Prijeđi na sadržaj

Polinezijski štakor

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Rattus exulans)
Polinezijski štakor
Status zaštite

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)
Sistematika
Carstvo:Animalia
Koljeno:Chordata
Razred:Mammalia
Red:Rodentia
Porodica:Muridae
Rod:Murinae
Vrsta:R. exulans
Dvojno ime
Rattus exulans
Peale, 1848.
Rasprostranjenost
Baze podataka

Polinezijski štakor ili Pacifički štakor (lat. Rattus exulans, maorski: kiore) treća je najraširenija vrsta štakora u svijetu, odmah iza smeđeg i crnog štakora. Svoje podrijetlo vuče iz Jugoistočne Azije, odakle se proširio polinezijskim otocima, uključujući Novi Zeland, Uskršnji otok i Havaje. Sa srodnim vrstama dijeli osobinu prilagodljivosti različitim vrstama staništa, od savane i makije do tropskih kišnih šuma. Djelovanjem čovjeka, naselio se i u gradove i sela, gdje stvara velike štete na poljoprivrednim zemljištima.

Izgled

[uredi | uredi kôd]

Vrlo je sličan drugim vrstama štakora, posebno bijelim i crnim. Ima velike i okrugle uši, izduženu njušku i kratke noge. Dlaka mu je na leđima tamnosmeđa do crna, a na trbuhu je bijela. Ima tanko tijelo, mjereno od njuške do repa dugo 15 centimetara, nešto kraće od ostalih štakora bliskih ljudima. Na pojedinim otocima pronađeni su još i kraći primjerci (do 11 cm). Rep je razmjerno dugačak u odnosu na ostatak tijela.

Ponašanje

[uredi | uredi kôd]

Kao i većina glodavaca, Polinezijski štakor je noćna životinja. Vrlo je vješti penjač te se često gnijezdi na drveću. Svoje značajke razmnožavanja i spolnog sustava dijele s drugim vrstama: plodno razdoblje (estrus) traje 21-24 dana i javlja se dvaput godišnje, u proljeće i ljeti. Trudnoća traje oko 28 dana, a ženka prosječno okoti 6-11 mladunaca.

Usamljena je životinja i veći dio života provede sama. Mužjaci i ženke susreću se jedino radi parenja.[1]

Prehrana

[uredi | uredi kôd]

Polinezijski štakori su svejedi (omnivore) i njihova se prehrana uglavnom sastoji od sjemenki, voća, lišća, kukaca, crva, pauka, manjih guštera i ajvanskih jaja. Poznati su po stručnosti u pronalasku mjesta za skrivanje hrane, a znaju i kako uskladištiti sjemenku a da ne proklije. Svoju hranu ne skrivaju samo radi prirodnih neprijatelja, već i loših vremenskih uvjeta (kiša), kao i od drugih vrsta štakora. Osim u zemlji, hranu skrivaju i na granama drveća, dok oni na Novom Zelandu hranu skrivaju na palmama nikau.

Rasprostranjenost

[uredi | uredi kôd]

Prilagodio se uvjetima života raznih staništa, uključujući i plaže tropskih otoka, priobalnu makiju i planinske livade do 1300 metara nadmorske visine. Rasprostranjen je na Pacifiku i u Jugoistočnoj Aziji. Budući da ne mogu plivati na velike ualjenosti, Polineziju su naselili tijekom ljudske selidbe polinezijskih otoka prije 2 000 godina, te bili među prvim predstavnicima glodavaca na tom području.

Smatra se kako je polinezijski štakor ima značajnu ulogu u deforestaciji Uskršnjih otoka, zbog pretjerane konzumacije plodova mjesnih vrsta palmi, onemogućujući time rast novih stabala.[2][3] Prema znanstvenim istraživanjima, polinezijski je štakor Novi Zeland naselio oko 1280.[4]

Poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Auckland Conservancy, Kiore / Pacifički štakor / Polinezijski štakorArhivirana inačica izvorne stranice od 4. veljače 2018. (Wayback Machine) (engl.), New Zealand Department of Conservation, 2006. (pristupljeno 2. lipnja 2017.)
  2. John R. Flenley, Enigme Uskršnjih otoka (engl.), 2003.
  3. Jared Diamond, Kolaps: Kako su društva izabrala pasti ili uspjeti (engl.), Penguin Group, 2005., ISBN 0-670-03337-5.
  4. Wilmshurst, J. M.; Anderson, A. J.; Higham, T. F. G.; Worthy, T. H., Dating the late prehistoric dispersal of Polynesians to New Zealand using the commensal Pacific rat (engl.), Nacionalna akademija znanosti, 105 (22): 7676–7680