Samoglasnik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Načini tvorbe
zatvornik
ploziv
afrikata
frikativ
sibilant
otvornik
nazal
dotačnik
vibrant
aproksimant
likvid
samoglasnik
polusamoglasnik
lateralna tvorba
Ova stranica sadrži fonetske simbole u zapisu IPA, koji se možda neće ispravno prikazati u nekim preglednicima (browserima).
uredi

Samoglasnik (također i otvornik ili vokal) u fonetici je naziv za glas koji se stvara bez zapreke u govornom traktu tako da zračna struja slobodno prolazi od pluća do usana.

U svakom prirodnom jeziku vrh sloga čine samoglasnike. U nekim jezicima u toj funkciji mogu stajati uz samoglasnike i glasovi koje se fonetički smatraju suglasnicima, kao npr. u hrvatskom jeziku slogotvorno [r̩]. Zbog toga u hrvatskoj se literaturi često nađe pojam samoglasnik (u fonološkom smislu) kao naziv za slogotvorni glas.

Artikulacijske osobine[uredi VE | uredi]

Samoglasnici razlikuju se uglavnom po visini jezika, mjestu tvorbe i nazalnosti.

Prema visini jezika ili veličine otvora razlikuju se: zatvoreni (ili visoki), poluzatvoreni, poluotvoreni i otvoreni (ili niski) samoglasnici. Zatvoreni su samoglasnici u standardnom hrvatskom jeziku [i] i [u], poluotvoreni [ɛ] (u pismu e) i [ɔ] (o), a otvoreni je samoglasnik [a].

Mjesto tvorbe je mjesto najvećeg suženja govornog trakta. Prema mjestu tvorbe razlikuju se stražnji, srednji i prednji samoglasnici. Stražnji su samoglasnici u hrvatskom jeziku [u] i [ɔ], srednji samoglasnik je [a] a prednji su samoglasnici [i] i [ɛ].

Nazalni ili nosni samoglasnici stvaraju se spuštanjem mekog nepca tako da zračna struja prolazi i kroz nosnu šupljinu. Nazalnih samoglasnika u hrvatskom jeziku nema. U tu skupinu spadaju npr. poljski samoglasnici [ɛ̃] (ę) i [ɔ̃] (ą).