Vidi kôd stranice Muammar al-Gaddafi

{{Infookvir političar
|ime             = Muammar al-Gaddafi
|slika           = Muammar al-Gaddafi at the AU summit.jpg|Moamer el Gadafi 1970-ih
|veličina        = 200px
|opis slike      = Muammar al-Gaddafi 2009. godine
|malaslika       = 
|opis male slike = 
|datum rođenja   = [[7. lipnja]] [[1942.]]
|mjesto rođenja  = [[Sirt]]
|datum smrti     = [[20. listopada]] [[2011.]]
|mjesto smrti    = [[Sirt]]
|položaj         = Bratski vođa i vođa revolucije u Libiji
|mandat_start    = [[1. rujna]] [[1969.]]
|mandat_kraj     = [[20. listopada]] [[2011.]]
|potpredsjednik  = 
|potpremijer     = 
|zamjenik        = 
|premijer       = [[Jadallah Azzuz at-Talhi]]<br>[[Muhammad az-Zaruq Rajab]]<br>[[Jadallah Azzuz at-Talhi]]<br>[[Umar Mustafa al-Muntasir]]<br>[[Abuzed Omar Dorda]]<br>[[Abdul Majid al-Qa′ud]]<br>[[Muhammad Ahmad al-Mangoush]]<br>[[Imbarek Shamekh]]<br>[[Shukri Ghanem]]<br>[[Baghdadi Mahmudi]]
|predsjednik    = [[Abdul Ati al-Obeidi]]<br>[[Muhammad az-Zaruq Rajab]]<br>[[Mifta al-Usta Umar]]<br>[[Abdul Razzaq as-Sawsa]]<br>[[Muhammad az-Zanati|Muhammad al-Zanati]]<br>[[Miftah Muhammed K'eba]]<br>[[Imbarek Shamekh]]<br>[[Mohamed Abu Al-Quasim al-Zwai]]
|prethodnik      = ''Ured osnovan''
|nasljednik      = ''Ured ukinut''

|čin2            = Glavni tajnik Općega narodnog kongresa Libije
|mandat_start2   = [[2. ožujka]] [[1977.]]
|mandat_kraj2    = [[2. ožujka]] [[1979.]]
|potpredsjednik2 = 
|potpremijer2    = 
|zamjenik2       = 
|premijer2       = [[Abdul Ati al-Obeidi]]
|predsjednik     =
|prethodnik2     = ''Ured osnovan''
|nasljednik2     = [[Abdul Ati al-Obeidi]]

|čin3            = Predsjednik Vlade Libije
|mandat_start3   = [[16. siječnja]] [[1970.]]
|mandat_kraj3    = [[16. srpnja]] [[1972.]]
|potpredsjednik3 = 
|potpremijer3    = 
|zamjenik3       = 
|premijer3       = 
|predsjednik3    =
|prethodnik3     = [[Mahmud Sulejman al-Magribi]]
|nasljednik3     = [[Bingu va Mutarika]]

|čin4            = Predsjednik Revolucionarnoga vijeća Libije
|mandat_start4   = [[1. rujna]] [[1969.]]
|mandat_kraj4    = [[2. ožujka]] [[1977.]]
|potpredsjednik4 = 
|potpremijer4    = 
|zamjenik4       = 
|premijer4       = [[Mahmud Sulayman al-Maghribi]]<br>[[Abdessalam Jalloud]]<br>[[Abdul Ati al-Obeidi]]
|predsjednik4    =
|prethodnik4     = ''Ured osnovan''
|nasljednik4     = ''Ured ukinut''

|čin5            = Predsjednik Afričke unije
|mandat_start5   = [[2. veljače]] [[2009.]]
|mandat_kraj5    = [[31. siječnja]] [[2010.]]
|potpredsjednik5 = 
|potpremijer5    = 
|zamjenik5       = 
|premijer5       = 
|predsjednik5    = 
|prethodnik5     = [[Jakaya Kikwete]]
|nasljednik5     = [[Bingu wa Mutharika]]

|stranka         = [[Arapski socijalistički savez]] <small>(1971. - 1977.)</small>
|supruga         = Fatiha al-Nuri <small>(1969. – 1970., rastavljen)</small><br>[[Safia Farkash|Safia el-Brasai]] <small>(1971. – 2011.)</small>
|zanimanje       = vojnik
|fusnote         = 
}}
'''Muammar al-Gaddafi''' ([[Sirt]], [[7. lipnja]] [[1942.]] – blizina [[Sirt]]a, [[20. listopada]] [[2011.]]), bio je [[Libija|libijski]] [[političar]], [[državnik]], vojni vođa i ''[[de facto]]'' Libijski čelnik.

Nakon [[Libijski državni udar 1969.|vojnog udara]] 1969. godine postao je poglavar Libije. Definiran je do danas kao samoproglašeni [[revolucija|revolucionarni]] vođa, bez formalnog [[Mandat (politika)|mandata]] koji je vodio politiku Libije do svoje smrti.

Rodio se je kao najmlađe dijete u [[Beduini|seljačkoj]] obitelji. Dobio je tradicionalno vjersko osnovno obrazovanje, a kasnije je išao u daljnju školu, ali je iz nje izbačen zbog političkoga aktivizma. Odrastao je u pustinjskom predjelu [[Sirt]]a, u [[Sidranski zaljev|Sidranskome zaljevu]]. Bio je i na treningu i obuci u [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenomu Kraljevstvu]]. U srednjoj školi je skupio grupu prijatelja koja će na kraju doći na vlast udarom.

Godine [[1970.]] dolazi na vlast kao čelnik skupine mlađih vojnih časnika koji su srušili [[monarhija|monarhiju]] kralja Idriza. Gaddafi promiče [[Panarabizam|panarapski nacionalizam]] i eliminira zapadni utjecaj u Libiji te zbog sponzoriranja [[terorizam|terorizma]] dovodi Libiju u sukob s međunarodnom zajednicom.

Gaddafi u Libiji uvodi oblik islamskog socijalizma koji je pokušao elaborirati u svom literarnom uratku „[[Zelena knjiga]]”, koja neuobičajeno kombinira [[marksizam|marksistička]] načela i [[islam]]sku tradiciju.

Ima čin [[pukovnik]]a u koji je promaknut nakon dolaska na vlast [[1. rujna]] [[1969.]] godine.

Za života je bio ''[[de facto]]'' vođa Libije, iako nije imao nikakvu titulu ili službene ovlasti. Zaoštrio je odnose sa [[Zapad]]om. Bio je bliski suradnik [[PLO]]-a. Najviše je kritiziran zbog toga što su iz Libije potjecali oni koji su srušili putnički [[zrakoplov]] nad Lockerbiem. Kada je [[SAD]]-om vladao [[Ronald Reagan]], pokušali su ga srušiti, ali neuspješno. [[Libija]] je napadnuta [[15. travnja]] [[1986.]] godine. Nije se promaknuo u čin [[general]]a, kao njemu sličan vođa [[Manuel Noriega]].

Uzor mu je bio egipatski predsjednik [[Gamal Abdel Nasser]]. Nakon Nasserove smrti, pokušao se nametnuti kao panarapski lider. Želio je ujediniti [[Egipat]], [[Libija|Libiju]], i [[Sirija|Siriju]] u jednu državu. Pokušao je ujediniti [[Tunis]] i [[Libija|Libiju]], nije uspio i to je uzrokovalo duboki animozitet.

Gaddafi je imao suprugu i osmero djece (sedam sinova i jednu kćer). Posvojena kći Hanna navodno je poginula tijekom napada na Libiju dok se o sudbini ostatka obitelji još pojavljuju različite informacije.

