Argentina je uzela velik dio regije Misiones i dio Chaca između rijeka Bermejo i Pilcomayo; Brazil je za osvojeni teritorij povećao svoju provinciju Mato Grosso.[25] Obje su zemlje zahtijevale veliku odštetu (koja nikad nije plaćena) i okupirale Paragvaj do 1876. godine. Za razliku, od njih Urugvaj nije tražio nikakve teritorije, a i Crvenaši su se pred kraj rata počeli povlačiti shvaćajući da su izgubili previše ljudi za tuđe interese (oko 5.000 vojnika je poginula, a preživjelo svega oko 580).[26][23]

Novija povijest[uredi VE | uredi]

Gabriel Terra, predsjednik Urugvaja u dva mandata tijekom 1930-ih godina, ostao je velik utjecaj u daljnoj urugvajskoj povijesti.
Alfredo Baldomir, 27. urugvajski predsjednik, za čijeg se mandata odigrala Bitka kod La Plate.

Početak 20. stoljeća[uredi VE | uredi]

Zemljom je vladao niz izabranih, ali i imenovanih predsjednika, prolazila je kroz povremene sukobe sa susjedima, doživjela političke i ekonomske fluktuacije i modernizaciju te velik priljev imigranata, najviše iz Europe. Za mandata predsjednika Joséa Batllea y Ordóñeza Urugvaj je postao napredna država sa složenim sustavom socijalne zaštite; većim dijelom 20. stoljeća zemlja je bila ravnopravna europskim nacijama. Zbog naprednog socijalnog sustava i stabilne demokracije Urugvaj je dobio nadimak "Švicarska Latinske Amerike".[27] Ordóñez je za predsjednika izabran 1903. godine.[28] Sami početak njegova mandata obilježila je osmomjesečna vojna borba s pripadnicima Blancosa, koji su revolt protiv novoizabranog predsjednika započeli nakon što je njihov vođa, Aparicio Saravia, ubijen u jednoj od bitaka. Vladine snage odnijele su pobjedu u kratkotrajnom građanskom ratu, te se politički sustav povratio na onaj iz 1872. godine.[28] Ordóñez je bio biran dva puta (1903. - 1907. i 1911. - 1915.), tijekom kojih je učinio veliki napredak u gospodarskom razvitku zemlje i okretanjem prema budućnosti nakon Rata za neovisnost, građanskog rata i niza manjih sukoba koji su bili ekonomski iscrpili državu.[15]

Nemirne 1930-te[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Velika gospodarska kriza, Bitka kod La Plate, i Admiral Graf von Spee
U ožujku 1931. predsjednikom je postao Gabriel Terra, koji se u svom inauguracijskom govoru posebno osvrnuo na stanje u državi nakon Velike gospodarske krize.[29] Tijekom Velike Krize, niti Urugvaj nije bio pošteđen. Mnogi su radnici u državnim službama, tajnici, odvjetnici i sudci ostali bez posla ne dobiši niti otpremninu niti ikakva sredstva za život. Takvo stanje rezultiralo je kaosom u državi, u kojem je policija više puta intervenirala silom pa i prisilnim ubojstvima.[29] Terra je 1934. godine proveo coup d'état, odnosno državni udar, smijenivši Senat i Urugvajski parlament.[29] Ubrzo je iste godine potvrdio i novu raspodjelu mandata i novu vladajuću konstituciju, te si produžio predsjednički mandat.[29] Terra je proveo određen socijalne reforme i oživio trgovinu, ali nedovoljno da bi se Urugvaj izvukao iz posljedica Velike depresije.[29]

Na predsjedničkim izborima 1938. je za predsjednika bio izabran general Alfredo Baldomir, bliski Terrin suradnik. Pod pritiskom demokratski orijentirane Narodne stranke, Baldomir je raspisao i službene i slobodne parlamentarne izbore, na kojima su svi punoljetni građani Urugvaja imali pravo glasa. Izbore su smjeli pratiti i mediji (novine, časopisi i radio), pa su to bili i prvi izbori sa slobodom medija.[30] Odabrane zastupnike, potvrdio je i sam predsjednik te je demokratski izabran Parlament mogao početi s radom. Iako se 1939. godine Baldomir izjasnio neutralnim u Drugom svjetskom ratu, britanski i njemački (Admiral Graf von Spee) bojni brodovi su vodili pomorsku bitku kod La Plate[31], u kojoj je pobjedu odnijela Britanska mornarica.[32] No, ključno je to što se cijela bitka odvijala poprilično blizu urugvajske obale, na području urugvajskog teritorijalnog mora[33], čime su se narušila pravila međunarodnog pomorskog ratovanja.[34]

