Mrtva priroda: razlika između inačica
m robot Dodaje: lt:Natiurmortas |
m razdvojbe_za_Harmonija_(likovna_umjetnost) |
||
| Redak 3: | Redak 3: | ||
[[Datoteka:Jean-Baptiste Siméon Chardin 007.jpg|mini|lijevo|220px|<center>[[Jean-Baptiste-Siméon Chardin]], ''[[Raža]]'', ([[1728.]])<center>]] |
[[Datoteka:Jean-Baptiste Siméon Chardin 007.jpg|mini|lijevo|220px|<center>[[Jean-Baptiste-Siméon Chardin]], ''[[Raža]]'', ([[1728.]])<center>]] |
||
Kao posebna tema javlja se od [[Antika|antike]], a u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] tek pojedini detalji u okviru religijskog prikaza imaju oznake mrtve prirode. Od [[15. stoljeće|15. stoljeća]] i [[Renesansa|renesanse]] raste značenje takvih prikaza koji su još uvijek dijelom [[portret]]a ili [[pejzaž]]a, ali imaju značajno religijsko ili [[Alegorija|alegorijsko]] [[simbol]]ično značenje. U [[barok]]u mrtva priroda postaje posebna slikarska tema, a osobit procvat doživljava u [[Flandrija|flamanskom]] i [[Nizozemska|holandskom]] slikarstvu [[17. stoljeće|17. stoljeća]]. Motiv mrtve prirode, za razliku od portreta i pejzaža, omogućavao je [[slikar]]ima veću kontrolu [[Kompozicija (likovna)|kompozicijske]] postavke, te elemenata [[Harmonija|harmonije]] i [[proporcija]] u svrhu ostvarivanja umjetničkog sklada koji se tada smatrao definicijom ljepote. |
Kao posebna tema javlja se od [[Antika|antike]], a u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] tek pojedini detalji u okviru religijskog prikaza imaju oznake mrtve prirode. Od [[15. stoljeće|15. stoljeća]] i [[Renesansa|renesanse]] raste značenje takvih prikaza koji su još uvijek dijelom [[portret]]a ili [[pejzaž]]a, ali imaju značajno religijsko ili [[Alegorija|alegorijsko]] [[simbol]]ično značenje. U [[barok]]u mrtva priroda postaje posebna slikarska tema, a osobit procvat doživljava u [[Flandrija|flamanskom]] i [[Nizozemska|holandskom]] slikarstvu [[17. stoljeće|17. stoljeća]]. Motiv mrtve prirode, za razliku od portreta i pejzaža, omogućavao je [[slikar]]ima veću kontrolu [[Kompozicija (likovna)|kompozicijske]] postavke, te elemenata [[Harmonija (likovna umjetnost)|harmonije]] i [[proporcija]] u svrhu ostvarivanja umjetničkog sklada koji se tada smatrao definicijom ljepote. |
||
U [[19. stoljeće|19. stoljeću]] [[Paul Cézanne]] je na tematici mrtve prirode rješavao temeljne probleme slikarskog izraza i dvodimenzionalnosti slike. |
U [[19. stoljeće|19. stoljeću]] [[Paul Cézanne]] je na tematici mrtve prirode rješavao temeljne probleme slikarskog izraza i dvodimenzionalnosti slike. |
||
Inačica od 11. svibnja 2009. u 12:02
Mrtva priroda (francuski: Nature morte; engleski: Still Life, njemački: Stilleben) je likovni motiv, prikaz neživih ili nepokretnih predmeta (cvijeće, uporabni predmeti, lovački pribor i ulov, posuđe) u likovnim umjetnostima.
Kao posebna tema javlja se od antike, a u srednjem vijeku tek pojedini detalji u okviru religijskog prikaza imaju oznake mrtve prirode. Od 15. stoljeća i renesanse raste značenje takvih prikaza koji su još uvijek dijelom portreta ili pejzaža, ali imaju značajno religijsko ili alegorijsko simbolično značenje. U baroku mrtva priroda postaje posebna slikarska tema, a osobit procvat doživljava u flamanskom i holandskom slikarstvu 17. stoljeća. Motiv mrtve prirode, za razliku od portreta i pejzaža, omogućavao je slikarima veću kontrolu kompozicijske postavke, te elemenata harmonije i proporcija u svrhu ostvarivanja umjetničkog sklada koji se tada smatrao definicijom ljepote.
U 19. stoljeću Paul Cézanne je na tematici mrtve prirode rješavao temeljne probleme slikarskog izraza i dvodimenzionalnosti slike.
Osim u slikarstvu, kiparstvu i grafici, javlja se i u fotografiji i drugim oblicima suvremenog umjetničkog izraza (instalacije, video, ambijentalna umjetnost).
| |||||