== Rane godine ==
[[Datoteka:King-Idris.jpg|mini|kralj Idris]]

Muammar Gaddafi rodio se [[1942.]] godine u [[Beduini|beduinskom]] šatoru na području pustinjske pokrajine – u [[Sirt]]u, u tadašnjoj Libiji koja se nalazila pod talijanskom okupacijom. Njegovog djeda su ubili Talijani [[1911.]] godine tijekom njihove invazije u [[Talijansko-turski rat|Talijansko-turskom ratu]],<ref name="Переворот">{{cite news |title=Бедуин мировой революции |publisher=Журнал «Деньги» |url=http://www.kommersant.ru/doc.aspx?DocsID=24719 |date=2000-08-16 |author=СЕРГЕЙ ТАТЕВОСОВ |lang=ru}}</ref> a rođaci su mu poginuli u eksploziji zaostale talijanske mine kada je ima 6 godina.<ref>Intervista di Tommaso Di Francesco ad [[Angelo Del Boca]], "[[il manifesto]]", 2008-08-31, p. 5.</ref> Gaddafijev otac uzgajao je stoku zbog čega je obitelj bila u vječitoj potrazi za plodnom zemljom u ovoj pustinjskoj državi što je dovelo do čestih seljenja u skladu s beduinskom tradicijom. Tijekom djetinjstva pao je pod utjecaj [[Gamal Abdel Naser|Naserove]] ideologije tako da [[1956.]] godine sa samo 14 godina sudjeluje u demostracijama protiv [[Sueska kriza|Izraelsko-francusko-britanske invazije Sinaja i Sueskog kanala]]. Tri godine kasnije Gaddafi postaje član konspirativne grupe, a [[5. listopada]] [[1961.]] godine on je vođa svoje vlastite grupe s kojom održava lokalne demonstracije protiv sirijskog izlaska iz unije s Egiptom zbog čega će biti izbačen iz škole.

Proklamirani cilj ove nove konspirativne grupe postaje ukidanje libijske monarhije i revolucija Naserovog tipa u Libiji, ali traženje puta od revolucionarne ideje do nalaska načina kako je izvršiti proći će dvije godine. Početni projekt nastaje [[1963.]] godine kada Gaddafi sa svojim susudionicima sličnih godina rođenja stvara zavjeru da zajedno krenu u vojnu školu, a svoj osnovni oblik koji se više neće mijenjati dobiva [[1964.]] godine stvaranjem organizacije slobodnih [[časnik]]a i njenog centralnog komiteta kada svi pučisti dobivaju svoje pojedinačne, autonomne zadatke, dok jedini Gaddafi kao vođa zavjere zna cijeli plan državnog udara.<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.erlib.com/%D0%98%D0%B3%D0%BE%D1%80%D1%8C_%D0%9C%D1%83%D1%81%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9/100_%D0%B2%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BA%D0%B8%D1%85_%D0%B7%D0%B0%D0%B3%D0%BE%D0%B2%D0%BE%D1%80%D0%BE%D0%B2_%D0%B8_%D0%BF%D0%B5%D1%80%D0%B5%D0%B2%D0%BE%D1%80%D0%BE%D1%82%D0%BE%D0%B2/46/ |title=ВОЕННЫЙ ПЕРЕВОРОТ КАДДАФИ |archive-url=https://www.webcitation.org/69f8HXxnf?url=http://www.erlib.com/%D0%98%D0%B3%D0%BE%D1%80%D1%8C_%D0%9C%D1%83%D1%81%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9/100_%D0%B2%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BA%D0%B8%D1%85_%D0%B7%D0%B0%D0%B3%D0%BE%D0%B2%D0%BE%D1%80%D0%BE%D0%B2_%D0%B8_%D0%BF%D0%B5%D1%80%D0%B5%D0%B2%D0%BE%D1%80%D0%BE%D1 |archive-date=4. kolovoza 2012. |access-date=28. veljače 2011.}}</ref> Sljedećih 5 godina pučisti će napredovati na vojnim pozicijama u Libijskoj vojsci i početi zauzimati unaprijed dogovorene pozicije na strateškim mjestima u državi.

== Rušenje kralja Idrisa  ==

Napredak Gaddafijevih mladih časnika u drugoj polovici [[1960-ih]] išao je u korak sa slabljenjem vlasti ostarjelog [[Idris I. od Libije|kralja Idrisa]] i njegove politike savezništva s [[UK|Velikom Britanijom]] i [[SAD]]-om, a protiv volje naroda koji je pao pod potpuni utjecaj ideologije [[panarabizam|panarabizma]]. Masovne protudržavne, protužidovske nekontrolirane demonstracije [[1967.]] godine za vrijeme i nakon [[Šestodnevni rat|šestodnevnog rata]] postaju simbol raspada kraljeve vlasti nakon čega [[Židovi]] masovno bježe iz Libije. Jedini odgovor na to su kraljeve čistke sirijskih, palestinskih i drugih arapskih ne-libijskih ''elemenata'' u zemlji što će na kraju izazvati još veći bijes.

Druga slabost kraljevog režima postaje njegovo zdravlje i nepostojanje nasljednika što izaziva mini zavjere različitih političkih skupina koje pokušavaju zauzeti najbolje pozicije za razdoblje nakon kraljeve smrti. Te skupine na kraju u svojim dvorskim borbama istovremeno stvaraju određenu političku ravnotežu, ali ne i stabilnost pošto jedna drugu blokiraju u stalnoj borbi za vlast.

Ta osjetljiva politička ravnoteža je narušena [[4. kolovoza]] [[1969.]] godine kada kralj Idris potpisuje abdikaciju u korist svog nećaka princa [[Hasan an-Senussi|Hasana]] s time da će ona postati vrijedeća [[2. rujna]] [[1969.]] godine. Muammar Gaddafi je tada shvatio kako je zadnji čas za državni udar prije no što na vlast dođe potencijalno jači državni vladar.

U skladu s takvim razvojem događaja [[1. rujna]] [[1969.]] godine Gaddafijeva grupa mladih časnika izvodi beskrvni državni udar protiv [[Idris I od Libije|kralja Idrisa]] koji se tada nalazio na liječenju u Turskoj.<ref name="#1">[http://news.bbc.co.uk/onthisday/hi/dates/stories/september/1/newsid_3911000/3911587.stm 1969: Bloodless coup in Libya]</ref> Novi režim je stvoren istog dana, a na njegovom čelu se našao [[Revolucionarni komandni savjet (Libija)|Revolucionarni komandni savet]] od 12 članova<ref name="#1"/> pod Gaddafijovom kontrolom koji ukida monarhiju i proglašava novu Libijsku Arapsku Republiku.

Narod je državni udar dočekao s oduševljenjem, a kao jedina opasnost se pojavila mogućnost britanske invazije koja ubrzo otpada dogovorom kralja Idrisa i Revolucionarnog komandnog savjeta po kojemu on kralj priznaje rezultat državnog udara, a revolucionari garantiraju sigurnost njegove obitelji u Libiji.<ref name="#2">Library of US Congress:The September 1969 Coup</ref>
 
=== Prvi potezi ===

Istoga dana kada dolazi do preuzimanja vlasti, Revolucionarni komandin savjet obećaje da će uz Božju pomoć država krenuti putem „slobode, jedinstva, socijalne pravde, jednakosti stanovištva i otvaranjem vrata poštenim poslovima”, a libijski narod je pozvan da krene zajedno kao slobodna braća u novo doba prosperiteta, jednakosti i poštenja<ref name="#2"/>

Također Revolucionarni komandni savjet je na vanjskopolitičkom planu obavjestio sve strane vlade da državni udar nije usmjeren protiv niti jedne države i da će svi međunarodni ugovori ostati na snazi, a imovina stranaca u Libiji će biti zaštićena. U sljedećih par dana novostvoreni režim je dobio međunarodno priznanje svih država, a 24 sata nakon onog američkog od [[6. rujna]] [[1969.]] godine dolazi do formiranje prve vlade koja dobiva zadatak da provodi program Revolucionarnog komandnog savjeta<ref name="#2"/>

Tijekom prvih mjeseci Revolucionarni komandni savjet odbija otkriti tko je njegov predsjednik. Da je to duboko religiozni i asketski mlađahni časnik kapetan Muammar Gaddafi,  bit će libijskoj i svjetskoj javnosti otkriveno tek u siječnju [[1970.]] godine<ref name="#2"/>

=== Protuudari ===

Gaddafijevo beskrvno i lagano preuzimanje vlasti je gotovo odmah postalo signal za ostale ambiciozne političare s dovoljno jakom političkom ili vojnom bazom da pokušaju nešto slično, a što je dovelo do dva pokušaja državnog udara u manje od godinu dana. Prvi od njih je bio prosinački zajednički pokušaj ministra obrane i ministra unutrašnjih poslova koje je u rujnu Revolucionarni komandni savjet bio postavio u ministarske fotelje. Nakon gušenja puča Gaddafi je uzeo poziciju premijera i ministra obrane, dok je Abdel Salam Jallud, njegov zamjenik u RKS, postao ministar unutrašnjih poslova.<ref name="#3">Library of US Congress:Qadhafi and the Revolutionary Command Council</ref>

