Prijeđi na sadržaj

Frano Supilo

Ovo je izdvojeni članak – veljača 2014. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Frano Supilo
Frano Supilo.
Rođenje30. studenoga 1870.
Smrt25. rujna 1917.
StrankaStranka prava
Zanimanjenovinar, publicist, političar
zastupnik u Hrvatskom saboru
1906. – potkraj 1911.[1]

Frano Supilo (Cavtat, 30. studenoga 1870.London, 25. rujna 1917.), bio je hrvatski novinar, političar i publicist. Izabran je u vodstvo Stranke prava 1895. godine. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka i zagovara „domovinašku“ struju. Pokrenuo je časopis Crvena Hrvatska i bio njegov glavni urednik do 1899. godine. U njemu je razvijao političku ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i ubrzo uz Antu Trumbića postaje najistaknutiji predstavnik dalmatinskog liberalnog pravaštva.[2]

Jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke i Zadarske rezolucije. Zajedno sa Svetozarom Pribićevićem 1905. godine osniva Hrvatsko-srpsku koaliciju koja sljedeće godine pobjeđuje na izborima te je Supilo izabran u Hrvatski sabor. Iz stranke je istupio 1909. godine zbog neslaganja s oportunističkim vodstvom. Zbog sukoba s centralističkim koncepcijama većine, 1916. godine napušta Jugoslavenski odbor i samostalno nastavlja akciju za oslobođenje i ujedinjenje južnoslavenskih naroda na federalističkoj osnovi.[3]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rani život, školovanje, ulazak u politički život

[uredi | uredi kôd]

Frano Supilo rodio se u Cavtatu 1870. godine u obitelji Ive i Mare (rođ. Guljemović).[4] Podrijetlom je iz težačke obitelji.[2] Školovao se u Dubrovniku i već je kao srednjoškolac sudjelovao u prosvjedima protiv austrijske politike i to prigodom dolaska prijestolonasljednika Rudolfa u Dubrovnik 1885. godine.[2] Zbog toga što je sa svojim školskim drugovima izviždao prijestolonasljednika Rudolfa bilo mu je zabranjeno školovanje u svim školama Austro-Ugarske monarhije.[5] Kasnije je uz dobiveno dopuštenje ipak završio četvrti razred građanske škole no zbog siromaštva nije mogao upisati gimnaziju te su ga roditelji upisali u nižu pomorsku školu u Gružu.[5] Iz te škole bio je izgnan zbog sukoba sa školskim vlastima.[5] Nakon toga upisao se u Poljodjelsku školu. Poljodjelsku je školu završio u Gružu, a nakon toga zaposlio se kao putujući učitelj.[6] U politički život ulazi kao osnivač i glavni urednik dubrovačke Crvene Hrvatske (1890. – 1899.), društvenopolitičkoga lista pravaške koncepcije i bori se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.[2] Supilo je odigrao glavnu ulogu u promjeni javnoga mnijenja, što je, u nizu izbora, dovelo do pada talijanaško-srpske koalicije koja je mješavinom izbornih manipulacija, favoritizma bečkoga dvora i paralizom hrvatskih stranaka došla na vlast u dubrovačkoj općini u osamdesetim godinama 19. stoljeća. U vodstvo Stranke prava izabran je 1895. godine. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka.

Tada su ga na Trsat doveli hrvatski rodoljubi grupirani oko tamošnje Hrvatske čitaonice. Mladi i ambiciozni Supilo u Rijeci je ostvario uspješnu karijeru.[7] Tako od 1900. godine djeluje u Rijeci kao povjerenik dalmatinskih pravaša, nastojeći putem novina koje je uređivao (Novi list, od 1907. godine Riječki novi list) utjecati na hrvatsku politiku, orijentirajući ju prema političkoj suradnji Južnih Slavena i sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske ugroženim germanizacijom, u skladu s politikom novoga kursa, prema čemu je usmjerio i novoosnovanu Hrvatsku stranku prava.

Hrvatsko-srpska koalicija

[uredi | uredi kôd]

Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije 1905. godine (zapravo je njezin idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su povjesničarski ozbiljno i nepristrano obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ - naime, dotad je to razdoblje njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarska aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljenom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba. Dobar primjer novijega vrjednovanja Supilove političke djelatnosti je niz kraćih tekstova objavljenih u časopisu Kolo, 1998., br. 8. Ukratko - Supilo je od tradicionalne pravaške politike napravio radikalan zaokret u dvjema točkama: ideološkom i pragmatičko-političkom.