Razdoblje od 1945. do 1984.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Državni udar u Urugvaju 1973. i Tupamaros
Urugvajsko se gospodarstvo temelji na izvozu poljoprivrednih proizvoda. Dva su svjetska rata donijela zemlji blagostanje zbog povećanog izvoza žitarica i govedine u ratom opustošene europske zemlje. Nakon drugog svjetskog rata svjetske cijene prehrambenih proizvoda naglo su pale što je prouzročilo velike probleme urugvajskoj privredi. U 1960-ima se počeo raspadati sustav socijalne zaštite. Vlada je izgubila potporu javnosti, osobito studenata, radnika i obitelji niže socio-ekonomske klase koji su najjače osjetili posljedice prilagodbe na marginalizaciju poljoprivrede u svjetskom gospodarstvu. Na krizu je nasiljem odgovorila radikalno lijeva skupina Tupamaros što je potaklo vladu da pojača represivne mjere, uključujući i ukidanje osobnih prava pod predsjednicima Jorgeom Pachecom Arecom i njegovim nasljednikom Juanom Maríom Bordaberryjem. Na koncu je 1973. vlast u zemlji preuzela vojska državnim udarom, čime je započelo 11-godišnje razdoblje diktature u nekoć najstabilnijoj demokraciji na kontinentu. Demokracija je ponovno uspostavljena 1984. izborom Julia Maríe Sanguinettija za predsjednika.

Politika[uredi VE | uredi]

Ustavom iz 1967. stvorena je snažna institucija predsjednika, uravnotežena zakonodavnom i sudbenom vlasti, slično SAD-u. Predsjednik je istovremeno šef države i vlade, a bira ga se na općim izborima, zajedno s potpredsjednikom, na razdoblje od 5 godina. Vladu (kabinet) čini 13 ministara koje imenuje predsjednik.

Zakonodavnu vlast ima dvodomna Opća skupština (Asamblea General) koja se sastoji od 30-članog senata (Cámara de Senadores) kojim predsjeda potpredsjednik Republike i 99-članog zastupničkog doma (Cámara de Representantes). Mandat zastupnika oba doma, izabranih na općim izborima, traje 5 godina.

Najviši sud u zemlji je Vrhovni sud; pod njim su prizivni i niži sudovi te mirovni suci. Usto postoje tri izborna i upravna suda, proračunski sud i vojni sudovi.

Tijekom većeg dijela urugvajske povijesti na vlasti su se smjenjivale stranke Colorado i Blanco. Međutim, na izborima 2004. pobijedila je koalicija lijevih stranaka "Široki front" (Frente Amplio) dobivši većinu u oba parlamentarna doma, a njen je kandidat Tabaré Vázquez postao predsjednik s apsolutnom većinom glasova.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Mjestopisni zemljovid Urugvaja s označenim područjima promjene terena i reljefnih područja.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljopis Urugvaja
Sa 176.214 km2 površine zemlje i 142.199 km2 vode i malih riječnih otoka,[35] Urugvaj je druga najmanja suverena država u Južnoj Americi (nakon Surinama) te treći najmanji teritorij. Reljef se uglavnom sastoji od brežuljkastih nizina i niskih brdskih lanaca te plodnog obalnog pojasa pokrivenog travom i idealnog za uzgoj goveda i ovaca. Urugvaj ima oko 660 km obale.

Najviši vrh zemlje je Cerro Catedral (514 m). Na jugoistoku Urugvaj izlazi na Rio de la Plata, zajednički estuarij rijeka Urugvaj (koja čini zapadnu granicu zemlje) i Parane koja ne prolazi kroz Urugvaj. Od ostalih rijeka ističe se jedino Rio Negro. Na obali Atlantika nalazi se nekoliko laguna. Montevideo je najjužniji glavni grad u Americi, a treći najjužniji na svijetu (samo se Canberra i Wellington još južnije).