Do novog pokušaja državnog udara došlo je mjesec dana nakon američkog napuštanja vojne baze u Libiji u srpnju [[1970.]] godine. Ovaj pokušaj pokrenuo je Abdullah Abid Sanusi rođak kralja Idrisa, a nakon njegova gušenja Revolucionarni komandin savjet skida masku civilne vlade i preuzima ''de facto'' i ''de jure'' potpunu vlast u državi.<ref name="#3"/>

== Reforme i ideologija ==

Jedan od prvih koraka Gaddafija nakon dolaska na vlast bila je reforma kalendara i to tako da je promijenio imena mjeseci u godini, a kao prva godina se računala ona od proroka [[Muhamed]]a, dok su ostale reforme službeno najavljene [[15. travnja]] [[1973.]], a nakon njegovog razočarenja s nedostatkom revolucionarnog entuzijazma kod stanovništva. Te reforme su bile podijeljene u nekoliko osnovnih točaka:
* Otkazivanja svih postojećih zakona koji je donio prethodni monarhistički režim i njegove zamjena zakonima s osnovom na muslimanskom zakoniku;
* Ukidanje sve političke [[opozicija|opozicije]] to jest zabrana svi drugih političkih opcija, što je uključivalo [[komunizam|komunističke]] i pro-[[kapitalizam|kapitalističke]] stranke, ali i [[Muslimansko bratstvo]];
* davanje oružja stanovnicima kako bi branili revoluciju;
* reforma državne administracije i borba protiv korupcije;
* promoviranje muslimanskih ideja i zabrana svega u suprotnosti s njom.<ref name="#4">{{cite news |title=Libya. The Cultural Revolution |publisher=www.country-data.com |url=http://www.country-data.com/cgi-bin/query/r-8223.html |lang=en}}</ref>

Gaddafi kojemu za njegovu libijsku revolucije i reforme uzor biva [[Kulturna revolucija|Kineska kulturna revolucija]], cilj postaje obnova starih arapskih i islamskih kulturnih vrijednosti.<ref name="#4"/> Taj po Gaddafiju poseban libijski razvojni put na kraju postaje mješavina ekstremnog etničkog [[nacionalizam|nacionalizma]] ili, preciznije, [[panarabizam|panarabizma]], planirane socijalne ekonomije, islama i stanja socijalno osjetljive vojne [[diktatura|vojne diktature]] s njim na čelu. Uporište režima su vojska, [[birokracija|državni aparat]] i seosko stanovništvo za koje te institucije su praktički jedini mehanizam društvenog napredovanja, odnosno stanovništvo [[Tripolitanija|Tripolitanije]] u klanovski i regionalno podijeljenoj Libiji.

Iako za stanovnike Zapadne Europe i SAD-a ovako postavljena ideologija zvuči neobično, Gaddafijeve ideje o povratku na muslimanske vrijednosti, kritici državne administracije i konzumerizma, politika [[Pokret nesvrstanih|nesvrstanosti]] između velesila te protivljenje Izraelu su bili u liniji s razmišljanjem tipičnih stanovnika Libije prve polovice [[1970-ih]].<ref name="#4"/>

== Islamski socijalizam i panarabizam ==
[[Datoteka:Nasser Gaddafi 1969.jpg|mini|Gaddafi (lijevo) sa svojim političkim uzorom Egipatskim predsjednikom [[Gamal Abdel Naser|Naserom]] 1969. godine]]
Gaddafi je zasnovao svoj novi režim na mješavini [[Arapski nacionalizam|arapskog nacionalizma]],<ref>{{cite web |url=http://www.mathaba.net/gci/theory/gb3.htm#SOCIAL |title=The Green Book, Third Volume “The Social Basis of the Third World Theory”, The Social Basis of the Third World Theory |publisher=Mathaba.net |accessdate=2010-02-14 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20130811094740/http://www.mathaba.net/gci/theory/gb3.htm#SOCIAL |archivedate=11. kolovoza 2013.}}</ref><ref>{{cite web |url=http://www.mathaba.net/gci/theory/gb3.htm#NATION |title=The Green Book, Third Volume “The Social Basis of the Third World Theory”, The Nation |publisher=Mathaba.net |accessdate=2010-02-14 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20130811094740/http://www.mathaba.net/gci/theory/gb3.htm#NATION |archivedate=11. kolovoza 2013.}}</ref> europske socijalne države<ref>{{cite web |url=http://www.mathaba.net/gci/theory/gb2.htm#NEED |title=The Green Book, Second Volume “The Solution of the Economic Problem”, Need |publisher=Mathaba.net |accessdate=2010-02-14 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20130511011535/http://www.mathaba.net/gci/theory/gb2.htm#NEED |archivedate=11. svibnja 2013.}}</ref><ref>{{cite web |url=http://www.mathaba.net/gci/theory/gb2.htm#HOUSE |title=The Green Book, Second Volume “The Solution of the Economic Problem”, Housing |publisher=Mathaba.net |accessdate=2010-02-14 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20130511011535/http://www.mathaba.net/gci/theory/gb2.htm#HOUSE |archivedate=11. svibnja 2013.}}</ref><ref>{{cite web |url=http://www.mathaba.net/gci/theory/gb2.htm#INCOME |title=The Green Book, Second Volume “The Solution of the Economic Problem”, Income |publisher=Mathaba.net |accessdate=2010-02-14 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20130511011535/http://www.mathaba.net/gci/theory/gb2.htm#INCOME |archivedate=11. svibnja 2013.}}</ref> i onoga što je Gaddafi opisao kao „[[izravna demokracija|izravna, narodna demokracija]]”.<ref>{{cite web |url=http://www.mathaba.net/gci/theory/gb1.htm#popular |title=The Green Book, First Volume “The Solution of the Problem of Democracy”, Popular Conferences and People’s Commitees. «Popular Conferences are the only means to achieve popular democracy» |publisher=Mathaba.net |accessdate=2010-02-14 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20081203050615/http://mathaba.net/gci/theory/gb1.htm#popular |archivedate=3. prosinca 2008.}}</ref> On je nazvao ovaj sustav [[islamski socijalizam]] i dok je dopuštao privatno vlasništvo u malim poduzećima, vlada je kontrolirala velika poduzeća. Gaddafijeva ideologija je kao svoje temeljne ciljeve navodila blagostanje, „oslobođenje” i obrazovanje. Također je nametnuo islamska moralna pravila, zabranivši točenje alkohola i kockanje. Kako bi ojačao ideale ovakve socijalističko-islamske države, Gaddafi je objavio svoju političku filozofiju u ''[[Zelena knjiga|Zelenoj knjizi]],'' izdanoj [[1976.]] godine. U praksi je trud libijskoga političkog sustava u ostvarivanju ciljeva i svojih uzvišenih ideala nailazio na sve veće probleme, uglavnom zbog unutarnjega otpora klanova povezanih sa svrgnutim kraljem Idrisom; dok je puč [[1969.]] godine izvršen bez prolijevanja krvi, na svaki daljnji pokušaj državnoga protuudara se odgovaralo sve većom [[represija|represijom]] tako da je [[1980.]] došlo do odluke da se važniji i politički protivnici fizički likvidiraju, bez obzira živjeli oni u Libiji ili Europi.

Gaddafi je od djetinjstva bio oduševljen [[Gamal Abdel Naser|Naserovim]] idejama o [[panarabizam|panarabizmu]] i postao je vatren zagovornik ujedinjenja svih arapskih država. Također je podržavao [[panislamizam]], s idejom labavoga saveza svih islamskih država i naroda. Nakon Naserove smrti [[28. rujna]] [[1970.]] godine, Gaddafi je pokušao preuzeti ulogu ideološkoga vođe arapskoga nacionalizma. Proglasio je „Federaciju Arapskih Republika” (Libija, Egipat i [[Sirija]]) [[1972.]] godine, nadajući se stvaranju panarapske države, ali se tri države nisu složile oko uvjeta spajanja. Godine [[1974.]] potpisao je sporazum s [[tunis]]kim vođom [[Habib Burgiba|Habibom Burgibom]] o spajanju dvije zemlje, ali se ni ovo nije ostvarilo već se neslaganje dviju država pretvorilo u veliko neprijateljstvo.

