Popis austro-ugarskih bojnih brodova

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Austro-ugarska ratna mornarica (kaiserliche und königliche Kriegsmarine ili kraće k.u.k. Kriegsmarine) izgradila je seriju bojnih brodova između ranih 1900-ih i 1917. godine. Radi obrane svoje jadranske obale u ratnom vremenu Austro-Ugarska je prethodno bila izgradila seriju manjih oklopnjača uključujući obalne oklopnjače i oklopne krstarice.[Note 1] Postavljanje admirala Hermanna von Spauna na mjesto državnoga tajnika za ratnu mornaricu 1897. godine ubrzalo je izgradnju ratne mornarice, a pod zapovjedništvom Franje Josipa I. Austrijskog k.u.k. Kriegsmarine započeo je program ekspanzije ratne mornarice na početku 20. stoljeća. Ratna mornarica odmah je potaknula izgradnju triju bojnih brodova klase Habsburg nakon čega su slijedila tri klase Erzherzog Karl od kojih su svi bili predreadnoughti.

Prošlo je nekoliko godina prije nego što su izgrađeni bojni brodovi klase Radetzky. To su bili posljednji bojni brodovi tipa pre-dreadnoughta izgrađeni za Austrougarsku ratnu mornaricu i ubrzo su ih naslijedili bojni brodovi klase Tegetthoff izgrađeni u idućim trima godinama. To je bila jedina državna klasa dreadnoughta.[1] Nedugo prije početka Prvoga svjetskog rata ratna mornarica započela je raspravljati o izgradnji druge klase dreadnoughta nazvane Ersatz Monarch radi zamjene starih Monarcha. Planovi su otkazani 1917. godine i nijedan bojni brod poslije toga nije izgrađen. Sveukupno gledajući, u razdoblju od 13 godina Austrougarska ratna mornarica proizvela je 13 bojnih brodova.[2]

Svi brodovi služili su u Prvom svjetskom ratu, no usmjeravanje ugljena, čije su nestašice bile česte, novijim klasama Tegetthoffu i Radetzkom ograničila je uporabu preostalih bojnih brodova. Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu Carevina se raspala, a svi bojni brodovi prepušteni su Francuskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i Italiji.[Note 2]

Ključ[uredi VE | uredi]

Glavni topovi broj i tip topova glavne bitnice
Deplasman deplasman broda pri punoj borbenoj spremnosti
Pogon broj vijaka (vratila), tip pogonskoga sustava i najveća postignuta brzina
Služba datumi o početku i svršetku gradnje te konačna sudbina broda
Polaganje kobilice datum početka sastavljanja kobilice
Porinuće datum porinuća broda
Stavljanje u službu datum stavljanja broda u službu

Klasa Habsburg[uredi VE | uredi]

Glavni članak: bojni brod klase Habsburg
Mali sivi bojni brod na plovidbi pri punoj brzini s tamnim dimom koji suklja iz njegova dva dimnjaka.
SMS Habsburg na vježbama u sjevernom Jadranu 1901.

Bojni brodovi klase Habsburg bili su prva klasa bojnih brodova tipa pre-dreadnoughta koje je izgradila Austro-Ugarska između 1899. i 1902. godine. Izgradnja bojnih brodova klase Habsburg označila je početak mornaričkog ekspanzivnog programa Austrougarske ratne mornarice. Klasa Habsburg bila je također prva klasa bojnih brodova koju je Austrougarska ratna mornarica izgradila 24 godina poslije izgradnje broda Tegetthoffa 1876. godine.[3] Klasu su sačinjavala tri broda: Habsburg, Árpád i Babenberg.[4]

Pripadnici klase Habsburg gradili su se u brodogradilištima Stabilimenta Tecnica Triestina u Trstu. Vodeći brod klase, Habsburg, bio je porinut 9. rujna 1900. godine.[5] Árpád je slijedio godinu poslije s porinućem 11. rujna 1901. godine. Posljednji brod klase bio je Babenberg porinut 4. listopada 1902. godine.[3] Prva dva broda Habsburg i Árpád bila su modernizirana 1910. odnosno 1911. godine[4] ili 1911. i 1912. godine[6] pri čemu im je jedna paluba nadgrađa uklonjena.[4][6] Pri izbijanju Prvoga svjetskog rata u kasnom srpnju 1914. godine Habsburg je služio kao zastavni brod III. divizije bojnih brodova austrougarske flote pod zapovjedništvom kapetana Miklósa Horthyja zajedno s dvama bratskim brodovima.[7] Poslije su prebačeni u IV. diviziju nakon što su novi bojni brodovi klase Tegetthoff stavljeni u službu. Sva tri broda ograničeno su rabljena tijekom Prvoga svjetskog rata kao pripadnici IV. divizije austrougarske flote. Iako su Babenberg i Árpád sudjelovali u bombardiranju talijanskoga lučkog grada Ancone 1915. godine, klasa je većinom bila neaktivna u ostatku rata služeći kao obalne oklopnjače.[8] Sva tri su bila povučena iz službe 1916. godine radi omogućivanja njihovim posadama služenje u austrougarskim zračnim snagama i austrougarskim U-bootovima.[4] Poslije svršetka Prvoga svjetskog rata svi bojni brodovi klase Habsburg prepušteni su Velikoj Britaniji. Zatim su prodani Italiji i izrezani 1921. godine.[8]

