Raymond Edward Brown
| Velečasni Raymond Edward Brown P.S.S. | |
|---|---|
 | |
| Crkva | Katolička Crkva |
| Redovi | |
| Ređenje | 1953. |
| Osobni detalji | |
| Rođen | 22. svibnja 1928. New York |
| Umro | 8. kolovoza 1998. Redwood City |
| Nacionalnost | Amerikanac |
Raymond Edward Brown (New York, 22. svibnja 1928. – Redwood City, Kalifornija, 8. kolovoza 1998.) bio je američki katolički svećenik, sulpicijanac i bibličar.
Od 1972. bio je član Papinske biblijske komisije, papinskog savjetodavnog tijela za pitanja o Svetom pismu. Smatra se stručnjakom za hipotetičku „ivanovsku zajednicu”, za koju je smatrao da je doprinijela autorstvu Evanđelja po Ivanu, a napisao je i utjecajne studije o Isusovom rođenju i smrti. Brown je bio professor emeritus na protestantskom učilištu „Union Theological Seminary” u New Yorku, gdje je predavao 29 godina. Bio je prvi katolički profesor koji je na tom učilištu dobio pravo predavanja te je stekao reputaciju „vrhunskog predavača”.[1]
Brown je bio jedan od prvih katoličkih učenjaka koji su počeli upotrebljavati povijesno-kritičku analizu pri proučavanju Biblije. Godine 1943. Crkva je izdala smjernice po kojima su katolički učenjaci mogli proučavati Bibliju s povijesnog gledišta. Brown je encikliku kojom je ovo objavljeno prozvao „Magna Carta biblijskog napretka”.[2]
Raymond Edward Brown rodio se u New Yorku, u obitelji Roberta H. Browna i Lorette Brown. Studirao je na Američkom katoličkom sveučilištu gdje je postigao bakalaureat 1948. i magisterij 1949. godine. Godine 1951. postao je članom sulpicijanskog reda, a 1953. zaređen za svećenika u biskupiji St. Augustine na Floridi. Doktorirao je na Sveučilištu Johns Hopkins, gdje mu je jedan od mentora bio profesor William F. Albright.
Brown je u dva navrata, 1972. i 1996., imenovan članom Papinske biblijske komisije. Bio je profesor biblike na protestantskom „Union Theological Seminary” u New Yorku, gdje je predavao od 1971. do 1990., kada je postao professor emeritus. Bio je predsjednik Katoličkog biblijskog udruženja, Društva za biblijsku književnost (1976. – 1977.) te Društva za novozavjetne studije (1986. – 1987.). Kasnsije je pastoralno djelovao u biskupiji Baltimore. Dodijeljena su mu 24 počasna doktorata od američkih i europskih sveučilišta.[3]
Umro je u sjemeništu Menlo Park, u Kaliforniji. Kardinal Roger Michael Mahony ga je opisao kao „najistaknutijeg i najuglednijeg katoličkog bibličara koji se ikada rodio u Sjedinjenim Državama”, a njegova smrt, kako je kardinal rekao, predstavlja „velik gubitak za Crkvu”.[4]
Brown je bio jedan od prvih katoličkih teologa u Sjedinjenim Državama koji je počeo koristiti povijesno-kritičku metodu za proučavanje Biblije.[5] Enciklikom Divino Afflante Spiritu Crkva je odobrila povijesno-kritičku metodu.[6]
Usvajajući Dogmatsku konstituciju o Božanskoj objavi Dei Verbum, rkveni su teolozi ustvrdili da „knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu”,[7] Brown ukazuje na nedorečenost ove izjave koja je otvorila vrata novoj interpretaciji nepogrešivosti premještajući se s doslovnog tumačenja teksta na usredotočenost na stupanj njegova slaganja sa spasiteljskim Božjim naumom. To je vidio kao uspjeh Crkve, koja je usvojila rječnik koji spašava obraz: „Katolička Crkva svoj službeni stav ne mijenja na izravan način. Prethodne se izjave ne odbacuju, nego se citiraju s pohvalom i onda istovremeno reinterpretiraju... Ono što se događalo bio je graciozni pokušaj da se zadrži što se može spasiti iz prošlosti i istovremeno se krene u novom smjeru.”[8]
U detaljnom članku iz 1965. u časopisu „Theological Studies” (Teološke studije)[9] istražujući je li Isus ikada bio nazvan „Bogom” u Novom zavjetu, Brown je zaključio da „čak ni četvrto evanđelje Isusa nikada ne prikazuje kako izričito govori da je Bog” i da „nema razloga da smatramo da je Isus nazivan Bogom u najranijim slojevima novozavjetne tradicije”. Tvrdio je da se „postupno, u razvoju kršćanske misli Bog razumijevao kao širi pojam. Bilo je očito da se Bog toliko objavio u Isusu da je Bog morao moći u sebi uključivati i Oca i Sina”.