Na idejnom planu, Supilo postaje pristašom omekšanoga jugoslavenskoga unitarizma (zbog čega je, usput, najčešće stigmatiziran, pa i demoniziran u hrvatskim nacionalnim krugovima). Supilovo mišljenje (koje je dijelio i nemali dio ondašnje hrvatske, pa i srpske inteligencije) bijaše da su Hrvati i Srbi (kojima su kasnije pridruženi i Slovenci) jedan troplemeni narod - dakle, ne tri naroda, a kamoli tri nacije, nego jedan jugoslavenski narod s tri imena. Ta, iz suvremenoga motrišta neobična ideja, bila je znakom zakašnjelosti nacionalne kristalizacije kod Hrvata (manjim dijelom i Srba i Slovenaca - o Makedoncima, Bošnjacima - muslimanima i Crnogorcima da se i ne govori), te teritorijalne izmiješanosti Srba i Hrvata, kao i činjenice da su hrvatski i srpski književni jezici izuzetno bliski i međusobno razumljivi na razgovornoj razini. Na praktičnom planu, to je značilo stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, kreacijom koje su Srbi priznati, de facto, kao politički narod u Hrvatskoj - prvi put u povijesti.

Još su snažniji zaokret označili pregovori koalicije i Supila s mađarskim i talijanskim političarima iz Austro-Ugarske Monarhije. Post festum, taj se potez može označiti kao izuzetno hrabar, inovativan i - potpuno promašen. Supilo je pokušao tradicionalne hrvatske protivnike koji su pretendirali na hrvatske zemlje (talijanske iredentiste i mađarske nacionaliste), koristeći njihovo privremeno zaoštravanje s Bečkim dvorom, pretvoriti u hrvatske saveznike u borbi za opću demokratizaciju monarhije u kojoj bi - takvo je bilo njegovo mišljenje - svi narodi bili dobitnici. No pogriješio je u procjeni: talijanski i mađarski imperijalizam bio je tako duboko ukorijenjen u svijest nacionalnih elita tih naroda da su bili potrebni svjetski ratovi da ih sruše kao realnu prijetnju.

Frano Supilo u karikaturi (Portraiti iz hrvatskog sabora. Serija prva., Hrvatska smotra za politiku, književnost, znanost, umjetnost i kritiku, sv. 2, Zagreb, 1907.)

Glede srpskoga nacionalizma, Supilo nije u tom razdoblju realistično ocijenio tvrdokornost i nepopustljivost srpskih teritorijalnih pretenzija na praktički cijelu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Na naknadnim izborima 1906. godine,[8] na kojima je pobijedila Koalicija, Supilo je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru[2] i postao vodeća osoba Koalicije. Kada je ugarski parlament u proljeće 1907. godine izglasao Željezničarsku pragmatiku, kojom se mađarski jezik ozakonjuje kao službeni jezik na željeznicama u Hrvatskoj, Supilo predvodi hrvatsku oporbu u ugarskom parlamentu u akcijama opstruiranja i vodi oštru kampanju protiv mađaronskoga bana Pavla Raucha te pokreće temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske. Njegov radikalni stav dovodi ga u sukob s vodstvom Koalicije, koja je bila za oprezniju politiku, kako ne bi izgubila mogućnost vraćanja na vlast.

Supilo je nastojao da Hrvatska svojom politikom stane na čelo Južnih Slavena Austro-Ugarske u borbi za njihovo ujedinjenje - dok je srpski dio Koalicije, a i dio nagodbenjački nastrojenih hrvatskih članova, bio za usklađivanje hrvatske politike s onom kraljevine Srbije, što je u praksi značilo pretvaranje Hrvatske u srbijanski politički prirepak. U vrijeme veleizdajničkog procesa, 1909. godine, političkoga procesa srpskim javnim djelatnicima u Monarhiji, koji je inicirao Bečki dvor s ciljem reteriranja aneksijske krize oko Bosne i Hercegovine 1908. godine, Supilo se zalaže za odlučnu potporu Hrvata ugroženim Srbima, kako bi se sačuvala hrvatsko-srpska sloga, na načelima dogovorenima u Riječkoj i Zadarskoj rezoluciji.

