Harmonija (glazba): razlika između inačica
m robot Dodaje: tr:Beste |
m robot Dodaje: da:Harmonilære |
||
Redak 34: | Redak 34: | ||
[[ca:Harmonia]] |
[[ca:Harmonia]] |
||
[[cs:Harmonie]] |
[[cs:Harmonie]] |
||
[[da:Harmonilære]] |
|||
[[de:Harmonik]] |
[[de:Harmonik]] |
||
[[el:Αρμονία]] |
[[el:Αρμονία]] |
Inačica od 4. rujna 2007. u 00:45
U glazbi, harmonija je izraz koji označava pravac glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. dva ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje.
Zvuk u glazbi sastoji se od horizontalne i vertikalne komponente. Dok se horizontalni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, vertikalni aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi vertikalnim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, čija knjiga iz 1722. godine "Traktat o harmoniji" započinje pravu revoluciju u tadašnjoj glazbenoj teoriji.
Povijesni razvoj
Od antike do renesanse
Harmonija je riječ grčkog porijekla i u starih Grka označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.
Do prvih otkrića u glazbenoj teoriji harmonije dolaze starogrčki filozofi pitagorejske škole zahvaljujući primjeni matematike omjera prirodnih brojeva. Pitagora je prema predaji primijetio da udarac čekića u nakovanj, ovisno o veličini čekića ili nakovnja, proizvodi zvukove različite visine. Kasnije je eksperimentirajući s kitarom, zabilježio tri intervala: žice omjera duljine 1:2 proizvode svaka tonove s razmakom od jedne oktave; žice napete u omjeru 3:2 daju tonove čiste kvinte, a u omjeru 4:3 kvarte itd. No budući da je starogrčka glazba, po onome što je danas o njoj poznato, bila isključivo monofona, stari Grci riječ harmonija koriste u smislu različitih razmaka tonova u oktavi - današnjim jezikom, različitih ljestvica - što će se u srednjem vijeku nazvati modusima.
Harmonija u smislu u kojemu je u zapadnjačkoj glazbi poznata danas nastaje u ranom srednjem vijeku kada crkveni pjevači, vjerojatno radi naglašavanja pojedinih stihova, ili povećavanja glasnoće u sve većim sakralnim građevinama, crkvenim napjevima dodaju jedan harmonizirani glas. Ova tehnika zove se organum i prvi je jednostavni korak prema polifoniji. No polifonija u crkvenoj glazbi se sve do 14. stoljeća smatra neugodnom, dijelom jer se zazire od pomisli miješanja neponizne i lascivne svjetovne glazbe s glazbom koja se smatra posvećenom i koja bi time gubila na dostojanstvu, a i smatralo se da zagušuje čujnost teksta crkvenih napjeva. Korištena je samo polifonija naučena iz fragmentiranog znanja o starogrčkoj harmoniji, pjevalo se samo unisono ili oktavu više ili niže, dok se u slobodnom organumu dopuštalo i korištenje intervala čiste kvarte i čiste kvinte.
U renesansi čistoća modaliteta polako blijedi polaganim prihvaćanjem do tada zabranjenih intervala kao što je terca koja je u 15. stoljeću već smatrana sastavnim dijelom harmonije, iako je prema srednjovjekovnom shvaćanju pitagorejske harmonije bila smatrana disonantnom. Ona u kombinaciji s praksom korištenja čistih kvinti stvara prve korištene akorde. Nadalje, zvuk crkvenih modaliteta i dalje se radi obogaćivanja zvuka modificira snižavanjem i povišavanjem pojedinih tonova: na primjer, miksolidijski modus sa sedmim tonom povišenim za jedan polustupanj stvara dur ljestvicu, a dorski sa sniženim šestim tonom daje mol ljestvicu.
Kvaliteta različitih disonantnih akorda koji stvaraju glazbenu napetost, kako bi eventualno kroz konsonantne akorde doveli do rezolucije, uvelike se istražuje u svjetovnoj glazbi Claudija Monteverdija, Giulija Caccinija i dr.
Jean-Philippe Rameau i harmonija u baroknoj glazbi
Prijelaz između renesansne glazbe u kojoj se akordi događaju samo kao slučajnost u eksperimentiranju raznim intervalima i ranobarokne, gdje se akordi namjerno počinju graditi prema osnovnom ritmu dogodio se između 1600. i 1650. godine. Tada se napuštaju modalni sustavi i prihvaća novi sustav dijatonskih ljestvica (dur i mol), a harmonija se počinje koristiti prvenstveno izgrađivanjem akorda na osnovnim tonovima u basu (basso continuo, karakterističan za baroknu glazbu). U glazbenu teoriju ulaze novi pojmovi: ključ, modulacija, tonika (osnovni ton), odnosi između akorda, te napose tonalnost, pojam koji obuhvaća novine vezane uz dijatonsku harmoniju i koja će ostati dominantna u idućim stoljećima.