Radivoj Bogosalić

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Radivoj Bogosalić (Foča, ? - Dubrovnik, 1492.[1] ili 1495.), hrvatski klesar[2] iz Dubrovnika. Uz Leonarda Petrovića poznatiji kamenoklesar svog vremena u Dubrovniku.[3] Pripada gotičko-renesansnoj školi, svojstvenok hrvatskom primorju.[1]

Radio je u korčulanskim kamenolomima,[1] nakon čega je u Dubrovniku vodio klesarsku radionicu. [4]

Klesarski mu je rad vidljiv na brojnim vlastelinskim palačama i javnim građevinama. Radio je na palači Sorkočević 1455. godine. Dominikanski klaustar ima Bogosalićeve arkade. Na katedrali u Šibeniku radio s dubrovačkim majstorima Radonjom Grubačevićem i Nikolom Markovićem te s Jurjem Dalmatincem.[4] Pomoganje Jurju Dalmatincu pridonijelo je njegovu stvarateljskom sazrijevanju.[1] Palača Sandalja Hranića u Dubrovniku ima balkonate i balkoncete koje su radili Bogosalić i Jakov Radomanović, te Leonard Petrović, Petar Jakobović i Bartul Radivojević.[5] Igor Fisković pripisuje Bogosaliću reljef Gospe sa Sinom na portalu Gospine crkve na Dančama.[6] Radič Ostojić, Radivoj Bogosalić, Nikola Marković i Đurđe Vukojević – isklesali su arkadice, prozore, pilastre, rozete obvezavši se da će to sami prebaciti u Novi za crkvu sv. Stjepana, građenu po narudžbi Vlatka i Ivana Hercegovića, a uz potporu Dubrovčana. Na tom je mjestu bila poslije osmanskih osvajanja glavna turska džamija, a poslije oslobađanja od Turaka 1688. crkva sv. Jeronima.[7] Bogosalić i majstori Radonja Grubačević, Đuro Utišenović, Ratko Ivančić i Nikola Marković zidali su i klesali prozore pročelja gornje etaže Kneževa dvora prigodom obnove nakon 1463. godine.[8] Radivoj Bogosalić i Nikola Marković klesali su 1469. bifore na Kneževu dvoru. Umjetnički su slične radovima kruga Jurja Dalmatinca: bujno lišće i glave muškaraca i žena na biforama.[9]

Radivoj Bogosalić i Leonardo Petrović uz nadzornika Paskoja Miličevića izveli su kameni ukras na palači Velikog vijeća u Dubrovniku. Ostali su sačuvani kapiteli stupova kvadrifore, balkonske ograde, konzole monofore i dio skulpture.[10]

Uvršten u Enciklopediju likovnih umjetnosti I te u Likovnu enciklopediju Jugoslavije.

Vidi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 115.
  2. Imehrvatsko (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  3. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol.33 No.1 listopad 1992. Stanko Kokole: A Relief of Fortitude and the "Tarocchi of Mantegna" in Dubrovnik, str. 24 (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  4. 4,0 4,1 Hrvatska enciklopedija Bogosalić, Radivoj LZMK, Zagreb. (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  5. Academia.edu Palača vojvode Sandalja Hranića u Dubrovniku [koautorica Nada Grujić], postavio Danko Zelić (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  6. Filozofski fakultet u Zagrebu Beat Čolak: Graditeljsko-klesarske radionice Andrijića i Petrovića krajem XV. i početkom XVI. stoljeća na dubrovačkom području , Zagreb, listopad 2014., str. 29 (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  7. (crnogorski) Montenegrina Radoslav Rotković: Feljton Herceg-Novi i Cetinje (dokumenti i komentari) . Ivan i Vlatko zidaju crkvu u Novome 1472-75. . Hercegović prelazi u islam. (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  8. Filozofski fakultet u Rijeci Karmen Čelica Vlahutin: Knežev dvor, Divona i javna arhitektura grada Dubrovnika u 15. i 16. stoljeću, Rijeka, srpanj 2015., str. 23 (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  9. Scribd Davor Siftar: Dubrovnik - Reprezentativna stambena arhitektura. Palača Isusović - Braichi 1470 - 1475. (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  10. Leksikon Marina Držića Vesna Delić Gozze: Vijećnica (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)