Gaddafi je također postao vatrenim pristašom [[Palestinska oslobodilačka organizacija|Palestinske oslobodilačke organizacije]], što je na kraju pokvarilo libijske odnose s Egiptom kada je ta država [[1979.]] godine započela mirovne pregovore s [[Izrael]]om. Kako su se libijski odnosi s Egiptom pogoršavali, Gaddafi je htio bliže odnose sa [[Sovjetski Savez|Sovjetskim Savezom]]. Libija je postala prva država izvan [[Istočni blok|Istočnoga bloka]] koja je dobila nadzvučne [[MiG-25]] lovce; usprkos tomu odnosi Libije i SSSR-a nisu bili pretjerano bliski. Gaddafi je također htio povećati utjecaj Libije u [[Africa|Africi]], posebno u državama s [[islam]]skom populacijom, pozivajući na stvaranje Saharske islamske države i podržavajući pobunjeničke snage u [[Supsaharska Afrika|Supsaharskoj Africi]].

Značajna karakteristika njegova politike je bila podrška oslobodilačkim pokretima, koji su u većini slučajeva bili muslimanske grupe. Tijekom [[1970-ih]] i [[1980-ih]] ona je toliko izdašno davana da su sve [[subverzija|subverzivne]] organizacije širom svijeta, bez obzira na to koliko njihova ideologija bila različita od Gaddafijeve, mogle računati na libijsku podršku, a što je uključivalo grupe od [[radikalna ljevica|radikalne ljevice]] u [[Zapadna Europa|Zapadnoj Europi]], preko [[irski nacionalizam|irskih nacionalista]] do [[neonacizam|neonacističkih]] grupa. Međunarodna javnost je bila zbunjena ovom politikom, a američka, a prije svega [[Ronald Reagan|Reaganova]] administracija je Gaddafijev režim držala odgovornim za [[terorizam|terorističke]] aktivnosti i u arapskim i u nearapskim državama. Po navodima SAD upravo je Gaddafi bio jedan od glavnih financijera različitih palestinskih pokreta, uključujući zloglasni [[Crni rujan]], počinitelje [[Münchenski masakr|masakr nad izraelskim sportašima]] tijekom [[XX. Olimpijske igre – München 1972.|Olimpijskih igara 1972.]] u [[München]]u.

== Odnosi s Jugoslavijom ==

Tijekom vojnog školovanja u [[1960-ih]] Gaddafi je osim Velike Britanije posjetio i tadašnju [[SFRJ|Jugoslaviju]] gdje upoznaje medicinsku sestru [[Sofija Farkaš|Sofiju Farkaš]] iz [[Mostar]]a koja mu je postala druga žena [[1970.]] godine. Njezin utjecaj na muževu politiku je vrlo upitan, ali nakon smrti svoga prvoga uzora Nasera [[1970.]] godine jedan od najvećih Gaddafijevih prijatelja postaje Titova Jugoslavija čija politika nesvrstanosti među blokovima postaje uzor njegovoj politici [[Pokret nesvrstanih|nesvrstanosti]].  Taj odnos bio je daleko od jednostranog, jer je Libija s jedne strane dobivala tehničku pomoć i određen broj vojnih instruktora,<ref>[http://www.country-data.com/cgi-bin/query/r-8262.html Libija:The Quest for New Sources of Arms]</ref> a Jugoslavija je s druge strane dobivala naftu.

U skladu s tom suradnjom Jugoslavija na zahtjev Libije [[1978.]] godine donosi odluku o gradnji tvornice za proizvodnju streljiva kao i remont sovjetskog oružja na raspolaganju Libije,<ref>[http://www.country-data.com/cgi-bin/query/r-8266.html Libija:Arms production]</ref> a također je donesena odluka o prodaji ophodnih čamaca i borbenih zrakoplova tipa [[Soko G-4 Super Galeb|Galeb]].<ref>[http://www.country-data.com/cgi-bin/query/r-8264.html Libija:Western Restrictions on Arms Transactions]</ref>

Međunarodno najosjetljiviji dio tih odnosa postaje remont libijskih Migova u Jugoslaviji pošto je do njega dolazilo njihovim direktnim preletom iz Libije u Jugoslaviju (i potom povratkom natrag)<ref>Procedimento penale n. 527/84 a G. I.; titolo 2, pagg. 1431-1435.</ref> protivno američkim sankcijama i nosačima zrakoplova (od SAD-a i Francuske) u mediteranu od kojih je Italija te prelete pokušavala sakriti.<ref>Procedimento penale n. 527/84 a G. I. volume 6, capitolo XVII, ''La Libia'', par. 8 e 9 (''I sorvoli nelle nostre FIR'' e ''Il corridoio'') - pagg. 1449-1462; capo 7 - capitolo III - pag. 4962.</ref> U takvoj situaciji se pretpostavlja da je došlo do [[Let Aerolinee Itavia 870|rušenja talijanskog putničkog zrakoplova DC9]] [[27. lipnja]] [[1980.]] godine. Navodi se da je tipičan način preleta bio da se libijski zrakoplov sakrije pod radarsku siluetu putničkog zrakoplova. Na mjestu pada putničkog zrakoplova je kasnije nađen američki dopunski zrakoplovni spremnik goriva koji se odbacuje u slučaju borbe, i potom 20 dana kasnije nađen je srušeni libijski borbeni zrakoplov [[MiG-23]]. Po drugoj verziji ove nikada razjašnjene eksplozije zrakoplova u zraku zbog američko-talijanskog uništenja, to jest „gubitka” crne kutije i radarskih podataka, te je Francuska oborila zrakoplov jer se mislilo kako je u njemu bio Gaddafi.

Nakon [[Raspad SFRJ|raspada Jugoslavije]] Gaddafi nastavlja održavati prijateljske odnose s državama nasljednicima, iako će se ekonomsko-politička suradnja drastično smanjiti. 2000-ih Gaddafi je razvio blisko prijateljstvo s hrvatskim predsjednikom [[Stjepan Mesić|Stjepanom Mesićem]], koje je kasnije postalo predmetom kritika hrvatskih desničarskih i prozapadnih krugova.

{{prijevod}}
== Ratovi ==

=== Egipat ===

U drugoj polovici [[1970-ih]] godine, nakon što su pregovori Egipta i Izraela o sklapanju mira postali javna tajna, a s njim i ulazak Egipta u [[Zapadni blok|proamerički blok država]] došlo je do pogoršanja odnosa između dvije do tada prijateljske države. Zbog toga je tadašnji egipatski potpredsjednik [[Hosni Mubarak]] [[25. siječnja]] [[1976.]] godine obavijestio SAD da planira neodređenu akciju protiv Libije s ciljem obaranja Gaddafija .<ref>[http://aad.archives.gov/aad/createpdf?rid=110792&dt=2082&dl=1345 Hermann Eilts to Department of State, January 25, 1976]</ref> a nakon čega dolazi do međusobnih optužba o terorističkim napadima i pokušaju državnog udara. Tijekom [[1976.]] godine je Egipat s američkim blagoslovom započeo mobilizaciju i koncentraciju trupa na libijskoj granici<ref>[http://aad.archives.gov/aad/createpdf?rid=234676&dt=2082&dl=1345 Robinson to the Embassy in Cairo, September 3, 1976]</ref><ref>[http://aad.archives.gov/aad/createpdf?rid=318011&dt=2082&dl=1345 Robinson to US Delegation and Secretary of State, December 29, 1976]</ref><ref>[http://aad.archives.gov/aad/createpdf?rid=318864&dt=2082&dl=1345 Robinson to the Embassy in Tripoli, December 31, 1976]</ref> Do kratkotrajnog rata je došlo u srpnju [[1977.]] godine, nakon Gaddafijevog poziva pristalicama da krenu na „marš na Kairo” protiv [[Egipatsko-izraelski mirovni sporazum (1979.)|mirovnog sporazuma Egipta i Izraela]]. Egipatska granična policija je zaustavila demonstrante, nakon čega je došlo do oružanog sukoba na granici. Brojčano superiorne egipatske snage su brzo osvojile ključne libijske pogranične gradove, ali je Egipat pod pritiskom drugih arapskih država sklopio mir. Komentar egipatskog predsjednika  [[Anvar el-Sadat|Sadata]] o Gaddafiju tijekom ovih događaja je bio: „On je maleno umišljeno dijete kojemu se mora pokazati njegovo mjesto u svijetu”.

