Asonanca: razlika između inačica
m r2.7.1) (robot Dodaje: zh-yue:類韻 |
m r2.6.5) (robot Dodaje: lt:Asonansas |
||
Redak 72: | Redak 72: | ||
[[ka:ასონანსი]] |
[[ka:ასონანსი]] |
||
[[kk:Ассонанс]] |
[[kk:Ассонанс]] |
||
[[lt:Asonansas]] |
|||
[[mk:Асонанца]] |
[[mk:Асонанца]] |
||
[[nl:Halfrijm]] |
[[nl:Halfrijm]] |
Inačica od 19. veljače 2013. u 00:09
Asonanca (asonancija) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata.
Primjeri asonance
- Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče”
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
- Dragutin Tadijanović, „Prsten”
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?
- Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
- Tin Ujević, „Visoki jablani”
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi
Asonanca se može protegnuti kroz cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori. Asonanca kao glasovna epifora:
- Antun Gustav Matoš, „Srodnost”
Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.