Niko Luković
Niko Luković (Prčanj, 21. ožujka 1887. - Kotor, 15. veljače 1970.), povjesničar i katolički svećenik iz Crne Gore, ispovjeditelj pobunjenih mornara u Boki kotorskoj, osuđenih na smrt. [1][2]
Bio je utjecajni i cijenjeni svećenik[3] koji su se bavio publicistikom, poviješću i političkim opredjeljenjima.[3]
Životopis[uredi | uredi kôd]
U Prčnju pohađao pučku školu, u Kotoru gimnaziju, a u Zadru je završio studij Bogoslovije 1910. godine. U prvom svjetskom ratu mobiliziran kao vojni svećenik i raspoređen u Trebinje i Kotor. Iskazivao je nemalu privrženosti ulasku u jugoslavensku zajednicu. Župnik u Prčnju, u Kotoru kanonik i katehet od 1935. godine. Sudionik antifašističke borbe u drugom svjetskom ratu. Poslije rata u politici. 1945. bio član Ustavotvorne skupštine. Zastupnik u Narodnoj skupštini Crne Gore od 1946. do 1954. godine. Bavio se poviješću Boke kotorske: pomorstva, kulturom i umjetnošću, djelovanjem Katoličke crkve na tome područje te pripadnošću Boke kotorske hrvatskom povijesnom i kulturnom korpusu. Lukovićeva bibliografija ima preko 150 naslova objavljenih u raznim časopisima, zbornicima i novinama. Objavio više knjiga i brošura (Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki kotorskoj (1930), Zvijezda mora: štovanje Majke Božje u kotorskoj biskupiji (1931), Kotor u doba humanizma i renesanse (1933), Prčanj: historijsko-estetski prikaz (1937), Boka kotorska (1951), Blažena Ozana Kotorka (1965).) i niz članaka različitih tema. Istraživanja i povijesne rasprave objavio u zadarskoj novini Smotri dalmatinskoj i dr. Unutarnje uređenje župnja crkva u Prčnju duguje don Niki Lukoviću, a osobito se ističe zbirka od 20 zavjetnih slika prčanjskih jedrenjaka. Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije (Bogorodičin hram) sadrži slike predstavnika venecijanske škole, dragocjene ikona, predmeta od srebra i zlata i drugih crkvenih dragocjenosti. Pored njih su djela poznatih kipara i slikara, Meštrovića, Tomanovića, Lubarde, Rosandića, Radauša, Milunovića, Stojanovića, Mitrića, Đuranovića i ostalih. U crkvi je službovao šezdeset godina. Pinakoteka samostana sv. Nikole u Prčnju zaslugom don Nike Lukovića ima uređenu zbirku portreta prčanjskih kapetana iz 18. i 19. stoljeća. Luković je važio kao čovjek široke kulture, avangardnih pogleda shvaćanja i poteza, neumorni propovjednik bratstva među narodima. Za rodnu Boku kotorsku koju je toliko proučavao zalagao se za njen razvoj i afirmiranje Boke kotorske kao turističkog odredišta i promidžbu njene bogate kulturno povjesne baštine.[4][5][6][7]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Almissa.com Ugo Matulić: "Mate Brničević u pobuni mornara u Boki kotorskoj: Početak sloma Austro-Ugarske Monarhije" , (pristupljeno 3. travnja 2015.)
- ↑ Almissa.com Ugo Matulić: Obljetnica smrti (pogubljenja) Mate Brničevića - Omiš, Croatia, (pristupljeno 3. travnja 2015.)
- ↑ a b Đuro Vidmarović: Hrvatska predsjednica među Hrvatima u Boki kotorskoj, Hrvatsko kulturno vijeće, 7. lipnja 2015.
- ↑ Zadarski list Pavao Jerolimov: Na današnji dan. Niko Luković, 22. ožujka 2009., (pristupljeno 3. travnja 2015.)
- ↑ Hrvatska enciklopedija Niko Luković, (pristupljeno 3. travnja 2015.)
- ↑ Radio Dux Radio Dux: Don Niko Luković, 15. veljače 2012., (pristupljeno 3. travnja 2015.)
- ↑ Croatica Christiana Periodica, Vol.35 No.68 Prosinac 2011. Lovorka Čoralić: Recenzija knjige Don Niko Luković, Prčanj, Pomorski muzej Crne Gore Kotor, Kotor, 2010. , (pristupljeno 3. travnja 2015.)
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021070910003946.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.