=== Čad ===

Sukob Libije i [[Čad]]a svoje korijene ima u teritorijalnom spor oko uranom bogatog [[Pojas Aouzou|Pojasa Aouzou]], a oružanu komponentu je dobio još za vrijeme kralja Idrisa čija je vlada u [[Čadski građanski rat|građanskom ratu]] [[1968.]] godine podupirala muslimanske pobunjenike nastojeći uspostaviti kontrolu nad tim područjem. Gaddafi je nastavio s tom politikom, te je podupro puč protiv kršćanskog predsjednika [[François Tombalbaye|Françoisa Tombalbayea]] [[27. srpnja]] [[1971.]] godine. Puč nije uspio, i Tomalbabye je nakratko u znak odmazde počeo podupirati libijsku opoziciju i nastojao anektirati južnu libijsku oblast [[Fezzan]]. Međutim, posredovanjem [[Francuska|Francuske]] su Libija i Čad vrlo brzo sklopili mir; u zamjenu za libijsko okretanje leđa pobunjenicima, Čad ne samo što je raskinuo diplomatske odnose s Izraelom, već je [[1972.]] godine i neslužbeno priznao pripojenje pojasa [[Aouzou]].

Sporazum je, međutim, izazvao duboko nezadovoljstvo u Čadu te je bio razlogom za puč [[1975.]] godine u kome je Tomalbaye ubijen i zamijenjen generalom [[Felix Malloum|Felixom Malloumom]] koji je vodio antilibijsku politiku. Gaddafi je ponovno počeo podržavati raznorazne pobunjeničke frakcije, a što je rezultiralo neposrednom vojnom intervencijom [[1978.]] godine. Vlada u [[N'Djamena|N'Djameni]] se za pomoć obratila svom bivšem kolonijalnom gospodaru [[Francuska|Francuskoj]] koja je intervenirala s [[Legija stranaca|Legijom stranaca]]. Borbe su se s prekidima i promjenjivim ishodom vodile do 1988. kada su Libija i Čad obnovili diplomatske odnose. Spor je diplomatski riješen odlukom [[Međunarodni sud pravde|Međunarodnog suda pravde]] koji je [[Aouzou]] [[1994.]] godine predao [[Čad]]u.

=== SAD ===

Prve ozbiljnije napetosti između Libije i SAD su se pojavile [[1973.]] godine kada je Gaddafi cjelokupni [[Zaljev Sidra]] proglasio libijskim teritorijem, a geografsku liniju od 32 stupnja i 30 minuta sjeverno proglašava „granicom smrti”, rekavši da će njen neovlašteni prelazak izazvati libijsku vojnu intervenciju. Kao odgovor na to je [[Ratna mornarica SAD-a|američka ratna mornarica]] započela s „operacijama uspostavljanja slobode navigacije”, izvodeći vojne vježbe u tom području.  Prvi okršaji su zabilježeni [[21. ožujka]] [[1973.]] godine kada su libijski lovci napali američki špijunski zrakoplov koji se po ameirčkim izvorima nalazio izvan libijskog teritorija. Novi incident se zbio [[16. rujna]] [[1980.]] godine kada su libijski lovci ponovno napali američki špijunski zrakoplov.
 
Prvi sukob sa žrtvama se pak zbio nakon što je američki predsjednik u Zaljev Sidra 1981. poslao dva nosača zrakoplova. 19.8. je došlo do tzv. [[Incident u Zaljevu Sidra (1981.)|incidenta]] u kome su dva libijska borbena zrakoplova [[Su-22]] oborena od strane američkih lovaca ''[[F-14 Tomcat]]'' nakon što su na njih ispalili raketu. Taj je incident dodatno pogoršao libijsko-američke odnose već načete Gaddafijevim svrstavanjem uz SSSR u [[hladni rat|hladnom ratu]], neprijateljstvom prema proameričkom Egiptu, kao i podršci PLO-u te [[Antiamerikanizam|antiameričkom]] [[Iran]]u u [[Iračko-iranski rat|Iračko-iranskom ratu]]. Zbog toga su u ožujku [[1982.]] godine [[SAD]] objavile zabranu uvoza libijske [[nafta|nafte]] i izvoz Libiji američke tehnologije za industriju nafte; s druge strane zapadnoeuropske države se nisu priključile toj inicijativi.

U ožujku [[1986.]] godine je došlo do novog, još ozbiljnijeg [[Incident u Zaljevu Sidra (pomorski)|incidenta u Zaljevu Sidra]] kada su SAD sa svojim pomorskim snagama prešle „Granicu smrti” i reakciju libijskih mornaričkih snaga iskoristile kako bi potopile dva libijska ratna broda. Gaddafi je nakon toga pozvao Arape da „napadaju američke interese” u svijetu i Europi; [[5. travnja]] [[1986.]] je u tadašnjem [[Zapadni Berlin|Zapadnom Berlinu]] eksplodirala [[Napad na berlinsku disktoteku 1986.|diskoteku]] koju su posjećivali američki vojnici. Američka administracija je za teroristički napad odgovornim proglasila Gaddafija, te je [[15. travnja]] pokrenut veliki [[Operacija Kanjon Eldorado|zračni napad]] na Libiju, tijekom kojeg je bombardirana i Gaddafijeva rezidencija, a sam Gaddafi navodno ranjen. Napad je kasnije osuđen od strane najviše članova tadašnjih UN.<ref>[http://www.un.org/documents/ga/res/41/a41r038.htm A/RES/41/38 Rezolucija generalne skupštine UNa]</ref>

Libijska podrška terorističkim organizacijama je potvrđena krajem [[1987.]] godine kada je presrtenut trgovački brod ''MV Eksund''. Namenjeno [[IRA|Irskoj republikanskoj armiji]], velika pošiljka oružja i eksploziva je oduzeta s Eksunda. Britanska obaveštajna služba je verovala da to nije prvi put i da su prethodne libijske pošiljke oružja stizale do Irske republikanske armije.

Jedna od posljednjih epizoda američko-libijskog sukoba se vezuje uz [[Let Pan Ama 103|bombaški napad]] kojim se srušen američki putnički zrakoplov iznad [[Lockerbie]]ja u [[Škotska|Škotskoj]] [[21. prosinca]] [[1988.]] godine za koga su se odgovornim držali agenti libijske obavještajne službe. Gaddafijevo odbijanje da surađuje s istragom i izruči osumnjičene agente je dovelo do toga da Libija [[1990-ih]] pretrpi dodatne međunarodne sankcije i zapadne u međunarodnu izolaciju. S druge strane je Gaddafi iskoristio [[Invazija na Kuvajt|iračku invaziju Kuvajta]] [[1990.]] godine kako bi stajanjem na stranu anti-[[Sadam Husein|sadamovske]] koalicije stvorio temelje za buduće bolje odnose sa SAD-om.

Izlazak iz izolacije je započeo posredovanjem predsjednika [[Južnoafrička Republika|Južne Afrike]] [[Nelson Mandela|Nelsona Mandele]] koji je Libiju posjetio [[1997.]] godine - te glavnog tajnika [[UN]]-a [[Kofi Atta Annan|Kofija Annana]]. Gaddafi je [[1999.]] godine prihvatio njihov kompromisni prijedlog koji je uključivao predavanje optuženih agenata [[Nizozemska|Nizozemskoj]]. Time su suspendirane sankcije UN, ali su američke sankcije Libiji ostale na snazi.

== ''Novi'' Gaddafi ==
[[Datoteka:Vladimir Putin with Muammar Gaddafi-2.jpg|mini|Putin i Gaddafi]]
Nakon završetka hladnog rata, Gaddafi je nastojao odbaciti svoj nekadašnji radikalni imidž te sebe predstaviti kao „novog” i „reformiranog”, odnosno umjerenog političara. Od polovice [[1990-ih]] je uspio poboljšati odnose s do tada neprijateljskim [[Srednji Istok|bliskoistočnim]] državama. Promijenio je i svoj nekadašnji beskompromisni stav u [[arapsko-izraelski sukob|arapsko-izraelskom sukobu]] predloživši kao rješenje koncept dvonacionalne države Židova i Palestinaca nazvavši ga [[Izratina]].