Njegov stav izaziva oštru reakciju austrijskih krugova i oni na Friedjungovom procesu, koji je pokrenula Koalicija, nastoje Supila kompromitirati i politički onemogućiti. Tako je u centru Zagreba 1909. godine jedna grupa frankovaca toljagama pretukla Supila, Pribićevića, Banjanina i novinara Budisavljevića. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj.[9] Iako su klevete, iznijete protiv njega, bile na procesu raskrinkane, Supilo je istupio iz Koalicije kako bi olakšao njen položaj; Koalicija je zatim pristala na kompromisno rješenje procesa, što je dovelo do pada bana Raucha, ali i do pakta Koalicije s novoimenovanim banom Nikolom Tomašićem. Koalicija je od tada, pa do raspada monarhije i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), svedena na oruđe u rukama najutjecajnijeg i najagilnijeg hrvatskog pragmatičkog političara u to doba, unitaristički nastrojenoga Svetozara Pribićevića, kojem je primarni cilj bio čekanje raspada KuK Monarhije i ujedinjenje sa Srbijom pod svaku cijenu. Supilo je osuđivao oportunističku politiku vodstva Koalicije jer je smatrao da ona kompromitira Hrvatsku i onemogućuje joj da u borbi za ujedinjenje postane ravnopravan čimbenik sa Srbijom. U tom je bio posve u pravu - no, cilj Pribićevića i nije bio da Hrvatska bude ikakav, a kamoli ravnopravan čimbenik u budućoj zamišljenoj južnoslavenskoj državi.

Jugoslavenski odbor

[uredi | uredi kôd]

Prebjegavši nakon Sarajevskoga atentata u Italiju, Supilo pokreće, zajedno s Trumbićem i Meštrovićem, akciju za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca od Austro-Ugarske i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te sudjeluje u pokretanju Jugoslavenskog odbora. On nastoji pridobiti vlade sila Trojnog sporazuma za stvaranje jugoslavenske države, koja bi imala obuhvatiti sve krajeve nastanjene južnim Slavenima. Na svojim misijama u Bordeauxu, Londonu i Petrogradu 1914. – 1915. Supilo ustaje protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu i zalaže se za kompromisno rješenje jadranskog pitanja. Otkrivši tajne pregovore što su ih Centralne sile vodile s Italijom poveo je snažnu akciju protiv žrtvovanja hrvatskih i slovenskih krajeva na Jadranu Italiji. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južno-slavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao uvođenje federativnoga uređenja u budućoj jugoslavenskoj državi. Zbog svojih gledišta došao je u sukob s tadašnjim srbijanskim predsjednikom vlade Nikolom Pašićem, glavnim realpolitičkim protagonistom zamisli Velike Srbije, a i s kompromiserskom i politički nezrelom većinom u Jugoslavenskom odboru. Istupivši zbog toga iz Odbora (5. lipnja 1916. godine, obrazloživši svoj postupak Izjavom)[10] Supilo je u svom daljnjem radu nastojao zainteresirati sile Antante za položaj Hrvata i za cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja na temelju nacionalne ravnopravnosti (poznate su njegove predstavke i memorandumi britanskim, talijanskim i ruskim političarima Greyu, Sonninu i Sazonovu).

Spomenik Franu Supilu ispred zgrade Novog lista.

Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima (Londonski sporazum) već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi,[11] 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca a potom je parobrodom Zagreb[12] prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.[11]

Publicist

[uredi | uredi kôd]