Klima je u Urugvaju umjerena, ali prilično topla pa su temperature ispod nule praktički nepoznate. Zbog ravnog reljefa zemlja je izložena brzim premještanjima vremenskih fronti, te pamperu, hladnom i povremenom vrlo jakom vjetru koji puše s argentinskih pampa. U Urugvaju postoj deset nacionalnih parkova.

Riječna mreža je gusta i obilna vodom. Gotovo 2/3 Urugvaja odvodnjava se rijekom Urugvaj, kojoj je najveći pritok Río Negro. Manji dio voda otječe u jezero Mirim (Merín) i u estuarij La Plate. Plovne rijeke su samo Urugvaj i Río Negro. Veća su jezera Mirin i Río Negro. Najveći dio Urugvaja pokriva savana s galerijskim šumama duž rijeka. Suptropske šume po riječnim dolinama i pristrancima pobrđa u unutrašnjosti sastoje se uglavnom od mimoza, mirta i lovora. U istočnome primorju rastu na pješčanim dinama lovori i eukaliptusi.[36]

Okoliš[uredi VE | uredi]

Flora[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Flora Urugvaja

Erythrina crista-galli, nacionalni urugvajski cvijet.
Zaljev u blizini grada Maldonada.

Flora Urugvaja broji više od 2.500 različitih biljnih vrsta raspoređenih u oko 150 porodica (familia). Oko 80% Urugvaja čine prerije s prevladavajućim niskim travama i grmljem. Iako je prerija u Urugvaju slična argentinskoj travnatoj Pampi, vegetacija se jednim dijelom razlikuje.[37][38]

U unutrašnjosti su šumska područja rijetka i zauzimaju male površine, dok je na obali Atlantskog oceana prevladavajuća makija sa sredozemnim biljnim vrstama kao što su lovor, maslina i smokva. Te biljne vrste uvelike su koriste u poljoprivrednoj proizvodnji ulja, agruma i začini. Iako je šumskih područja malo, tropske šume su sjenovite i prepune različitih grmova i stabala te prizemnica, koje pritom omogućavaju život mnogim kukcima, vodozemcima i pticama..[39] Eukaliptus je česta biljka u šumama, a prenesena je iz Australije u 19. stoljeću. Mnoge biljne vrste donijeli su i europski iseljenici tijekom 19. i 20. stoljeća, među kojima su najbrojnije vinske sorte koje su omogućile brži i snažniji razvoj vinogradarstva.

Urugvajski nacionalni cvijet je Erythrina cristagalli, u narodu često od milja zvan i "Ceibo".[40]

Palme rastu na području departmana Rocha i Paysandú.

Obnovljiva energija[uredi VE | uredi]

Približno 95% električne energije kojom se napajaju kućanstva i gospodarski objekti u Urugvaju dolazi iz obnovljivih izvora energije.[41] Kako bi se udio obnovljivih izvora još dodatno povećao država je smanjila namete na obnovljive izvore energije za gotovo 20 % u zadnjih deset godina. Jedna od rezultata takve inicijative je znatno smanjenje ugljičnog otiska prosječnog Urugvajca.[42] Zbog tako visokog udjela proizvodnje obnovljive energije, britanski mediji su Urugvaj proglasili jednom od energetski najčišćih zemalja na svijetu.[43] Najviše električne energije dobiva se iz vjetroelektrana. Kako bi održao visoku količinu proizvodnje i potrošnje obnovljive energije, Urugvaj više ne izvozi električnu struju niti ostale energente.[44] Zanimljivo je da je do 2008. godine trećinu uvoza činila nafta, ali je iste godina Parlament Urugvaja donio zakon o regulaciji uvoza energenata i početak izgradnje hidro i vjetroelektrana.[45] Urugvaj uopće ne uvozi nuklearnu energiju, a energija iz hidroelektrana sve se više mijenja za solarnu energiju, koja je još manje štetna za okoliš, posebno rijeke.[46] zbog uspješne energetske tranzicije, mnogi Urugvaj nazivaju i "energetskim liderom", a WWF je Urugvaj 2014. godine proglasio "zelenim liderom".[46] Jedan od glavnih razloga uspjeha ovakve energetske politike transparentno donošenje odluka, poticajna zakonska regulativa i snažno partnerstvo privatnog i javnog sektora. Stvaranje povoljnih i stabilnih uvjeta privuklo je novac investitora u projekte obnovljive energije i time rasteretilo Parlament od dijela financiranja projekata.[47]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Urugvajsko gospodarstvo karakteriziraju izvozno orijentiran poljoprivredni sektor, dobro obrazovana radna snaga, visoka razina državne potrošnje i razvijeni sektor industrije. Nakon što je u razdoblju od 1996. do 1998. bilježilo prosječni godišnji rast od 5%, gospodarstvo je u godinama između 1999. i 2001. osjetilo negativne učinke smanjene potražnje u Argentini i Brazilu kamo odlazi polovica urugvajskog izvoza. Unatoč ozbiljnim potresima u vanjskoj trgovini, urugvajski su financijski pokazatelji ostali stabilnijima nego kod njegovih susjeda, što je odraz čvrste reputacije među investitorima i investicijskog rejtinga državnih obveznica, jednog od dva takva u Južnoj Americi. U zadnjih nekoliko godina Urugvaj je usmjerio svoje napore na razvoj informatičke industrije i postao najvećim latinoameričkim izvoznikom softvera.