Istovremeno, Gaddafi je stekao veliku popularnost u Africi. Samim time što je postao jedan od najdugovječnijih poslijekolonijalnih šefova države, Gaddafi uživa uživa poštovanje među mnogim Afrikancima; to je uključilo i priznanje Nelsona Mendele i drugih; također je, pogotovo od početka [[1990-ih]] bio aktivan u raznim pan-afričkim organizacijama, kao što je [[Organizacija afričkog jedinstva]]. Stekao je i reputaciju velikog dobrotvora, šaljući financijsku i drugu pomoć državama subsaharske Afrike, pogotovo onima pogođenima dugotrajnim i krvavim građanskim ratovima, kao što su [[Uganda]] [[1980-ih]] i [[Ruanda]] [[1990-ih]] godina. Pod Gaddafijem je veliki broj Afrikanaca došao u Libiju radi posla, a mnogi ekonomski emigranti - posebno iz [[Somalija|Somalije]] i [[Gana|Gane]] - su koristili Libiju kao odskočnu dasku do [[Italija|Italije]] i ostalih [[Europa|europskih]] država.

Gaddafi je također pokazao želju za popravljanje svoje slike u [[zapadni svijet|zapadnom svijetu]]. Godine [[1999.]] je Libija pozvala međunarodnu zajednicu da se počne boriti protiv [[Al-Kaida|Al-Kaide]] te je, kao znak dobre volje, ponudila svoj program [[Oružje za masovno uništenje|oružja masovnog uništenja]] međunarodnoj inspekciji. Međutim, administracija tadašnjeg američkog predsjednika [[Bill Clinton|Clintona]] za to nije pokazivala interes. To, međutim, nije bio slučaj s administracijom američkog predsjednika [[George W. Bush|Georgea W. Busha]], a pogotovo poslije  [[Napadi 11. rujna 2001.|napada 11. rujna]] 2001. godine, kada su SAD tražile što veći broj saveznika u [[rat protiv terorizma|ratu protiv terorizma]]. Gaddafi je 2003. diplomatski iskoristio i [[Operacija Iračka sloboda|američku invaziju na Irak]] te objavio kako je Libija posjedovala aktivan program [[oružje za masovno uništenje|oružja za masovno uništenje]], ali da ga je voljan uništiti pod međunarodnim nadzorom.

Bush i njegove pristaše, pogotovo nakon što se američka i svjetska javnost, počela sve više okretati protiv rata u Iraku, su ovu Gaddafijevu ponudu nastojale iskoristiti kao veliku američku diplomatsku i propagandnu pobjedu, ustvrdivši kako je upravo svrgavanje Sadama Huseina potaklo dotada „problematičnog” libijskog vođu da „progleda”; njegov čin je shvaćen kao opravdanje američke invazije. Time su stvoreni dodatni uvjeti za američko-libijski ''reapprochement,'' a u kome je veliku ulogu odigralo posredovanje talijanskog premijera [[Silvio Berlusconi|Berlusconija]], inače bliskog Gaddafijevog prijatelja. U Libiji je otpočeo proces uništavanja oružja, a s vremenom su poboljšani i odnosi s Francuskom u toj mjeri da je ta država u ožujku [[2006.]] [[Francuska]] potpisala ugovor s Libijom o razvijanju velikog programa za nuklearnu energiju.

[[Datoteka:G8 summit in L'Aquila, family photo.jpg|mini|Gaddafi na sastanku [[G8]] 9. srpnja 2009. godine u vrijeme predsjedavanja s Afričkom unijom]]

Ožujka [[2004.]] godine britanski premijer [[Tony Blair]] je postao prvi zapadni lider koje je posjetio Libiju i javno se susreo s Gaddafijem, označivši time i britansko-libijski reapprochement, odnosno odmrzavanje odnosa opterećenih i ubojstvom britanske policajke [[Yvonne Fletcher]] od strane libijskih agenata u Londonu [[1984.]] godine Blair je tada pohvalio Gaddafija i izrazio nadu da će Libija sada biti snažan saveznik u Ratu protiv terorizma.

[[15. ožujka]] [[2006.]], Ministarstvo vanjski poslova SAD-a je objavio da će ponovo uspostaviti pune diplomatske odnose s Libijom. Ovo je došlo nakon objavljivanja libijskog programa za masovno uništenje tako da je SAD također izjavio da će Libija biti uklonjena s liste nacija koje podržavaju terorizam. [http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/africa/4773617.stm]

== Opozicija, atentati i zavjere ==
[[Datoteka:Map of Cyrenaica.png|mini|[[Cirenaika]] (zeleno) je regija koja postaje izvor većine zavjera protiv Gaddafija]]
Za opoziciju Gaddafijevom režimu je karakteristično kako nije temeljena na ideološkim razlikama, koliko tradicionalnim klanovskim i drugim suparništvima, najčešće vezanim uz podjelu Libije na Tripolitaniju i [[Cirenaika|Cirenaiku]], dvije kroz povijest uglavnom odvojene pokrajine koje su tek pod uticajem europskih [[kolonijalizam|kolonijalnim]] sila u 20. stoljeću postale jedna politička cjelina. Od sticanja nezavisnosti pa sve do Gaddafijevog udara, libijskim političkim društvom je dominirala Cirenaika i njeni klanovi vezani uz kraljevsku obitelj: Gaddafi je to promijenio ojačavši uticaj tripolitanskijih klanova. Zbog svega toga se jezgra otpora Gaddafijevom režimu nalazilo na istoku zemlje, odakle potiču glavnina sudionika raznih zavjera za njegovo ubojstvo i svrgavanje, sada su poznate sljedeće zavjere ili pokušaji ubojstva Muammara Gaddafija:

*prosinac 1969. - pokušaj državnog udara od strane ministra obrane Adam Said Hawwaza i ministra policije Muse Ahmada<ref name="#3"/>
*srpnja 1970. - pokušaj državnog udara kraljevog rođaka Abdullah Abid Sanusija koji je ujedno pripadnik klanova Cirenaike i [[Fezzan]]a. Gaddafijev odgovor na ovaj pokušaj državnog udara postaje represija usmjerena na klanove Cirenaike tako da dolazi do uhićenja i suđenja rođaka kralja Idrisa, bivših ministara i članova državne administracije. 
*1975. – 1976.  - pokušaj državnog udara od strane dijela slobodnih časnika predvođenih s Omarom Mihajašijem je spriječen 1975. godine,<ref name="Жирохов">{{cite news |title=Странная, маленькая война (египетско-ливийская война 1977 года) |publisher=ArtOfWar |url=http://artofwar.ru/z/zhirohow_m_a/text_0240-1.shtml |author=Жирохов Михаил Александрович |lang=ru |access-date=28. veljače 2011. |archive-url=https://www.webcitation.org/69f9jXzty?url=http://artofwar.ru/z/zhirohow_m_a/text_0240-1.shtml |archive-date=4. kolovoza 2012.}}</ref> a on sam dobiva azil u Egiptu. Odakle je organiziran novi puč, nakon čijeg neuspjeha je pogubljeno 22 časnika; godine 1984. su pogubljeni i glavni pučisti.
*[[27. lipnja]] 1980 - po riječima tadašnjeg talijanskog premijera [[Francesco Cossiga|Francesca Cossige]] talijanski putnički DC9 koji je kasnio 2 sata je oboren od francuskog borbenog zrakoplova zbog sumnje da se u njemu nalazi Gaddafi.<ref>[http://archiviostorico.corriere.it/2008/giugno/22/Strage_Ustica_nuove_indagini_Sentito_co_9_080622064.shtml Strage di Ustica, nuove indagini Sentito Cossiga: un missile francese]</ref>
*1980. - neuspješna vojna pobuna u istočnom gradu [[Tobruk]]u, nakon koje je Gaddafi odobrio slanje atentatora koji će vršiti atentate na njegove političke protivnike u stranim džavama, uključujući Zapadnu Europu. 
*1984. - neuspio državni udar, iza koga su stajale libijske opozicijske organizacije u izbjeglištvu
*15. travnja 1986. - U [[Operacija Kanjon El Dorado|Operaciji kanjon El Dorado]] SAD kao osvetu na teroristički napad u Berlinu bombardira zgradu u kojoj se nalazi Gaddafi koji će zavisno od izvora biti u zadnji čas informiran od premijera Malte i Italije<ref>[http://www.corriere.it/politica/08_ottobre_31/craxi_tripolo_b3b07fa8-a715-11dd-90c5-00144f02aabc.shtml I libici rivelano 20 anni dopo: «Così Craxi salvò Gheddafi»]</ref> da nepoznati borbeni zrakoplovi idu prema glavnom gradu. U napadu gine Gaddafijeva posvojena kćer, a ranjena su 2 sina.
*1989. - tijekom posjeta Siriji na Muammara Gaddafija je bio izvršen neuspio atentat<ref name="30 лет под полковником">[http://www.kommersant.ru/doc.aspx?DocsID=224661 30 лет под полковником]</ref>
*1993. - Pokušaj državnog udara organiziran od časnka povezanih s Varfalah klanom iz grada [[Zintat]]; mjesta koje će postati jezgra ustanka 2011. godine<ref>[http://thescotsman.scotsman.com/libya/Libya-Gaddafi-faces-his-biggest.6719474.jp Libya: Gaddafi faces his biggest challenge]</ref>
*veljača 1996. - Dolazi do neuspjelog atentata u gradu [[Sirt]] iza kojeg navodno stoje muslimanski ekstremistički krugovi<ref name="#5">{{Citiranje časopisa |url=http://www.unhcr.org/refworld/category,COI,,QUERYRESPONSE,LBY,3ae6ab3e70,0.html |title=Libya: Information on an attempted attack on president Gaddafi by a religious group in 1996, possibly affiliated with a group called Al-Sahwa of Islam |archive-url=https://web.archive.org/web/20110717092412/http://www.unhcr.org/refworld/category,COI,,QUERYRESPONSE,LBY,3ae6ab3e70,0.html |archive-date=17. srpnja 2011. |access-date=3. ožujka 2011.}}</ref>
*rujna 1996. - Atentat bombom u gradu Fazan. Kanadski izvori govore o atentatu organiziranom od pučista raznih klanova među kojima se i oni iz Gaddafijevog.<ref name="#5"/> Libija za atentat koordiniran s pobunom u Cirenaici je optužila [[UK|britanske]] agente<ref>{{Citiranje weba |url=http://www.arabicnews.com/ansub/Daily/Day/980912/1998091219.html |title=Libya shows film of 1996 Gaddafi assassination attempt |access-date=3. ožujka 2011. |archive-date=4. rujna 2005. |archive-url=https://web.archive.org/web/20050904100112/http://www.arabicnews.com/ansub/Daily/Day/980912/1998091219.html |url-status=dead }}</ref><ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.independent.co.uk/news/world/africa/kill-gaddafi-plot-report-posted-on-net-726972.html |title='Kill Gaddafi plot report' posted on net |archive-url=https://web.archive.org/web/20110308121407/http://www.independent.co.uk/news/world/africa/kill-gaddafi-plot-report-posted-on-net-726972.html |archive-date=8. ožujka 2011. |access-date=28. veljače 2011.}}</ref>  
*31. srpnja 1998. - Muammar Gaddafi preživljava atentat u blizini egipatsko-libijske granice samo zahvaljujući žrtvi svog tjelohranitelja.<ref name="30 лет под полковником"/> U ovom britanskom atentatu<ref>[https://web.archive.org/web/20051218015252/http://cryptome.org/shayler-gaddafi.htm MI6 Plot to assassinate Colonel Gaddafi]</ref>  Gaddafi je ranjen. 
*2006. - Zavisno od interpretacija pobuna ili samo nemiri u [[Bengazi]]ju, glavnom gradu Cirenaike tijekom kojih će biti ubijeno 30 osoba.

