Postojnska jama
Postojnska jama se sastoji od kompleksa tunela, galerija i dvorana. 24.120 m dugi je sustav od nekoliko jama u blizini Postojne, te najveći takav sustav u Sloveniji.
Ovom sustavu pored Postojnske jame pripadaju Otoška jama, Magdalena jama, Črna jama, Pivka jama, te nekoliko manjih. Stvorena je erozijom rijeke Pivke, čije su vodene mase tijekom dva milijuna godina krojile njenu unutrašnjost. Stalna temperatura u unutrašnjosti jame je do prije nekoliko godina iznosila 8 °C, dok se u zadnje vrijeme kreće između 8 i 10 stupnjeva. Najveća je dubina jame 115 m.
Špiljа je prvi put opisana u 17. stoljeću od strane pionira proučavanja krških pojava, Johanna Weikharda von Valvasora, iako grafiti unutar špilje datirani u 1213. godinu upućuju na mnogo dulju povijest korištenja.[1][2] Godine 1818., dok se špilja pripremala za posjet Franje I., prvog cara Austrijskog Carstva, novo područje špilje slučajno je otkrio Luka Čeč, mjesni stanovnik zadužen za paljenje svjetiljki u špilji. Tijekom 1850-ih, austrijsko-češki geograf Adolf Schmidl objavio je prvi sveobuhvatni znanstveni pregled Postonjske jame i Pivskog bazena, koji je postao standardna referentna točka u proučavanju speleologije.[3]
- ↑ Scheffel, Richard L.; Wernet, Susan J., eds. (1980). Natural Wonders of the World. United States of America: Reader's Digest Association, Inc. pp. 304–305. ISBN 0-89577-087-3.
- ↑ Johann Weichard Valvasor, Die Ehre dess Hertzogthums Crain: das ist, Wahre, gründliche, und recht eigendliche Belegen- und Beschaffenheit dieses Römisch-Keyserlichen herrlichen Erblandes, Laybach 1689; pretisak Ljubljana 1984
- ↑ Gunn, John. 2004. Encyclopedia of Caves and Karst Science. Taylor and Francis. London. str. 1471
.jpg)