Harmonija (glazba)

Invertirani a-mol septakord prikazan na klavijaturi

U glazbi, harmonija je izraz koji označava dio glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. dva ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje. Zvuk u glazbi sastoji se od horizontalne i vertikalne komponente. Dok se horizontalni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, vertikalni aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi vertikalnim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, koji u knjize iz 1722. godine "Traktat o harmoniji" prvi pokušava normirati akorde i rastumačiti njehove međusobne odnose.

Povijesni razvoj

Od antike do renesanse

Harmonija je riječ grčkog porijekla i u starih Grka označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.

Izvori

Nedovršeni članak Harmonija (glazba) koji govori o glazbenoj teoriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.