Stup

Stupovi Zeusovog hrama u Ateni

Stup (grčki: stulos) je vertikalni konstruktivni element u arhitekturi, nosač kružnog presjeka koji slobodno stoji, a uloga mu je prenošenje težine tereta (krova, greda ili luka) na tlo, a može imati i isključivo dekorativnu ulogu.

Stupac je nosač pravokutnog (ili bilo kojeg drugog oblika koji nije kružni) presjeka koji slobodno stoji.

Slijepi stup, polustup, tričetvrtstup itd. je stup koji je svojim jednim dijelom vezan uza zid.

Povijest

Razvoj stupa od Dorskog do Kompozitnog reda.

Rimski korintski stup u Dioklecijanovoj palači u Splitu.

Željezni stup u Delhiju

Prvi stupovi se javljaju još u neolitiku kao drveni, nikako ili blago obrađeni trupci koji imaju ulogu nosača krovne grede.

Pravi kameni stupovi, javljaju se u Drevnom Egiptu (Imhotep oko 2600. pr. Kr.) i oni već imaju prepoznatljive oblike lotusa, papirusa, palme ili snopa pruća. U svojim hramovima Egipćani grade hipostilne dvorane (grčki: hypo = pod, ispod, i stulos = stup - "poduprt stupovima"), tj. dvorane potpuno ispunjene masivnim stupovima koji su pri bazi šireg promjera. Na nekim hramovima koriste stupce bez baze i kapitela kako bi izgledali krhkiji, a njihova uloga čudotvornijom.

Minojski drveni stupovi (npr. Palače u Knossosu) na Kreti bili su suženi pri dnu kako bi pridonijeli prozračnosti i dojmu građevine.

Perzijski stupovi imali su kapitele s kombinacijom dvije identične životinje, a dosezali su i preko 30 m u visinu (Perzepolis).

U Staroj Grčkoj javljaju se tri prepoznatljiva stupa koji su okosnica tri stila u arhitekturi:

• Dorski stup
• Jonski stup
• Korintski stup

Oni se razlikuju oblikom baze, visinom i vitkošću stupova, ali najviše građom kapitela.

Rimljani zbog njihove dekorativnosti najčešće upotrebljavaju korintske stupove, ali i jednostavni toskanski stup, etruščanskog podrijetla. Kasnije počinju upotrebljavati i kombinaciju korintskog i jonskog stupa, tzv. kompozitni stup. Rimska arhitektura počiva na stupcima i lukovima od opeke koji su učvršćeni primitivnim betonom. Rimljani podižu i građevine-spomenike u obliku stupova, tzv. trijumfalni stupovi od kojih je najpoznatiji Trajanov stup.

Indijski car Ašoka iz dinastije Maurya (322. pr. Kr. - 185.) podizao je monumentalne spomenike u obliku stupova s bogato plastično ukrašenim kapitelima na mjestima od osobitog značaja u životu Bude.

U romanici su stupovi bili masivni, s kapitelima na kojima su obično bili isklesani biblijski motivi. U gotici katedrale nose stupci koji su sastavljeni od više stupova, tzv. snopasti stupovi.

Renesansa se vraća klasičnim rimskim oblicima stupova, a u Baroku oni dobivaju goleme dimenzije. U baroku se koriste i tzv. Solomonski stupovi (uvrnuti od baze do kapitela) kao na baldahinu u Crkvi Sv. Petra u Rimu.

Neobičan primjer stupova je na pročelju Državne solane u Arc-et-Senasu u Francuskoj (1775.-79.) gdje se izmjenjuju cilindrični i kvadratni tamburi, tako da su oni ujedno i stupovi i stupci.

S industrijskom revolucijom stupovi se sve češće prave od željeza i betona. Moderni stupovi se prave od opeke, komprimiranog betona i čelika.

Značajni stupovi

Moderna mreža stupova u podzemnoj garaži.

• Ashoka stupovi
• Željezni stup u Delhiju
• Trajanov stup
• Aleksandrov stup u Sankt Petersburgu
• Berlinski stup
• Spomenik Velikom požaru u Londonu
• Stup Svetog Trojstva Olomouc
• Nelsonov stup na trgu Trafalgar u Londonu
• Sigismundov stup u Varšavi
• Beskrajni stup je skulptura kipara Brancusija u Targu Jiu (Rumunija).

Izvori

• Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 1., Školska knjiga, Zagreb, 1971. ISBN 953-0-20109-5