Brod Glavni topovi Deplasman Pogon Služba
Polaganje kobilice Porinuće Stavljanje u službu Sudbina
SMS Habsburg 3 × 24 cm[3][9] 8232 t (8102 dugih tona)[4] dva cilindra, okomiti trostruki ekspanzijski parni strojevi, 19,62 čv (36,34 km/h)[3] 13. ožujka 1899.[5][6] 9. rujna 1900.[5][9][6] 31. prosinca 1902.[5][6] izrezan 1921. u Italiji[8]
SMS Árpád dva cilindra, okomiti trostruki ekspanzijski parni strojevi, 19,65 čv (36,39 km/h)[3] 10. lipnja 1899.[3][6] 11. rujna 1901.[3][9][6] 15. lipnja 1903.[3][6] izrezan 1921. u Italiji[8]
SMS Babenberg dva cilindra, okomiti trostruki ekspanzijski parni strojevi, 19,85 kn (36,76 km/h)[3] 19. siječnja 1901.[3][6] 4. listopada 1902.[3][9][6] 15. travnja 1904.[3][6] izrezan 1921. u Italiji[8]

Klasa Erzherzog Karl[uredi VE | uredi]

Glavni članak: bojni brod klase Erzherzog Karl
Mali sivi bojni brod na plovidbi pri punoj brzini s tamnim dimom koji suklja iz njegova dva dimnjaka.
SMS Erzherzog Ferdinand Max 1914. godine

Klasa Erzherzog Karl bila je druga klasa bojnih brodova tipa predreadnoughta koju je izgradila Austrougarska ratna mornarica. Poput pripadnika prethodne klase Habsburg svi su bojni brodovi klase Erzherzog Karl bili izgrađeni u brodogradilištima Stabilimenta Tecnica Triestina u Trstu. Kobilica prvoga bojnog brod Erzherzoga Karla položena je 1902. godine. Izgradnja preostalih dvaju bojnih brodova Erzherzoga Ferdinanda Maxa i Erzherzoga Friedricha nastavljena je sve do 1905. godine.[10] Erzherzog Karl stavljen je u službu 1906. godine dok su Erzherzog Ferdinand Max i Erzherzog Friedrich stavljeni u službu 1907. godine.[10] Tri bojna broda klase Erzherzog Karl bila su smatrana modernima po svojoj maloj veličini. Maleni prostor navoza i proračunska ograničenja rezultirala su klasom koja je bila prilično kompaktna. Bili su dobro dizajnirani i prikladno zaštićeni.[10]

Unatoč ovim prednostima bojni brodovi klase Erzherzog Karl bili su inferiorni modernijim bojnim brodovima tipa dreadnought s njihovim naoružanjem od "svih velikih topova" i turbinskim pogonom. Zbog svoje zastarjele naravi odigrali su samo ograničenu ulogu tijekom Prvoga svjetskog rata.[10] Na početku Prvoga svjetskog rata pripadnici klase Erzherzog Karl tvorili su III. diviziju austrougarske bojne flote. Unatoč svojim većinom neaktivnim karijerama u ratu bojni brodovi klase Erzherzog Karl sudjelovali su u bijegu SMS Göbena i SMS Breslaua tijekom početnih dana rata, te u bombardiranju Ancone 23. svibnja 1915. godine.[10] Brodovi su također sudjelovali u svladavanju velike pobune među članovima posade na nekoliko oklopnih krstarica stacioniranih u Kotoru 1.-3. veljače 1918. godine.[11] Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvome svjetskom ratu Erzherzog Karl i Erzherzog Friedrich prepušteni su kao ratne raparacije Francuskoj. Preostali bojni brod Erzherzog Ferdinand Max predan je Velikoj Britaniji. Erzherzog Karl nasukan je kod Bizertea i izrezan ondje 1921. godine. Preostala dva bojna broda izrezana su 1921. godine u Italiji.[12]

