Petar Kalinić

Petar Kalinić (Sveti Nikole, 27. travnja 1934. – Zadar, 9. kolovoza 2005.) bio je hrvatski vojni zrakoplovac (pilot-lovac) u ratnom zrakoplovstvu (JRV/RViPVO) FNR/SFR Jugoslavije.

Petar Kalinić rodio se u mjestu Sveti Nikole u središnjoj Makedoniji, u obitelji podrijetlom iz okolice Sinja. Poslije Drugog svjetskog rata obitelj je u sklopu tzv. savezne kolonizacije Vojvodine preseljena u okolicu Kule u zapadnoj Bačkoj. Ondje završava i tri razreda gimnazije.

Vojnu i letačku karijeru u ratnom zrakoplovstvu (JRV) tadašnje FNR Jugoslavije započeo je aplicirajući na natječaj iz 1950. godine te se u Mostaru školovao u sklopu sedmog naraštaja (VII. klasa) Škole aktivnih oficira avijacije (ŠAOA). Početnu pilotsku obuku tijekom 1952. godine obavlja u sklopu 105. (školskog) aviopuka na uzletištu Dajbabe kod Podgorice na školskim dvosjedima Ikarus Aero 2, da bi prijelaznu obuku sa školskih aviona Utva 212 na borbene lovce sovjetske proizvodnje (U)Jak-9 i Jak-3 obavio do jeseni 1953. godine u sklopu 101. (školskog) aviopuka na uzletištu Zalužani kod Banje Luke. Tijekom školovanja apsolvirao je i osnove padobranske obuke. Dana 1. studenoga 1953. u Mostaru je zajedno s ostalim pilotima iz naraštaja promoviran u čin potporučnika te stekao stručno zvanje pilota III. klase.

U jeku Tršćanske krize upućen je u zrakoplovnu bazu Zemunik kod Zadra te na uzletištu Škabrnja u proljeće 1954. godine obavlja prvu specijalizaciju, i to na proslavljenim američkim lovcima Republic F-47 Thunderbolt, pribavljenima u sklopu MDAP vojne pripomoći FNRJ. Po dovršetku preobuke, uključivo bojno gađanje, bombardiranje i raketiranje (GRB), raspoređen je u lovačko-bombardersku pukovniju (83. puk / lbap) tamošnje višenamjenske 21. zrakoplovne divizije (MAD/vd). Ova elitna postrojba, i to napose zbog svoje primarne i specifične zadaće da taktički i skupno djeluje s ratnom mornaricom (JRM), već se od polovine 1954. godine postupno prenaoružava na mlazne zrakoplove. Slijedom toga i piloti 83. lbap-a već od 1955. godine preko školsko-prijelaznih mlaznih dvosjeda Lockheed T-33A prelaze na lovce-bombardere uzorka F-84G Thunderjet, također iz kontigenta zapadne (NATO) vojne pomoći. Preobuku na mlazne avione vode i neka eminentna imena hrvatske zrakoplovne tradicije, u prvom redu Albin Starc (čuveni pilot-lovac i zračni as u II. svjetskom ratu), tada zapovjednik Centra za preobuku /CZP/ na mlazne avione, a među instruktorima je i budući načelnik GSHV u Domovinskom ratu, general Anton Tus.

Po preobuci su slijedila razna usavršavanja i vježbovne zadaće (GRB, samostalno i u skupini, akrobacije, simulacije zračnih borbi i dr.), a 1957. godine Kalinić je u Puli osposobljen i za instrumentalno letenje (IFR) na mlaznim avionima noću i u uvjetima slabe vidljivosti. Kuriozitet je da u istom razdoblju povremeno leti i na čuvenom sovjetskom klipnom dvokrilcu iz II. svj. rata Po-2, koji tada u stožeru 21. vd služi za vezu i trenažu rukovodećih časnika divizije.

Tijekom 1959. godine njegov 83. puk se prenaoružava na lovce F-86E/M Sabre (u licenciranoj inačici Canadair CL.13 Mk.IV) i prenamjenjuje u čistu lovačku postrojbu, pa je i Kalinić već 1960. godine posve ospobosobljen za obavljanje lovačkih zadaća na tom uzorku zrakoplova. Nedugo zatim (1961. god.), zajedno s pukovnijom premješta se u zrakoplovnu bazu Golubovci kod Podgorice. No, intenzivno psihofizičko naprezanje proteklih godina ostavlja trag na zdravlju te se Kalinić 1962. godine po liječničkoj preporuci i usvojenoj zamolbi vraća na Zemunik. Ondje je raspoređen u sastav novouspostavljene zrakoplovne akademije (Vazduhoplovna vojna akademija - VVA), i to na dužnost časnika za sigurnost u pertinentnoj školskoj pukovniji (105. vnp). S obzirom na sada reduciranu pilotsku sposobnost (ograničenu na klipne zrakoplove za vezu), letačku trenažu od 1963. godine održava mahom na školskim dvosjedima Utva Aero 3.

Krajem 1960-ih godina u Beogradu pohađa i s uspjehom završava zrakoplovnu zapovjedno-stožernu akademiju (Komandno-štabna akademija /KŠA/ RViPVO), a potom nastavlja sa službom u VVA na Zemuniku, neko vrijeme i kao nastavnik na katedri taktike. Pri samom kraju službovanja u sklopu krovnog civilnog zrakoplovnog saveza države (Vazduhoplovni savez Jugoslavije) u Beogradu obnaša dužnost inspektora za motorno letenje i referenta za civilnu avijaciju u uredu zamjenika načelnika Generalštaba JNA za RV i PVO. Tijekom tog razdoblja povremeno leti i održava trenažu na zrakoplovu Utva 75 iz sastava VSJ.

Tijekom aktivne službe višekratno je pohvaljivan i odlikovan, među ostalima i ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima (II. red).

Umirovljen je 1. siječnja 1989. u činu potpukovnika te nastavlja živjeti u Zadru, gdje je i preminuo.