Iako su neki dijelovi gospodarstva izbjegli veću krizu, obični građani Urugvaja jako su pogođeni gospodarskim problemima; nezaposlenost se popela na iznad 20%, realne su se plaće smanjile, peso je devalvirao, a stopa siromaštva dosegnula je gotovo 40%. Ovakvo pogoršanje ekonomskih prilika dovelo je do pada popularnosti urugvajske vlade koja je tijekom 1990-ih zastupala politiku slobodnog tržišta, te neuspjeha referenduma o privatizaciji državne naftne i vodoopskrbne tvrtke 2003. odnosno 2004. Novoizabrana vlada Širokog fronta (Frente Amplio) obećala je pokrenuti programe javnih radova kako bi ubrzala zapošljavanje i smanjila siromaštvo, ali nije odustala od redovite otplate urugvajskog vanjskog duga.

Demografija[uredi VE | uredi]

Većina Urugvajaca je europskog podrijetla; više od 87.7 % stanovništva tvrdi da su europskog podrijetla, u popisu stanovništva iz 2011. godine. Većina Urugvajaca europskog podrijetla su potomci imigranata iz 19. i 20. stoljeća iz Španjolske i Italije (oko jedna četvrtine stanovništva je talijanskog podrijetla),[15] te u manjoj mjeri iz Francuske, Njemačke i Velike Britanije.[12] Raniji doseljenici su migrirali iz Argentine.[12] Ljudi afričkog podrijetla čine oko 4.6 % od ukupnog stanovništva.[12]

Procjenjuje se da je, od 1963. do 1985. godine, emigriralo oko 320,000 Urugvajaca.[48] Najpopularnijih odredišta za urugvajske iseljenike su Argentina, a slijede je SAD, Australija, Kanada, Španjolska, Italija i Francuska.[48] Godine 2009., po prvi put u 44 godine, zemlja je doživjela ukupan pozitivan priljev kada se uspoređuju useljavanje i iseljavanje. Iste godine su dodijeljenje 3,825 dozvole boravka, u usporedbi sa 2005. godinom kada ih je izdano 1,216.[49] Oko 50 % novih zakonskih stanovnika dolazi iz Argentine i Brazila.

Stopa rasta stanovništva u Urugvaju je znatno niža nego u drugim zemljama Latinske Amerike.[12] Dobna struktura stanovništva je prilično nepovoljna zbog niskog nataliteta, visoke očekivane životne dobi i velike emigracije mladih. Četvrtina stanovništva Urugvaja ima manje od 15 godina, a oko šestina njih su u dobi od 60 i više godina.[12] Glavni grad Montevideo je jedini veliki grad, sa oko 1,9 milijuna stanovnika, ili više od polovine ukupnog stanovništva zemlje. Ostatak gradskog stanovništva živi u 30-ak gradova.[15]

Zdravstvo[uredi VE | uredi]

Statistike u usporedbi na ostale zemlje svijeta:[50]

  • Stopa fertiliteta – 140., 1.89 po ženi
  • Stopa nataliteta – 157., 13.91 na 1000 ljudi
  • Smrtnost dojenčadi – 128., 1 na 1000 živorođene djece
  • Stopa smrtnosti – 84., 9.16 na 1000 ljudi
  • Očekivano trajanje života – 47., 76.4 godina
  • HIV/AIDS stopa – 108., 0.30%

