Potpomognuta difuzija
Potpomognuta difuzija (eng. facilitated diffusion) je jedan od načina prolaza vodi i ionima kroz staničnu membranu. Prvi je jednostavna difuzija (obična difuzija) preko kanalnih proteina. Drugi je preko bjelančevine nosača (eng. carrier protein), a ovisno o tome je li konformacijska promjena nosača zahtijeva utrošak metaboličke energije ili ne, transport može biti ili potpomognuta difuzija ili aktivni transport. Za neometani prolaz vode služe posebni proteini akvaporini.[1]
Nasuprot aktivnom prijenosu, energija u potpomognutoj difuziji koja će osigurati prijenos pribavlja se iz toplinske energije nasumičnog gibanja. Zbog toga se i ovdje neto prijenos zbiva pravcem od veće ka nižoj koncentraciji. Razliku čini prisustvo prijenosne bjelančevine (transportnog proteina) koja osigurava prolaz molekuli kroz membranu. Ograničenja u procesu su ograničenost broja raspoloživih prijenosnih bjelančevina i potrebno vrijeme svakog prijenosa kad bjelančevina prelazi u drugo stanje i potom se vraća u prvobitni oblik spreman za novi prihvat. Zbog tih ograničenja potpognuta difuzija ima znakove saturacijske kinetike, što znači da neto difuzijski transmembranski protok ne može biti veći od određene najveće veličine.[2]
Procesom potpomognute difuzije u stanice ulazi glukoza i većina aminokiselina. Inzulin uvelike određuje prijenos glukoze putem utjecaja na unutarstaničnu sintezu nosača, to jest inzulin je određivač.[2]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Davor Eterović. 2010. Biofizički temelji fiziologije (pdf). Katedra za medicinsku fiziku i biofiziku 2010./11., Sveučilište u Splitu - Medicinski fakultet. str. 2. Pristupljeno 15. veljače 2018.
- ↑ a b Davor Eterović. 2010. Biofizički temelji fiziologije (pdf). Katedra za medicinsku fiziku i biofiziku 2010./11., Sveučilište u Splitu - Medicinski fakultet. str. 4. Pristupljeno 15. veljače 2018.