== Obitelj i talijanski poslovi ==

Djeca
* [[Muhammad al-Gaddafi]]  (1970.), pobjegao u Alžir s ostatkom obitelji.
* [[Saif al Islam al-Gaddafi]]  (1972.), uhićen u južnom dijelu [[Libija|Libije]] nakon ubojstva oca te će mu se suditi u Libiji.
* [[Al-Saadi al-Gaddafi]]  (1973.), pobjegao u Niger gdje živi. 
* [[Hanibal al-Gaddafi]]  (1975.), pobjegao sa suprugom i s jedinim živućim djetetom (od njih dvoje) i ostatkom obitelji u Alžir.
* [[Ayesha al-Gaddafi]]  (1976.), pobjegla s ostatkom obitelji u Alžir, gdje je rodila četverto i jedino živuće dijete.
* [[Moatassem al-Gaddafi]]  (1977. – 2011.), ubijen poslije borbe za Sirt.
* [[Saif al Arab al-Gaddafi]]  (1982. – 2011.), ubijen tijekom zračnog napada na Tripoli.
* [[Khamis al-Gaddafi]]  (1983. – 2011.), ubijen u gradu Zlitenu.

Gaddafi je imao osmero djece, od toga prvi sin mu je iz prvog braka dok su sva ostala djeca (6 sinova i kćer) iz drugog braka sa Sofijom Farkaš.

-Njegov sin iz prvog braka [[Muhammad al-Gaddafi]] bi je u nemilosti, pa je kao utješnu nagradu dobio vođenje Libijskog olimpijskog odbora. Predsjedao je glavnom libijskom [[telekomunikacije|telekomunikacijskom]] kompanijom. [[29. kolovoza]] [[2011.]]  pobjegao je s pomajkom, bratom Hanibalom i sestrom Ayeshom u [[Alžir]]. Nema supruge, a dijete mu je navodno ubijeno s njegovim bratom tijekom zračnog napada na Tripoli, [[30. travnja]] [[2011.]]

-Drugi sin po redu je [[Saif al-Islam al-Gaddafi]], po struci likovni umjetnik, koji je vodio dobrotvorni fond koji je bio umiješan u pregovore oko oslobađanja talaca koje su uzimali islamski militanti, posebno na [[Filipini]]ma. Bio je odgovoran za većinu [[kriminal]]nih organizacija u [[Libija|Libiji]]. Povezivali su ga s [[izrael]]skom glumicom Orly Weinerman, no to je ona demantirala. Poslije ubojstva svog oca pobjegao je u [[jug|južni]] dio [[Libija|Libije]], no uhvaćen je i doveden u grad Zintan, te će mu se suditi. Nema supruge niti djece.

-Treći sin po starosti [[Al-Sadi al-Gaddafi]], upravljao je [[Nogometni savez Libije|Nogometnim savezom Libije]], a poznat je i po tome što je kao nogometaš igrao u talijanskiom [[Serija A|prvoligaškom]] klubu Perugia i producirao filmove. Vjenčao se za kćer tadašnjeg generala libijske armije. Po navodima bio je „crna ovca u obitelji” zbog svojih opijanja, partijanja i zabava s [[muškarac|muškarcima]] i [[žena]]ma. Izjavio je kako je [[biseksualnost|biseksualac]]. U njegovu je domu nakon pada [[Tripoli]]ja pronađena je gej [[pornografija]]. Tijekom [[Rat u Libiji|Rata u Libiji]] bio je dio posebnih libijskih vojnih snaga. [[29. rujna]], dok je još trajao građanski rat, raspisana je interpolova tjeralica za njim. [[11. studenog]] nigerski predsjednik je rekao kako je njegova država pružila humanitarni azil Al-Sadiju. [[7. prosinca]] je objavljeno da je Al-Sadi htio pobjeći u [[Meksiko]]. Nema djece.

-Njegovo četvrto dijete je sin [[Hanibal al-Gaddafi]], upravljao je nacionalnom kompanijom za prijevozom nafte. Poznat je po napadu na [[Italija|talijanskog]] policajca (2001.), vožnje u pijanom stanju (2004.) i napada na vlastitu djevojku u [[Pariz]]u (2005.). Zbog napada na dva djelatnika u jednom [[Švicarska|švicarskom]] hotelu 2008, bio je priveden od švicarske policije. Zbog toga su nastali zategnuti odnosi između Švicarske i [[Libija|Libije]]. Vjenačao se za Aline Skaf s kojom ima kćer i sina. Nju je zlostavljao,a također, jednom kada su njih dvoje bili u hotelu u [[London]]u, premlatio ju je i izranjavao po licu. Nakon zauzeća [[Tripoli]]ja pobunjenici su u njihovoj raskošnoj vili pronašli zavezanu dadilju njihove djece. Ona je bila zavezana u kupaonici tri dana, a napala ju je i izudarala Hanibalova supruga Aline. Poslije zauzeća [[Tripoli]]ja [[29. kolovoza]] [[2011.]]  odletio je u [[Alžir]] sa svojom majkom, bratom Muahammadom, sestrom Ayeshom, svojom suprugom i s djetetom. Njegovo drugo dijete navodno je poginulo s njegovim bratom tijekom napada na [[Tripoli]], [[30. travnja]] [[2011.]]