Jezik[uredi VE | uredi]

Urugvajski španjolski ima neke preinake zbog značajnog broja talijanskih useljenika. Imigranti su koristili mješavinu talijanskog i španjolskog govora poznatu i kao 'cocoliche'. Engleski jezik je uobičajen u poslovnom svijetu, a studiranje samog jezika je značajno poraslo u posljednjih nekoliko godina, posebno među mladima. Ostali jezici su portugalski i portuñol (mješavina španjolskog i portugalskog). Oba se govore u sjevernim krajevima blizu brazilske granice.[51][52] Iako je postojalo više grupa autohtonih stanovnika, nijedan njihov jezik nije ostao u uporabi do danas.[53]

Religija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Religija u Urugvaju i Katolička Crkva u Urugvaju

Religija u Urugvaju (2008.)[54]
Religija Postotak
Rimokatolicizam
  
45.7%
Kršćanstvo
(bez rimokatolika)
  
9.0%
Nesektarizam
  
30.1%
Ateizam
  
12.0%
Agnosticizam
  
2.0%
Ostale
  
1.2%

Religija u Urugvaju postoji u sklopu više vjerskih zajednica. Stanovništvo Urugvaja pripada većinski Rimokatoličkoj Crkvi. Ustavom koji je prihvaćen 1917., a bio je na snazi od 1918., država je sekularizirana te je Crkva odvojena od države. Smatra se najviše sekularnom državom u Americi.

Prema najnovijem službenom istraživanju oko 58,1 % Urugvajaca se definiraju kao kršćani (47 % katolici, 11,1 % protestanti), a oko 40.89 % stanovništva izjašnjava se kao bez religije (23,2 % "vjeruje u Boga, ali bez religije", 17, 2% ateisti ili agnostici), 0,6% sljedbenici Umbanda ili drugih afričkih religija, 0,5% Židovi, 0,1 % budisti i 0,4% "drugi".[55] Ustav iz 1830. godine proglašava katoličanstvo državnom religijom. Ustavom koji je prihvaćen 1917., a bio je na snazi od 1918., država je sekularizirana te je Crkva odvojena od države.

Urugvaj je najviše ateistička zemlja u Latinskoj Americi te druga s najnižim postotkom katolika u svojoj populaciji. U Urugvaju se odvija ubrzani proces sekularizacije. U razdoblju od 1996. do 2011. broj agnostika i ateista porastao je sa 18 na 38 %.

Hrvati u Urugvaju[uredi VE | uredi]

Antonio Lussich, urugvajski mornar, botaničar i pisac urugvajskog podrijetla te utemeljtielj Arboretuma Lussich.[56]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvati u Urugvaju
Po poznatim pisanim dokumentima, prvi hrvatski iseljenik u Urugvaj bio je Šime Matulić 1790. godine, s otoka Brača.[57] Oko 1820. godine Juan (Ivan) Nicola (Grško) dolazi u Urugvaj iz sela Selca te se vremenom etablira kao renomirani trgovac.[57] Najpoznatija su imena hrvatskih emigranata u Urugvaju publicist Eduardo R. Antonich (hrv. Antonić), pjesnikinja Elena Rivero Vidovich (hrv. Vidović), slikarica Sonja Vidovich Imhof. Trag urugvajskih Hrvata je Arboretum Lussich kojeg je utemeljio Antonio Lussich.[56]

Danas su Hrvati u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, ujedinjeni u Hrvatskom domu "Hogar Croata de Montevideo - Uruguay" u kojemu se često sastaju i njeguju tradicijske vrijednosti svoje stare domovine. Pretpostavlja se da je u Urugvaj, Paragvaj i Boliviju emigriralo oko 8000 Hrvata.[57] Knjigu na španjolskom jeziku, o Hrvatima o Urugvaju, napisao je i izdao 2005. godine urugvajski Hrvat, Eduardo R. Antonich (hrv. Antonić): "Croacia y los Croatas en Uruguay" (hrv.: "Hrvatska i Hrvati u Urugvaju").[58]

