Pacta conventa

Pacta conventa (lat. dogovoreni sporazumi; zvana još i Qualiter, prema prvoj riječi) je sporazum za koji se smatra da je sklopljen oko 1102. godine između mađarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva. Takve sporazume sklapali su i drugi narodi sa svojim kraljevima. Međutim, autentičnost je sporna, o čemu polemika traje od sredine 19. stoljeća.

Povijest

Najstariji nađeni rukopis ugovora potječe iz 14. stoljeća i nalazi se na kraju Trogirskog rukopisa djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona, ali kao poseban dodatak umetnut nakon kroničareve smrti. Rukopis se sada nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti.

Naziv Qualiter je po početku dokumenta:

Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae

"Kako i kojim sporazumom su se predali Hrvati kralju Ugarske"

Spis je objavio Trogiranin Ivan Lučić u svom velikom djelu De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666. godine.

Dokument je stoljećima bio neosporan, i koristio se kao dokaz hrvatskog državnog statusa. Međutim, godine 1844. je mađarski povjesničar István Horváth pokrenuo pitanje autentičnosti i tvrdio da je Mađarska osvojila Hrvatsku silom. Politički motivirano sporenje hrvatskih i mađarskih povjesničara se nastavilo do 1918.. Isticano je i da nije riječ o međudržavnom ugovoru, već o jednostavnoj bilješci (Ferdo Šišić, Milan Šufflay, Isidor Kršnjavi).

Današnji argumenti za osporavanje su:

• Pacta Conventa je pisana tri stoljeća kasnije korištenim vokabularom, dakle ona potječe iz 14. stoljeća;
• u mađarskim izvorima nema spomena o tom dokumentu, što dodatno ukazuje na činjenicu da je spomenuti izvor falsifikat.

Poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić je o ovome obavijestila stručne krugove, a u svojoj je knjizi naglasila da je tu bila riječ o uobičajenom razvitku kroz koji su prolazile sve tadašnje mlade države. Ipak, opće je uvjerenje suvremenih povjesničara da je barem usmeni dogovor Kolomana s hrvatskim plemstvom postojao, o čemu svjedoči:

• zasebno krunjenje kraljeva za Hrvatsku,
• nastavak sazivanja hrvatsko-dalmatinskih i slavonskih sabora,
• održavanje banske službe.

Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.« Ivo Goldstein dolazak Arpadovića u Hrvatsku promatra kao normalnu srednjovjekovnu pojavu, uobičajenu i nimalo katastrofalnu. Osim toga, on podsjeća na to da je za vladavine Arpadovića država de facto djelovala prije kao neka vrsta personalne unije negoli kao jedinstvena država.

Sporazum

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na Moru prigodom krunidbe, Koloman je obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Sva vladarska prava Kraljevine Hrvatske prešla su na Kolomana i njegove nasljednike, pa su tako oni imali pravo na:

• imenovanje bana,
• izdavanje privilegija i darovnica,
• potvrda na saboru izglasanih zakona,
• skupljanje poreza i carina,
• uživanje "kraljevske zemlje" (lat. terra regalis) izumrle hrvatske narodne dinastije,
• vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i
• određivanje vanjske politike.