Nacrt:Northrop Grumman Pegasus
 Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Zadnja izmjena: Argo Navis (razgovor | doprinosi) prije 16 mjeseci. (osvježi) Nacrt nije uređivan dva mjeseca pa je stavljen u kategoriju za brisanje. Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.
|
 |
Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć) |
Pegasus je lansirna raketa koja se lansira iz zraka koju je razvila Orbital Sciences Corporation (OSC), a sada je izradio i lansirao Northrop Grumman. Sposoban nositi mali korisni teret do 443 kg (977 lb) u nisku Zemljinu orbitu, Pegasus je prvi put poletio 1990. i ostaje aktivan od 2021. Vozilo se sastoji od tri stupnja na kruto gorivo i opcionalnog četvrtog stupnja na jedno pogonsko gorivo. Pegasus se izbacuje iz svoje letjelice nosača na otprilike 12 000 m (39 000 ft), a njegov prvi stupanj ima krilo i rep za pružanje kontrole uzgona i položaja dok je u atmosferi. Naime, prvi stupanj nema sustav upravljanja vektorom potiska (TVC). [1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Pegasus je dizajnirao tim predvođen Antoniom Eliasom. Pegasusova tri čvrsta motora Orion razvio je Hercules Aerospace (kasnije Alliant Techsystems) posebno za lanser Pegasus, ali koristeći napredne karbonske vlakna, formulaciju pogonskog goriva i tehnologije izolacije kućišta izvorno razvijene za obustavljeni USAF Small ICBM program. Strukture krila i peraja dizajnirali su Burt Rutan i njegova tvrtka, Scaled Composites, koja ih je proizvela za Orbital. [2]
- Masa: 18.500 kg (Pegasus), 23.130 kg (Pegasus XL)
- Duljina: 16,9 m (Pegasus), 17,6 m (Pegasus XL) [1] :3
- Promjer: 1,27 m
- Raspon krila: 6,7 m
- Nosivost: 443 kg (promjer 1,18 m, duljina 2,13 m)
Profil lansiranja[uredi | uredi kôd]
Prilikom lansiranja Pegasusa, zrakoplov nosač polijeće s piste s opremom za podršku i odjavu. Takve lokacije uključuju Kennedy Space Center / Cape Canaveral Air Force Station, Florida; Vandenberg Air Force Base i Dryden Flight Research Center, Kalifornija; Wallops Flight Facility, Virginia; Planinski lanac Kwajalein u Tihom oceanu i Kanarski otoci u Atlantskom oceanu. Orbital nudi lansiranja iz Alcantare u Brazilu, ali nijedan poznati klijent nije ih izveo.
Nakon postizanja unaprijed određenog vremena zaustavljanja, lokacije i brzine, zrakoplov oslobađa Pegasusa. Nakon pet sekundi slobodnog pada, prvi stupanj se pali i vozilo se naginje. Delta krilo od 45 stupnjeva (konstrukcije od ugljičnog kompozita i aeroprofila s dvostrukim klinom) pomaže u usponu i pruža određeni uzgon. Repna peraja osiguravaju upravljanje za prvi stupanj leta, budući da motor Orion 50S nema mlaznicu za vektor potiska.
Otprilike 1 minutu i 17 sekundi kasnije, motor Oriona 50S pregori. Vozilo je na visini od preko 61 km i ima hipersoničnu brzinu. Prvi stupanj otpada, zauzimajući plohe krila i repa, a drugi stupanj se pali. Orion 50 gori otprilike 1 minutu i 18 sekundi. Kontrola položaja je vektoriranjem potiska motora Orion 50 oko dvije osi, nagiba i skretanja; kontrolu nagiba osiguravaju dušični potisnici na trećem stupnju.
Usred drugog stupnja leta, lanser je dosegao visinu blizu vakuuma. Oklop se razdvaja i pada, otkrivajući teret i treći stupanj. Zatim se Orion 50 odbacuje, a motor Orion 38 trećeg stupnja se pali. Također ima mlaznicu za vektor potiska, potpomognutu dušičnim potisnicima za kotrljanje. Nakon približno 64 sekunde, treći stupanj izgara.
Četvrti stupanj se ponekad dodaje za veću visinu, finiju točnost visine ili složenije manevre. HAPS (Hydrazine Auxiliary Propulsion System) pokreću tri hidrazinska potisnika s jednim pogonom koja se mogu ponovno pokretati. Kao i kod dvostrukih lansiranja, HAPS ulazi u fiksni volumen dostupan za korisni teret. U najmanje jednom slučaju, letjelica je izgrađena oko HAPS-a.
Vođenje je putem 32-bitnog računala i IMU-a. GPS prijamnik daje dodatne informacije. Zbog zračnog lansiranja i uzgona krila, algoritam leta prvog stupnja je posebno dizajniran. Putanje drugog i trećeg stupnja su balističke, a njihovo navođenje izvedeno je iz algoritma Space Shuttlea.
Zrakoplov nosač[uredi | uredi kôd]
Zrakoplov nosač (u početku NASA B-52, sada L-1011 u vlasništvu Northrop Grummana) služi kao pojačivač za povećanje nosivosti po smanjenoj cijeni. 12 000 m je samo oko 4% niske Zemljine orbitalne visine, a podzvučna letjelica doseže samo oko 3% orbitalne brzine, ali isporukom rakete za lansiranje na ovu brzinu i visinu, višekratna letjelica zamjenjuje skupu prvu -fazni pojačivač.
U listopadu 2016. Orbital ATK najavio je partnerstvo sa Stratolaunch Systems za lansiranje raketa Pegasus-XL iz divovskog Scaled Composites Stratolauncha, koje bi mogle lansirati do tri rakete Pegasus-XL u jednom letu [3]
Reference[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Pegasus User's Guide (PDF). Orbital-ATK. Listopad 2015. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. siječnja 2016.
- ↑ Brown, Stuart. Svibanj 1989. Winging it Into Space. The Popular Science Monthly. Popular Science. str. 128. ISSN 0161-7370. Pristupljeno 27. lipnja 2013.
- ↑ Foust, Jeff. 6. listopada 2016. Stratolaunch to launch Pegasus rockets. SpaceNews. Pristupljeno 7. lipnja 2018.