Prema scenariju Ninoslava Lovčevića[59], snimatelj Branko Cahun je 2010. godine snimio dokumentarni film Urugvajski hrvati u trajanju od 24-25 minuta, koji govori o hrvatskoj dijasopri u Urugvaju.[60]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (engl.) Central Intelligence Agency. Urugvaj. The World Factbook. pristupljeno 5. siječnja 2010.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 http://photos.state.gov/libraries/uruguay/19452/pdfs/UruguaysRankingsJune2013.pdf
  3. Data Center
  4. From 2005 to 2011
  5. (engl.) "Earth_S_Got_Talent", The Economist, objavljeno 21. prosinca 2013.
  6. Sada je i službeno: Urugvaj je prva zemlja koja je legalizirala trgovinu amrihuanom, index.hr, objavljeno 11. prosinca 2013., pristupljeno 7. travnja 2016.
  7. Urugvaj legalizirao marihuanu, poslovni.hr, objavljeno 1. kolovoza 2013., pristupljeno 7. travnja 2016.
  8. Đurđica Sarjanović, Slavili na ulicama: Urugvaj je legalizirao prodaju marihuane, 24 sata, objavljeno 11. prosinca 2013., pristupljeno 7. travnja 2016.
  9. Skromni, liberalni i veseli Urugvaj to je naša zemlja godine, ističe Economist., Jutarnji list, objavljeno 20. prosinca 2013., pristupljeno 7. travnja 2016.
  10. Tomica Bajsić, Urugvaj: obećana zemlja za ljevičare, Globus (tjednik), objavljeno 1. srpnja 2014., pristupljeno 23. travnja 2016.
  11. (1971) Revista Del Río de La Plata (na engleskom). “The word itself, "Uruguay," is clearly derived from the Guaraní, probably by way of the tribal dialect of the Charrúas […] from uru (a generic designation of wild fowl)
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 (engl.) Uruguay. Encyclopædia Britannica (2008). pristupljeno 2. rujna 2008.
  13. (engl.) Oskar Hermann Khristian Spate. The Spanish Lake, Canberra: ANU E Press, 2004..[1]
  14. (engl.) Bethell, Leslie (1984.). The Cambridge History of Latin America, Volume 1, Colonial Latin America, Cambridge: Cambridge University Press. [2]
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 15,5 15,6 15,7 (engl.) Bureau of Western Hemisphere Affairs. Background Note: Uruguay. US Department of State. pristupljeno 23. veljače 2011.
  16. (šp.) Norberto Galasso, Artigas y las masas populares en la Revolución, PDF format, pristupljeno 7. travnja 2016.
  17. 17,0 17,1 (šp.) Alberto Zum Felde, Evolución Histórica del Uruguay, Montevideo, 1945., str. 44
  18. 18,0 18,1 18,2 18,3 18,4 18,5 (engl.) THE STRUGGLE FOR INDEPENDENCE, 1811–30 – Uruguay. Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  19. Mirjana Polić-Bobić - Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb 2007., str. 79.
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 (engl.) BEGINNINGS OF INDEPENDENT LIFE, 1830–52 – Uruguay. Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  21. 21,0 21,1 (engl.) Veliki rat 1843. – 1852. (Urugvaj). Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  22. 22,0 22,1 (engl.) Borba za preživljavanje (1852. – '75.) – Urugvaj. Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  23. 23,0 23,1 (engl.) Marley, David, Wars of the Americas, Santa Barbara, Nakladinčka kuća "ABC-CLIO", ISBN 0-87436-837-5., str. 570
  24. (engl.) Chasteen, John Charles, Born In Blood & Fire: A Concise History of Latin America, New York: W.W. Norton & Company, 2006.
  25. (šp.) Vasconsellos, Victor N., Resumen de Historia del Paraguay. Delimitaciones Territoriales, Asunción, Paragvaj, Industria Grafica Comuneros, str. 78, 110-114
  26. (engl.) Scheina, Robert, Latin America's Wars: The Age of the Caudillo, 1791–1899, Dulles, Virginia: Brassey's., izdano 2003. godine, str. 331
  27. (engl.) Profil države: Urugvaj, Mrežne stranice BBC-ija, objavljeno 28. ožujka 2016., pristupljeno 7. travnja 2016.
    Wikicitati „It was the first nation in Latin America to establish a welfare state, maintained through relatively high taxes on industry, and developed a democratic tradition that earned it the sobriquet "the Switzerland of South America".”
    ()