Brod Glavni topovi Deplasman Pogon Služba
Polaganje Kobilice Porinuće Stavljanje u službu Sudbina
SMS Erzherzog Karl 4 × 24 cm[9][10] 10 472 t (10 307 dugih tona)[10] četiri cilindra, okomiti trostruki ekspanzijski parni strojevi, 20,5 čv (38,0 km/h)[10] 24. srpnja 1902.[10] 4. listopada 1903.[9][10] 17. lipnja 1906.[10] nasukan kod Bizertea, izrezan ondje 1921.[12]
SMS Erzherzog Friedrich 4. listopada 1902.[10] 30. travnja 1904.[9][10] 31. siječnja 1907.[10] izrezan 1921.[10]
SMS Erzherzog Ferdinand Max 9. ožujka 1904.[10] 21. svibnja 1905.[9][10] 21. prosinca 1907.[10] izrezan 1921.[10]

Klasa Radetzky[uredi VE | uredi]

Glavni članak: bojni brod klase Radetzky

Bojni brodovi klase Radetzky bili su treća i posljednja grupa bojnih brodova tipa predreadnoughta koju je izgradila Austro-Ugarska.[13] Klasu su sačinjavala tri bojna broda: Radetzky, Erzherzog Franz Ferdinand i Zrínyi, a svi su bili izgrađeni u brodogradilištu Stabilimenta Tecnica Triestina u Trstu između 1907. i 1910. godine.[14] Njihovi teški sekundarni topovi činili su glavnu razliku između bojnih brodova klase Radetzky i ostalih bojnih brodova tipa predreadnoughta Austrougarske ratne mornarice.[14][15]

Sva tri bojna broda klase Radetzky stavljena su u službu samo nekoliko godina prije početka Prvoga svjetskog rata. Prije rata sva su tri broda pridružena 2. diviziji 1. bojne eskadre zajedno s bojnim brodovima klase Tegetthoff u 1. diviziji. Sva tri bojna broda provodila su vježbe u Sredozemnom moru od 1910. do 1911. godine.[14] Godine 1913. sudjelovali su u međunarodnoj pomorskoj demonstraciji u Jonskome moru kada se prosvjedovalo protiv Balkanskih ratova.[16] Tijekom Prvoga svjetskog rata brodovi su imali vrlo ograničenu karijeru u službi pri čemu su jedva napuštali luke. U listopadu 1914. godine tri su broda ipak bombardirala francuske položaje na brdu Lovćenu tijekom austrougarske invazije na Crnu Goru.[13] Nakon što je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj 1915. godine bojni brodovi klase Radetzky sudjelovali su u bombardiranju talijanskoga grada Ancone.[17] Nakon ovih operacija doprinosi triju bojnih brodova u ratnoj potpori postali su minimalni. Ostali su u luci sve do kraja rata. Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvome svjetskom ratu sva tri bojna broda prepuštena su Italiji i nakon toga su izrezana između 1920. i 1926. godine.[14]

Brod Glavni topovi Deplasman Pogon Služba
Polaganje kobilice Porinuće Stavljanje u službu Sudbina
SMS Erzherzog Franz Ferdinand 4 × 30,5 cm[9][14] 14 508 t (14 279 dugih tona)[14] četverocilindarski okomiti trostruki ekspanzijski parni strojevi, 20,5 čv (38,0 km/h)[14] 12. rujna 1907.[14] 8. rujna 1908.[9][14] 5. lipnja 1910.[14] izrezan 1926. u Italiji[14]
SMS Radetzky 26. studenoga 1907.[14] 3. srpnja 1909.[9][14] 15. siječnja 1911.[14] izrezan 1920.–1921. u Italiji[14]
SMS Zrínyi 15. studenoga 1908.[14] 12. travnja 1910.[9][14] 22. studenoga 1911.[14] izrezan 1920.–1921. u Italiji[14]

Klasa Tegetthoff[uredi VE | uredi]

Glavni članak: bojni brod klase Tegetthoff

Bojni brodovi klase Tegetthoff bili su prva i jedina grupa bojnih brodova tipa dreadnought koju je izgradila Austro-Ugarska. Austrougarska ratna mornarica trebala je osuvremeniti svoju flotu nakon izgradnje HMS Dreadnoughta. Nakon objave iz 1908. godine o početku gradnje prvog dreadnoughta za Regiju Marinu (Talijansku kraljevsku ratnu mornaricu) Dantea Alighierija, Austrougarska ratna mornarica službeno je naručila izgradnju serije od četiriju bojnih brodova tipa dreadnought.[18] Za razliku od prethodnih klasa Austrougarske ratne mornarice klasa Tegetthoff bila je sastavljena od četiriju bojnih brodova umjesto tri. Bili su to Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eugen i Szent István.[18] Prva tri bojna broda bila su izgrađena u brodogradilištu Stabilimentu Tecnicu Triestinu u Trstu dok je četvrti bojni brod Szent István izgrađen u brodogradilištu Danubiusu u Rijeci. Svi bojni brodovi bili su izgrađeni između 1910. i 1915. godine.[18]

