Prvi anglo-afganistanski rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prvi anglo-afganistanski rat
Dio Velike igre
Britattack.jpg
Britansko-indijske snage prilikom napada na grad Ganzi, oko 1839. godine
Nadnevak 1838. - listopad 1842.
Lokacija Afganistan
Ishod • pobjeda Afganistana
• povlačenje Britanske vojske
• Dost Muhamed vraćen na prijestolje
Sukobljeni
Flag of Afghanistan (1880–1901).svg Emirat Afganistan Flag of the United Kingdom.svg Britansko Carstvo
Flag of the British East India Company (1801).svg Časna Istočnoindijska kompanija
Vođe
Flag of Afghanistan (1880–1901).svg Dost Muhamed Khan (zarobljen)
Flag of Afghanistan (1880–1901).svg Akbar Khan
Flag of the United Kingdom.svg William Elphinstone †
Flag of the British East India Company (1801).svg William Hay Macnaghten †
Flag of the British East India Company (1801).svg John Keane
Flag of the British East India Company (1801).svg sir Willoughby Cotton
Flag of the British East India Company (1801).svg George Pollock
šah Shujā †
Posljedice
• Nepoznato • 4,700 vojnika
• 12,000 civila i ljudi u pratnji

Prvi anglo-afganistanski rat (1838. – 1842.), izbio je zbog nastojanja Velike Britanije da s afganistanskog prijestolja zbacili emira Dost Muhamed Khana i nametne šaha Shujā kao svog vazala. Na strani Britanaca u ratu su sudjelovali i pripadnici hinduske vjerske sekte Sikhi ali Ranjit Singh, njihov vladar, nije dopustio prolaz britanskim jedinicama preko svog teritorija, gdje vodi najkraći put prema Kabulu. Sikhi će tim pravcem djelovati sami.

Tijek oružanog sukoba[uredi VE | uredi]

Indijska armija od 21,000 ljudi pod zapovjedništvom generala Johna Keanea krenula je u siječnju 1839. obilaznim putem od oko 1,500 km, sa srednjeg Inda preko prijevoja Bolan. Prolazeći tim putem su povrijedili neutralnost Sinda koji Britanci još nisu anektirali u svoje carstvo na Indijskom potkontinentu. Uz velike teškoće i gubitke izazvane oskudicom vode i hrane, invazijske snage su stigle u Kabul 3. kolovoza 1839. No, za to se vrijeme Dost Muhamed uspio skloniti u planine. Jačeg otpora bilo je samo u gradu Gazniju.

U Kabulu su Britanci svečano na prijestolje postavili nepopularnog šaha Shujā, ali su zapravo emiratom Afganistan vladali oni sami. General Keane se s dijelom snaga vratio na jug, ostavivši za sobom 8,000 ljudi. Nezadovoljstvo Afganistanaca pretvorilo se 1841. u otvoren ustanak.

General William George Elphinstone započeo je povlačenje iz Kabula 6. siječnja 1842. sa 4,700 demoraliziranih vojnika (od kojih samo 700 Britanaca) i 12,000 Indijaca koji su išli s vojskom. Prethodno je predao Afganistancima svoju blagajnu, sve topove i nekoliko časnika s njihovim ženama kao taoce, dobivši za to obećanje da će imati slobodan put do granice. Ali, Akbar Khan, Dost Muhamedov sin i glavni vođa ustanika, nije mogao umiri mržnju svojih podanika prema Britancima, pa je tako Anglo-indijska armija usput napadana sve dok nije sasvim uništena. Britanci su sačuvali samo garnizone u Kandaharu (Qāndahār) i Jalalabadu (Jälālābādu). Iz tih dvaju garnizona krenula je kaznena ekspedicija, koja je sredinom rujna, te ponovo ušla u Kabul i uništila grad, vratila se preko Khyberskog prijevoja u Indiju. Dost Muhamed, koji se 1840. predao Britancima, vraćen je na prijestolje.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • ”Anglo-afganistanski ratovi”, U: Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 149.
  • J. W. Kaye, History of Afghan War, London, 1874.
  • Hensman, Afghan War of 1879—80, London, 1881.
  • D. H. Cole, E. C. Priestly, An Outline of British Military History, London, 1937.
  • С. К. Рниггия, Афгтгисмаи ХIХ в. (рrev. s perzijskog), Москва, 1958.
  • Н. А. Халфии, Лроеап 196961600660 агрессии в Афгаиисгпаге (ХIХ—б-нач. ХХ в.), Москва, 1959.
  • R. C. Majumdar i dr., An Advanced History of India, London 1961.