  28. 28,0 28,1 (engl.) Nova država (1903. – '33.) – Urugvaj. Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  29. 29,0 29,1 29,2 29,3 29,4 (engl.) THE CONSERVATIVE ADJUSTMENT, 1931–43 – Uruguay. Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  30. (engl.) Baldomir and the End of Dictatorship – Uruguay. Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  31. (engl.) Churchill, Winston, The Second World War: The Gathering Storm I, 1. izdanje, 1948., Houghton Mifflin Company., str. 525-56
  32. (engl.) O'Hara, Vincent, The German fleet at war, 1939–1945, Naval Institute Press, str. 7
  33. (engl.) Arthur, Max, Forgotten Voices of The Second World War , 2004., Random House , ISBN 0091897343, str. 29
  34. (engl.) Maier, Klaus; Rohde, Horst; Stegemann, Bernd; Umbreit, Hans, Germany and the Second World War: Germany's initial conquests in Europe, Clarendon, Oxford, 1991. ISBN 0-19-822885-6, str. 166
  35. Uruguay in Numbers (PDF) (španjolski). National Institute of Statistics. Arhivirano s izvorne stranice na 13. studenog 2013..
  36. Urugvaj - Hrvatska Enciklopedija, pristupljeno 22. ožujka 2016.
  37. (engl.) Zipser, E. J. (2006.). "Where are the Most Intense Thunderstorms on Earth?". B. Am. Meteorol. Soc. 87 (8): 1057–71.
  38. (engl.) Virts, Katrina S. (2013.). "Highlights of a New Ground-Based, Hourly Global Lightning Climatology". B. Am. Meteorol. Soc. 94 (9): 1381.–91..
  39. (engl.) Newman, Arnold (2002). Tropical Rainforest: Our Most Valuable and Endangered Habitat With a Blueprint for Its Survival Into the Third Millennium, 2, Checkmark. ISBN 0816039739
  40. (šp.) Piaggio, Mario. Vegetación del Uruguay. Micología. Facultad de Ciencias.
  41. (engl.) Uruguay Now Gets 95% of Its Electricity From Renewables.
  42. (engl.) Watts, Jonathan. "Uruguay makes dramatic shift to nearly 95% electricity from clean energy", objavljeno 3. prosinca 2015.
  43. (engl.) Todd, Sarah. Uruguay is now generating 95% of its electricity from renewable energy., Quartz, pristupljeno 18. veljače 2016.
  44. (engl.) MacDonald, Fiona. Uruguay has shifted to getting 95% of its electricity from renewables in less than 10 years. ScienceAlert. pristupljeno 18. veljače 2016.
  45. (srp.) Urugvaj dobiva 95% energije iz obnovljivih izvora, brekfast.rs, objavljeno 15. prosinca 2015., pristupljeno 22. travnja 2016.
  46. 46,0 46,1 (crnog.) Energetska tranzicija Urugvaja do 95% čiste energije, Centar za zaštitu i pročavanje ptica Crne Gore, objavljeno 15. prosinca 2015., pristupljeno 24. travnja 2016.
  47. (srp.) Gradjevinarstvo - Urugvaj dobija 95% energije iz obnovljivih izvora, vesti.rs, objavljeno 18. prosinca 2015., pristupljeno 24 travnja 2016.
  48. 48,0 48,1 Population – Uruguay. Library of Congress Country Studies. pristupljeno 23. veljače 2011.
  49. "Uruguay: South America's best-kept secret?", BBC News, objavljeno 3. listopada 2010., pristupljeno 24. veljače 2011.
  50. Uruguay Facts of Interest. Explore Uruguay. pristupljeno 24. ožujka 2011.
  51. O dialeto fronteiriço do Uruguai: origens, investigações e oportunidades Espaço acadêmico. Pristupljeno 17. prosinca 2010.
  52. Governo uruguaio torna obrigatório ensino do português. bahiaemfoco.com (5. studenog 2007.)
  53. Ethnologue report for Uruguay. Ethnologue.org. pristupljeno 2. prosinca 2010.
  54. (šp.) Religija u Urugvaju 2008. godine, Nacionalni statistički zavod, arhivirano s izvorne stranice, arhivirano 14. studenog 2010., pristupljeno 2. prosinca 2010.
  55. (šp.) Encuesta Nacional de Hogares Amplidada - 2006 (špa). National Institute of Statistics. INHA. Arhivirano s izvorne stranice na 27. listopada 2013.. pristupljeno 7. rujna 2013.
  56. 56,0 56,1 Povijest arboretuma Lussich (šp.), Službene stranice departmana Maldonado, pristupljeno 25. travnja 2016.
  57. 57,0 57,1 57,2 Hogar Croata de Montevideo - Uruguay
  58. Predstavljena monografija "Hrvatska i Hrvati u Urugvaju" (Jutarnji list, 22.3.2006.)
  59. Urugvajski Hrvati (2010.) - dokumentarni film (25 minuta), mojtv.hr, pristupljeno 25. travnja 2016.
  60. Dokumentarni film Urugvajski Hrvati (2010.), port.hr, pristupljeno 25. travnja 2016.

