Harmonija (glazba)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Prvi obrat septakorda (kvintsekstakord) I. stupnja u a-molu prikazan na klavijaturi (plave tipke)

Harmonija je izraz koji u glazbi označava dio glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. dva ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje.

Objašnjenje pojma harmonija[uredi VE | uredi]

Zvuk u glazbi sastoji se od horizontalne i vertikalne komponente. Dok se horizontalni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, vertikalni aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi vertikalnim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, koji u knjizi iz 1722. godine Traktat o harmoniji prvi pokušava normirati akorde i rastumačiti njihove međusobne odnose. 1

Povijesni razvoj[uredi VE | uredi]

Od antike do renesanse[uredi VE | uredi]

Harmonija je riječ grčkog porijekla i u starih Grka označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.

Bilješka[uredi VE | uredi]

1  T. Petrović: Od Arcadelta do Tristanova akorda, str. 6.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Petrović, Tihomir: Od Arcadelta do Tristanova akorda, Zagreb: HDGT, 2008. ISBN 978-953-98095-5-1


Music ClefG.svg Nedovršeni članak Harmonija (glazba) koji govori o glazbenoj teoriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.