-Njegova jedina kćer je [[Ayesha al-Gaddafi]], odvjetnica koja se pridružila timu za obranu Sadama Huseina. Vjenčala se za Ahmeda al-Gaddafija al-Qahsija, rođaka svoga oca i s njim je imala četvero djece. Njezin suprug ubijen je [[26. srpnja]] [[2011.]], tijekom [[Francuska|francuskog]] bombardiranja [[Tripoli]]ja, zajedno s njihovo troje djece. Ona je nakon zauzeća [[Tripoli]]ja  pobjegla u [[Alžir]] sa svojom obitelji gdje je rodila svoje četvrto dijete, jedino koje joj je ostalo.

-Njegovo šesto dijete, [[Moatassem al-Gaddafi]], ubijen je 20. listopada 2011. poslije borbe za Sirt, u zarobljeništvu pobunjenika. Bio je jaka osoba u institucijama nacionalne sigurnosti i unutrašnjoh poslova. Nije imao suprugu niti djece.

-Njegovo sedmo dijete, [[Saif al Arab al-Gaddafi]], ubijen je 30. travnja 2011. tijekom zračnog napada na Tripoli zajedno s troje unuka Muammara al-Gaddafia. Njegova smrt se često navodi kao propaganda, no jedan francuski liječnik potvrdio je njegovu smrt. Tadašnji [[Italija|talijanski]] premijer [[Silvio Berlusconi]] tvrdio je da je Saif al-Arab živ. Njegovi nećaci koji su poginuli s njim navodno su troje djece njegove sestre Ayeshe, dijete njegovog brata Hanibala i dijete njegovog brata Muhammada.
Od [[2006.]] studirao je u [[München]]u,no nakon početka građanskog rata otac ga poziva u libijsku vojsku. Nije imao suprugu niti djecu.

-Njegovo osmo dijete, [[Khamis al-Gaddafi]], bio je voditelj libijskih zračnih snaga, navodno je ubijen u noći s 4. na 5. srpnja 2011. u gradu Zlitenu, no postoje mnogi navodni datumi njegove smrti tijekom libijskog građanskog rata kao i teorija da je još uvijek živ. Nije imao suprugu ni djecu.

Imao je dvoje supruge, Fatifu al-Nuri (1969. – 1970.) i Sofiju Farkash (1971. – 2011), porijeklom [[Mostar]]ku.

Siječnja [[2002.]], Gaddafi je otkupio 7,5 % dionica [[Juventus]]a za 21 milijun [[američki dolar|američkih dolara]] preko [[Lafiko|Lafika]] (Libijska arapska kompanija za strana ulaganja). Iako je Gaddafi veliki ljibitelj nogometa, još važnije je nastavljanje dugih veza s [[Giovanni Agnelli|Giovannijem Agnellijem]], vlasnikom [[Fiat]]a. Gaddafi je također postao uključen u [[šah]]: ožujka 2004, [[FIDE]], je objavila da će on osigurati novac za nagradu za [[Svjetsko prvenstvo u šahu]], održanom u Tripoliju tijekom lipnja i srpnja 2004. godine.

== Velika pobuna ==

Nakon narodnih pobunu u Tunisu i Egiptu tijekom zime 2010. – 2011. godine, a nakon svrgavanja tuniskog predsjednika Ben Alija i egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, u Cirenaici 15. veljače 2011. izbija treća velika pobuna u zadnjih 20 godina. Započela je demonstracijama protiv [[korupcija|korupcije]] i drugih nepravilnosti vezanih uz gradnju socijalnih stanova,<ref>{{cite web |title=Libyans protest over delayed subsidized housing units |url=http://www.almasryalyoum.com/en/news/libyans-protest-over-delayed-subsidized-housing-units |date=2011-01-16}}</ref><ref>{{cite web |title=Libya protest over housing enters its third day |url=http://www.mesop.de/2011/01/16/libya-protest-over-housing-enters-its-third-day/ |last=Mohamed |first=Abdel-Baky |date=2011-01-16 |access-date=28. veljače 2011. |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110719061055/http://www.mesop.de/2011/01/16/libya-protest-over-housing-enters-its-third-day/ |archivedate=19. srpnja 2011.}}</ref> na što je Gaddafijeva vlada reagirala povećavši budžet za gradnju socijalnih stanova, ali i hapšenjem organizatora protesta protiv korupcije. Hapšenje vođa pobune je, međutim, nju samo intenziviralo, pogotovo u Cirenaici. Kao datum njenog početka se obično vezuje 17.2. kada je na ustanak pozvala organizacija [[Nacionalna konferencija libijske opozicije]]sa sjedištem u Londonu.<ref>[http://english.pravda.ru/hotspots/crimes/24-02-2011/116999-Libya_the_rest_of_the_story-0/ Libya: the rest of the story]</ref>

Dio komentatora vjeruje da je pobuna u Libiji, usprkos prividnih sličnosti, sasvim različita od pobuna u Tunisu i Egiptu, izazvanih prije svega rastućim siromaštvom; stanovnici Libije, uključujući i pobunjena područja, nasuprot tome uživaju za bliskoistočne prilike izuzetno visoki životni standard .<ref>{{Citiranje knjige |title=Educated and rich Libyans want democracy |last=Kanbolat |first=Hasan |date=2011-02-22 |url=http://www.todayszaman.com/columnist-236274-educated-and-rich-libyans-want-democracy.html |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110316171345/http://www.todayszaman.com/columnist-236274-educated-and-rich-libyans-want-democracy.html |archivedate=16. ožujka 2011. |access-date=28. veljače 2011.}}</ref> Dio komentatora vjeruje da je pobuni snažan poticaj dalo i prisustvo 1,5 milijuna [[Egipćani|Egipćana]]<ref>[http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-12552374 Libya protests: Evacuation of foreigners continues]</ref> koji su kao ekonomski migranti živjeli u Libiji i činili oko 20 posto stanovništva.

Pobuna, odnosno pokušaji Gaddafija da je uguši korištenjem oružane sile protiv demonstranata, dovela je do još veće eskalacije nasilja, kada su se demonstrantima priključile pojedine jedinice vojske; Gaddafija su tada počeli napuštati brojni suradnici, a pobunjenici u roku od nekoliko dana zauzeli [[Bengazi]] i Cirenaiku. Nakon brojnih izvještaja o masovnom krvoproliću i brojnim ljudskim žrtvama za koje se odgovornim drže Gaddafiju odane vojne i policijske snage, [[27. veljače]] 2011. je [[Vijeće sigurnosti UN]] jednoglasno usvojilo rezoluciju kojom se protiv Libije uvodi embargo na uvoz oružja i odobrava krivični postupak protiv Muammara Gaddafija na [[Međunarodni krivični sud|Međunarodnom krivičnom sudu]] za ratne zločine. Uhvaćen je 20. listopada. 2011. u rodnom gradu gdje je istog dana likvidiran metkom u želudac i glavu.

== Izvori ==
{{izvori|30em}}

== Vanjske poveznice ==

* [http://www.algathafi.org/index-en.htm Službena stranica] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140930012728/http://www.algathafi.org/index-en.htm |date=30. rujna 2014. }}
* [http://www.bbc.co.uk/radio4/today/reports/misc/libya_20040224.shtml Libijski premijer poriče odgovornost]
* [http://news.yahoo.com/s/nm/20050704/wl_nm/group_africa_gaddafi_dc_3&printer=1;_ylt=Asq1qg_.nDreuyr7dPlUR4Zn.3QA;_ylu=X3oDMTA3MXN1bHE0BHNlYwN0bWE- Rojtersov članak o Gaddafijevoj Ujedinjenoj Africi tijekom sastanka G8 o otpisivanju afričkih dugova]{{Neaktivna poveznica|bot=InternetArchiveBot }}
* [http://libya-watanona.com/ Libya news and views] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090119213350/http://libya-watanona.com/ |date=19. siječnja 2009. }}
* [http://www.stopgaddafi.org/ Službena stranica Gaddafijevih protivnika] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060420102222/http://www.stopgaddafi.org/ |date=20. travnja 2006. }}

{{Osobe hladnoga rata}}

{{GLAVNIRASPORED:Gaddafi, Muammar al}}
[[Kategorija:Životopisi, Libija]]
[[Kategorija:Afrički političari]]
[[Kategorija:Terorizam]]
[[Kategorija:Pučisti]]
[[Kategorija:Komunisti]]
[[Kategorija:Političari nakon Drugog svjetskog rata]]
[[Kategorija:Političari nakon 1989.]]
[[Kategorija:Politika Libije]]