Dva bojna broda klase Tegetthoff stavljena su u službu manje od dvije godine prije početka Prvoga svjetskog rata, dok je Prinz Eugen stavljen u službu isti mjesec kad je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand. Posljednji bojni brod klase, Szent István, stavljen je u službu tijekom rata u studenome 1915. godine.[18] Prije rata bojni su brodovi u službi pridruženi 1. diviziji bojnih brodova 1. bojne eskadre Austrougarske ratne mornarice. Tijekom rata brodovi su ograničeno služili zbog Otrantske baraže koja je priječila bojnim brodovima napuštanje Jadranskoga mora. Posljedica toga bilo je njihovo rijetko napuštanje Pule.[18] No, tri bojna broda sudjelovala su u bijegu njemačkih bojnih brodova SMS Göbena i SMS Breslaua 1914. godine, te u bombardiranju talijanskoga grada Ancone u svibnju 1915. godine (Szent István još se gradio). Nakon ovih operacija i dovršetka Szent Istvána bojni brodovi klase Tegetthoff ostali su u luci tijekom ostatka rata.[19]

Posljednja operacija brodova klase Tegetthoff bio je pokušaj proboja kroz Otrantsku baražu u lipnju 1918. godine. Tijekom putovanja do Otrantskih vrata bojni brod Szent István bio je torpediran i potopljen 10. lipnja 1918. što je rezultiralo otkazivanjem operacije.[20][21] Viribus Unitis je također potpoljen 1. studenoga 1918. prije kraja rata kada je tim talijanskih ronilaca potopio minama bojni brod dok je stajao usidren u pulskoj luci.[14] Poslije poraza Austro-Ugarske u Prvome svjetskom ratu preostala dva bojna broda u klasi prepuštena su Antanti; Tegetthoff je bio predan Italiji i poslije izrezan 1924. godine, a Prinz Eugen je bio predan Francuskoj koja ga je potopila kao brod za gađanje 1922. godine.[18]

Brod Glavni topovi Deplasman Pogon Služba
Polaganje kobilice Porinuće Stavljen u službu Sudbina
SMS Viribus Unitis 12 × 30,48 cm[9][22] 20 008 t (19 692 dugih tona)[22] dvije AEG-Curtisove parne turbine, 20 čv (37 km/h)[9][18] 24. srpnja 1910.[18] 24. lipnja 1911.[9][18] 5. prosinca 1912.[18] potopljen priljepnom minom 1. studenoga 1918. u Puli[14]
SMS Tegetthoff 24. rujna 1910.[18] 21. ožujka 1912.[9][18] 14. srpnja 1913.[18] izrezan 1924. u Italiji[18]
SMS Prinz Eugen 16. siječnja 1912.[18] 30. studenoga 1912.[9][18] 8. srpnja 1914.[18] potopljen kao brod meta u Francuskoj 1922.[18]
SMS Szent István 29. siječnja 1912.[23] 17. siječnja 1914.[9][23] 13. prosinca 1915.[23] potopljen 10. lipnja 1918. torpedom s talijanske torpedne brodice[20][21]

Klasa Ersatz Monarch[uredi VE | uredi]

Glavni članak: bojni brod klase Ersatz Monarch

Klasa Ersatz Monarch (doslovce klasa Zamjena Monarcha) bila je projektirana serija četiriju bojnih brodova koji su trebali biti izgrađeni za Austrougarsku ratnu mornaricu 1914.-1919. godine.[24] Bili su bitno povećana verzija klase Tegetthoff i trebali su zamijeniti zastarjele obalne oklopnjače klase Monarch. Zbog Prvoga svjetskog rata kobilica nijednoga broda nije bila položena, a naposljetku su svi otkazani u kasnoj 1917. godini. Namjeravalo se izgraditi četiri bojna broda u klasi (nazvanih "bojni brod VIII" do "bojni brod XI"). Budući da kobilice bojnih brodova nikad nisu položene, četiri glavna topa koja su u međuvremenu izgrađena prebačena su Austrougarskoj vojsci za uporabu na talijanskom frontu.[24][25]

