Asonanca

Asonanca (asonancija) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata.

Primjeri asonance

• Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče”

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

• Dragutin Tadijanović, „Prsten”

Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

• Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

• Tin Ujević, „Visoki jablani”

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi

Asonanca se može protegnuti kroz cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori. Asonanca kao glasovna epifora:

• Antun Gustav Matoš, „Srodnost”

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

• Dragutin Tadijanović, “Visoka žuta žita”

K’’’a’’’d’’’a’’’ u rumene zore Ili u j’’’asn’’’a jutr’’’a’’’ Prol’’’a’’’zim Poljim’’’a’’’ rosnim Gdje ml’’’a’’’d vjetar njiše teške kl’’’a’’’sove Visokog, žutog žit’’’a’’’,
Iznen’’’a’’’d’’’a’’’ st’’’a’’’nem; I gle! Moje srce, od r’’’a’’’dosti, gl’’’a’’’sno kuc’’’a’’’ K’’’a’’’o zl’’’a’’’t’’’a’’’n s’’’a’’’t.