Politika novoga kursa: razlika između inačica

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
m
bez sažetka
mNo edit summary
mNo edit summary
 
Odlučujuća inicijativa u pokretanju politike »novoga kursa« krenula je iz Dalmacije, gdje su [[Hrvatska stranka (1905.)|Dalmatinska hrvatska stranka]], [[Srpska narodna stranka u Primorju|Srpska stranka]] i [[Autonomaši|Talijanska stranka]] otpočele čvrstu suradnju, potaknute teškim gospodarskim prilikama u Dalmaciji (posljedice vinske klauzule 1891.) i pod prijetnjom prodora njemačkog kapitala na Istok ([[Drang nach Osten]]), što ga je potpomogao bečki dvor. Izravan povod njihovu zajedničkom istupu bio je prijedlog dalmatinskog namjesnika [[Erazmo Handel|Erazma Handela]], predložen [[dalmatinski sabor|Dalmatinskomu saboru]] 1903., o uvođenju njemačkog jezika kao uredovnoga jezika u Dalmaciji, što se moglo protumačiti kao potpora politici njemačkog prodora na [[Balkan]]. Tada su dalmatinski politički prvaci prvi put jasno iskazali osnovnu zamisao politike »novoga kursa«, kojoj je cilj bio, postupno i u suradnji s ostalim narodima (Mađarima i Talijanima) ugroženima od njemačkog ekspanzionizma, ostvariti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, postići reviziju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] radi ostvarenja financijske samostalnosti Hrvatske, a u daljnjoj perspektivi djelovati [[južnoslavenska ideja|u smjeru stvaranja]] samostalne južnoslavenske države. I dok su dalmatinski političari postavili svoje zahtjeve videći najveću opasnost u politici Beča, oporbene snage u [[trojednica|banskoj Hrvatskoj]] bile su usmjerene protiv politike madžarske vlade, koja je priječila financijsku samostalnost Hrvatske.
 
{{Quote box|width=30%|align=right|quote=...trajni sporazum između naroda hrvatskog i ugarskog može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnošaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički sa Ugarskom i zapadnom polom Monarhije na način, da hrvatskomu narodu bude obezbjeđen samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak|source=[[Riječka rezolucija]]}}
 
Svima im je, međutim, bilo jasno da bi trebali iskoristiti nastalu krizu dualizma kako bi ostvarili svoje ciljeve, ali su pritom dvojili na koga se osloniti, na Beč ili na Peštu. Povod za rješenje dalo je zaoštravanje mađarske krize, tj. [[Zemlje_Krune_sv._Stjepana#Novi_kurs|pad vlade Istvána Tisze]] i pobjeda mađarske oporbe na čelu s Narodnom strankom Ferenca Kossutha, koja je tražila maksimalno proširenje ugarske samostalnosti, tj. personalnu uniju s Austrijom. Kako je mađarska oporba bila preslaba da sama ostvari zahtjeve, dalmatinski političari procijenili su da bi, ako ih se podupre, oni bili spremni riješiti [[hrvatsko pitanje]]. Nakon razgovora s političarima iz banske Hrvatske, koji su, premda teško, pristali na plan suradnje s Mađarima, [[Ante Trumbić]] poveo je s mađarskom oporbom pregovore o suradnji. Slijedilo je potpisivanje [[Riječka rezolucija|Riječke rezolucije]] (3. listopada 1905.), kojom su hrvatski i srpski zastupnici iz Dalmacije i banske Hrvatske poduprli »[[Kraljevina Ugarska u dvojnoj monarhiji|Kraljevinu Ugarsku]]«, tj. mađarsku oporbu u njezinoj borbi za potpunu državnu samostalnost. Tomu su se pridružili i srpski zastupnici u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji te su, uvjetujući priznanje odluka Riječke rezolucije ravnopravnošću srpske narodnosti u Hrvatskoj, potpisali [[zadarska rezolucija|Zadarsku rezoluciju]] (17. listopada 1905.). Time je bilo dovršeno približavanje srpskih i hrvatskih političara te stvoren temelj za politiku »novoga kursa«. [[Markgrofovija Istra|Istra]] ostala je suzdržana, a Riječku rezoluciju napali su [[mađaroni]], klerikalci, proaustrijski [[Čista stranka prava|frankovci]] i [[Hrvatska pučka seljačka stranka]].

Navigacijski izbornik