Brod Glavni topovi Deplasman Pogon Služba
Polaganje kobilice Porinuće Stavljanje u službu Sudbina
bojni brod VIII 10 × 36 cm[1][24] 24 500 t (24 100 dugih tona)[1] parne turbine s četirima vratilima, 21,0 čv (38,9 km/h)[26]  —  —  — otkazan 1917.[26]
bojni brod IX  —  —  — otkazan 1917.[26]
bojni brod X  —  —  — otkazan 1917.[26]
bojni brod XI  —  —  — otkazan 1917.[26]

Bilješke[uredi VE | uredi]

fusnote
  1. Oni su obuhvaćali (među ostalima) bojne brodove klase Monarch i bojne brodove klase Kronprinz (bojni brodovi obje klase bili su to samo po imenu jer se stvarno radilo o obalnim oklopnjačama), oklopne krstarice SMS Kaiserin und Königin Maria Theresia, SMS Kaiser Karl VI. i SMS Sankt Georg.
  2. Brodovi koji su odmah poslije rata prepušteni Sjedinjenim Državama ubrzo su prepušteni Italiji i izrezani zajedno s bojnim brodovima koje je Italija primila od Austrougarske ratne mornarice.
citati
  1. 1,0 1,1 1,2 Sokol str. 67, 69
  2. Hore str. 123, 181–182
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 Gardiner, Chesneau i Kolesnik str. 272
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Hore str. 91
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Gardiner and Grey str. 333
  6. 6,00 6,01 6,02 6,03 6,04 6,05 6,06 6,07 6,08 6,09 6,10 Greger str. 21
  7. Tucker str. 560
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Gardiner i Grey str. 330
  9. 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 9,13 9,14 9,15 9,16 9,17 Sokol str. 150–151
  10. 10,00 10,01 10,02 10,03 10,04 10,05 10,06 10,07 10,08 10,09 10,10 10,11 10,12 10,13 10,14 10,15 10,16 10,17 10,18 Hore str. 123
  11. Halpern str. 170–171
  12. 12,0 12,1 Greger str. 23
  13. 13,0 13,1 Halpern str. 14
  14. 14,00 14,01 14,02 14,03 14,04 14,05 14,06 14,07 14,08 14,09 14,10 14,11 14,12 14,13 14,14 14,15 14,16 14,17 14,18 14,19 14,20 Gardiner i Grey str. 332
  15. DiGiulian, Tony (27. studenoga 2007.). Austria-Hungary 30.5 cm/45 (12") K10 Skoda. Navweaps.com. pristupljeno 7. rujna 2009
  16. Hore str. 84
  17. Zrinyi. Dictionary of American Naval Fighting Ships. Navy Department, Naval History & Heritage Command. pristupljeno 8. rujna 2009
  18. 18,00 18,01 18,02 18,03 18,04 18,05 18,06 18,07 18,08 18,09 18,10 18,11 18,12 18,13 18,14 18,15 18,16 18,17 Gardiner i Grey str. 334
  19. Halpern str. 54
  20. 20,0 20,1 Sieche str. 127, 131
  21. 21,0 21,1 Sokol str. 161
  22. 22,0 22,1 Sieche str. 133
  23. 23,0 23,1 23,2 Sieche str. 116
  24. 24,0 24,1 24,2 Fitzsimons (svezak 8) str. 854
  25. Greger str. 26
  26. 26,0 26,1 26,2 26,3 26,4 Vego str. 174

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Fitzsimons, Bernard (1978). The Illustrated Encyclopedia of 20th Century Weapons and Warfare, Volume 8, Milwaukee: Columbia House.
  • (1979) Conway's all the World's Fighting Ships: 1860–1905, London: Conway Maritime Press. ISBN 0851771335
  • (1984) Conway's all the World's Fighting Ships: 1906–1922, Annapolis: Naval Institute Press. ISBN 0870219073
  • Greger, René (1976). Austro-Hungarian Warships of World War I, London: Ian Allan. ISBN 0711006237
  • Halpern, Paul G. (1995). A Naval History of World War I, Annapolis: Naval Institute Press. ISBN 1557503524
  • Hore, Peter (2006). The Ironclads, London: Southwater Publishing. ISBN 9781844762996
  • Sieche, Erwin F. (1991). "S.M.S. Szent István: Hungaria's Only and Ill-Fated Dreadnought". Warship International XXVII (2): 112–46.
  • Sokol, Anthony (1968). The Imperial and Royal Austro-Hungarian Navy, Annapolis: United States Naval Institute.
  • Vego, Milan N. (1996). Austro-Hungarian Naval Policy, 1904–14, London: Frank Cass Publishers. ISBN 9780714642093