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • (engl.) Rex A. Hudson i Sandra W. Meditz (urednici), Urugvaj: Zemljopisna studija, Washington, GPO za knjižnicu američkog Kongresa, 1990.

Literatura[uredi VE | uredi]

Na engleskom jeziku[uredi VE | uredi]

  • Andrew, G. R., Blackness in the White Nation: A History of Afro-Uruguay, The University of North Carolina Press, 2010.
  • Behnke, A., Uruguay in Pictures, Twenty First Century Books, 2009.
  • Box, B., Footprint Focus: Uruguay, Footprint Travel Guides, 2011.
  • Burford, T., Bradt Travel Guide: Uruguay, Bradt Travel Guides, 2010.
  • Canel, E., Barrio Democracy in Latin America: Participatory Decentralization and Community Activism in Montevideo, The Pennsylvania State University Press, 2010.
  • Clark, G., Custom Guide: Uruguay, Lonely Planet, 2008.
  • Jawad, H., Four Weeks in Montevideo: The Story of World Cup 1930, Seventeen Media, 2009.
  • Lessa, F. and Druliolle, V. (ur.), The Memory of State Terrorism in the Southern Cone: Argentina, Chile, and Uruguay, Palgrave Macmillan, 2011.
  • Mool, M, Budget Guide: Buenos Aires and Montevideo, Cybertours-X Verlag, 2009.

Na njemačkom jeziku[uredi VE | uredi]

  • Thimmel, Stefan (ur.), Uruguay: ein Land in Bewegung, Berlin i Hamburg: Assoz. A, 2010., ISBN 978-3-935936-74-3
  • Hesse-Wartegg, Ernst von: Zwischen Anden und Amazonas: Reisen in Brasilien, Argentinien, Paraguay und Uruguay, Paderborn: Salzwasser Verlag, 2011., ISBN 978-3-86195-986-1
  • Thomas Fischer, Die Tupamaros in Uruguay. Das Modell der Stadtguerilla, Wolfgang Kraushaar (ur.): Die RAF und der linke Terrorismus, 2. svezak, Hamburger Edition, Hamburg, 2006., ISBN 978-3-936096-65-1, str. 736-750
  • Günther Wessel, Uruguay. Reiseführer mit Landeskunde, Mai, Dreieich, 1996., 5. svezak, ISBN 3-87936-229-7
  • Ulrich Brand, Marlis Gensler, Stefan Thimmel, Argentinien und Uruguay. Länderkunde und Reisehandbuch für Kultur- und Naturreisende, Peter Meyer Verlag, Frankfurt na Majni, 1999., ISBN 3-922057-69-1
  • Alfred von Metzen, Deutsche Siedlungen in Norden Uruguays, Elwert, Marburg, 1983., ISBN 3-7708-0755-3
  • Christoph Wagner, Politik in Uruguay 1984–1990. Probleme der demokratischen Konsolidierung, LIT, Münster und Hamburg, 1991., ISBN 3-89473-099-4
  • Christoph Wagner, Das politische System Uruguays; Klaus Stüwe, Stefan Rinke (ur.), Die politischen Systeme in Nord- und Lateinamerika, VS, Wiesbaden, 2008., ISBN 978-3-531-14252-4

Na španjolskom jeziku[uredi VE | uredi]

  • Jorge Bossi, Recursos minerales del Uruguay, Ediciones Daniel Aljanati, Montevideo, 1978.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Urugvaj.