Po mnogim pokazateljima Frano Supilo je, uz Stjepana Radića, najtragičnija osoba novije hrvatske politike. Supilo kao publicist jedno je od najbritkijih i najčitkijih hrvatskih političkih pera, autor začuđujuće modernosti opasaka i ideja (izuzmu li se za njegovo doba karakteristične jugoslavenske omame). Pridonio je modernizaciji političkih shvaćanja u Hrvatskoj te je snažno djelovao na suvremenike, ostavivši jedan od najjačih političkih tragova u hrvatskoj novijoj političkoj povijesti.[2] Suvremena hrvatska povjesnica uglavnom dijeli njegovu aktivnost na tri razdoblja: u prvom je kao urednik Crvene Hrvatske maestralno raskrinkao velikosrpski imperijalizam; u drugom je glavnim protagonistom Hrvatsko-srpske koalicije, dok je u trećem usamljeni i izolirani borac za Hrvatsku, nemoćan u bitci protiv imperijalnih kombinacija koje su se plele u Europi i inercije Jugoslavenskoga odbora. Samo je prvo Supilovo razdoblje dobilo visoku ocjenu, dok se njegova aktivnost u Koaliciji smatra povijesnim promašajem, a treće razdoblje očajničkom i na poraz osuđenom borbom, epitomiziranom u poznatom Krležinom stihu iz Balada Petrice Kerempuha koji referencira "Sopilovog Frana, kem serce pregrizla horvacka je rana".[13] Vjerojatno najpregnatniji komentar o tragizmu Supilova političkoga djelovanja je utjelovljen u Machiavellijevoj metafori da naoružani proroci uspijevaju, a nenaoružani propadaju: Supilo je bio, kao predstavnik hrvatskoga naroda u teško i krajnje neizvjesno doba, nenaoružani prorok, i u toj činjenici leži uzrok njegova pada i propasti.

Citati

[uredi | uredi kôd]
  • Pravo i interes dva su pojma koji mnogo puta ne idu zajedno.
  • Svaki političar mora imati tri stvari: debelu kožu, dobar želudac i čistu savijest.
  • Najveći politički činilac na svijetu je trbuh. To je mašina koja sve pokreće.

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Proces Friedjung-"Reichpost" i hrvatsko-srpske koalicije. Otvoreno pismo Frana Supila, narodnog zastupnika delničko-čabarskog kotara, svojim izbornicima, Tisak Riečke Dioničke tiskare, Rieka, 1910.
  • Politika u Hrvatskoj, Tisak Riečke Dioničke tiskare, Rieka, 1911.
  • Politika u Hrvatskoj, (ur. i uvod, Vaso Bogdanov), Kultura, Zagreb, 1953.
  • Supilova pisma Ferrerovima: prilozi našoj suvremenoj političkoj povijesti, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1957., (prir. Bogdan Radica)
  • Pisma i memorandumi Frana Supila: (1914-1917), Izd. ustanova Nauč. Delo, Beograd, 1967. (prir. Dragovan Šepić)
  • Politički spisi, članci, govori, Znanje, Zagreb, 1970. (prir. Dragovan Šepić)
  • Izabrani politički spisi, Golden Marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000. (izbor i uvodna studija, Ivo Petrinović)

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Vaso Bogdanov, O životu i radu Frana Supila, str. 16., u: Politika u Hrvatskoj, (ur. i uvod, Vaso Bogdanov), Kultura, Zagreb, 1953.
  2. a b c d e f Proleksis enciklopedija: Frano Supilo, pristupljeno 17. studenoga 2013.
  3. Enciklopedija LZMK: Frano Supilo, pristupljeno 17. studenog 2013.
  4. moljac.hr: Frano Supilo, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 10. lipnja 2015.), pristupljeno 10. travnja 2017.
  5. a b c Vaso Bogdanov, O životu i radu Frana Supila, str. 7., u: Politika u Hrvatskoj, (ur. i uvod, Vaso Bogdanov), Kultura, Zagreb, 1953.
  6. Hrvatska enciklopedija: Supilo, Frano, pristupljeno 14. studenoga 2013.
  7. Penzići Rijeka, Hrvatska čitaonica Trsat, 12. travnja 2013.
  8. Vaso Bogdanov, O životu i radu Frana Supila, str. 9., u: Politika u Hrvatskoj, (ur. i uvod, Vaso Bogdanov), Kultura, Zagreb, 1953.
  9. Србобран, бр. 40., Разбојнички напад на народне заступнике. Загреб. 1909
  10. Vaso Bogdanov, O životu i radu Frana Supila, str. 10., 34., u: Politika u Hrvatskoj, (ur. i uvod, Vaso Bogdanov), Kultura, Zagreb, 1953.
  11. a b Igor Žic, Povijest jedne iluzije, Sušačka revija, br. 58/59, 2008., preuzeto 16. veljače 2013.
  12. Saša Dmitrović, Prenos pepela Frana Supila, Sušačka revija, br. 45, 2005., preuzeto 16. veljače 2013.
  13. Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha, str. 83., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 12. svibnja 2013.), pristupljeno 10. travnja 2017.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Frano Supilo