Trideset godina kasnije, Brown se ponovno osvrnuo na to pitanje u jednom uvodnom tekstu za šire čitateljstvo, pišući kako se na „tri prilično jasna mjesta u Novom zavjetu (Heb 1,8-9; Iv 1,1; 20,28) te vjerojatno na još pet mjesta Isus naziva Bogom”, što je Brown smatrao prirodnim razvitkom ranijeg govora o Isusu kao „Gospodinu”.[10]
Ivanovo je evanđelje podijeljeno na dva dijela, koje je Brown nazvao „Knjigom znakova” i „Knjigom slave”. Knjiga znakova izvještava o Isusovim javnim čudima, koja se nazivaju znacima. Knjiga slave sadrži Isusova privatna učenja učenicima, razapinjanje i njegovo uskrsnuće.
Brown identificira tri tekstualna sloja u Ivanovom evanđelju: 1) prvotnu verziju za koju Brown smatra da se temelji na osobnom doživljaju Isusa; 2) strukturiranu literarnu tvorevinu od strane evanđelista koji koristi dodatne izvore; i 3) prerađenu verziju koju čitatelji danas poznaju.
Browna opisuju kao „najboljeg stručnjaka za Ivanove spise u engleskom govornom području”.[11] Terrence T. Prendergast rekao je kako je „skoro 40 godina pater Brown cijelu Crkvu držao zainteresiranu za uzbuđenje i nove mogućnosti biblike”.[12] Većina Brownovih djela dobila su nihil obstat i imprimatur.[13] Brown je bio stručnjak imenovan da pregleda i dadne nihil obstat za „The New Jerome Biblical Commentary”, standardnu temeljnu oglednu knjigu za katoličku biblijske studije, a čiji je bio jedan od urednika i kojem je i sam doprinio poput desetina drugih katoličkih učenjaka.[14] Bibličar Ben Witherington posvetio je Brownu svoju knjigu „The Jesus Quest” (Potraga za Isusom).[15]
Brownov rad je bio kritiziran zbog nekih njegovih aspekta koji su dovodili u sumnju povijesnu točnost brojnih članaka vjere.[16] Među kritičarima su i kardinal Lawrence Shehan, Richard Gilsdorf i George A. Kelly. Gilsdorf je Brownovo djelo opisao kao „velik doprinos pomućenoj pustari 'Američke crkve' koja se sve više otuđuje od svoga bogomdanog središta”.[4]
S druge strane, drugi pisci su kritizirali Browna zbog njegova pretjerana opreza, što su protumačili kao njegovu nevoljkost da prizna radikalne posljedice kritičkih metoda koje koristi. Frank Kermode, u svojoj recenziji Brownova djela „The Birth of the Messiah”, okarakterizirao Browna da pretjerano teži k dobivanju imprimatura od Katoličke Crkve.[17] Geza Vermes je Browna opisao kao „najbolji primjer imanja i ovaca i novaca”.[18]
Raymond E. Brown napisao je ukupno 25 knjiga koje se bave biblijskom tematikom.
- The Sensus Plenior of Sacred Scripture [Sensus plenior Svetoga pisma], St. Mary's University, Baltimore 1955. – disertacija.
- New Testament Essays [Novozavjetni eseji], 1965.
- "The Gospel According to John" [Evanđelje po Ivanu], u: Anchor Bible, 1966. i 1970.
- Peter in the New Testament [Petar u Novom zavjetu] (koautor), 1973.
- Mary and the New Testament [Marija i Novi zavjet] (koeditor), 1978.
- The Community of the Beloved Disciple [Zajednica ljubljenoga učenika], Paulist Press, New York 1979.
- The Critical Meaning of the Bible [Kritičko značenje Biblije], Paulist Press, New York 1981.
- New Jerome Biblical Commentary (koeditor), 1990.
- Responses to 101 Questions on the Bible [Odgovori na 101 pitanje o Bibliji], Paulist Press, New York 1991. (ISBN 0-8091-4251-1)
- Death of the Messiah [Smrt Mesije], 1994.
- An Introduction to New Testament Christology [Uvod u novozavjetnu kristologiju], 1994. (Pregled)
- An Introduction to the New Testament [Uvod u Novi zavjet], 1997. – postoji i hrvatski prijevod (v. dolje).
- Birth of the Messiah [Rođenje Mesije], 1998. – prevrednovanje evanđeoskih izvještaja o Isusovom rođenju.
Djela Raymonda E. Browna prevedena na hrvatski jezik:
- Uvod u Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008. (ISBN 978-953-11-0407-4) Poveznica na stranicu KS-a Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. ožujka 2011. (Wayback Machine)
- ↑ "Raymond Edward Brown", u: Encyclopedia Britannica 2009, Encyclopedia Britannica Online, 23. prosinca 2009. [1].
- ↑ William James O'Brian, Riding Time Like a River: The Catholic Moral Tradition Since Vatican II, Georgetown University Press, 1993, str. 76.
- ↑ Gustav Niebuhr, "Raymond E. Brown, 70, Dies; A Leading Biblical Scholar", u: New York Times, 11. kolovoza 1998. [2]
- ↑ a b Henry V. King, Traditional Catholic Scholars Long Opposed Fr. Brown's Theories [3]
- ↑ Felix Corley (19. kolovoza 1998.), "Obituary: The Rev Raymond E. Brown", u: The Independent, dobavljeno 29. siječnja 2010. [4]
- ↑ R. Kendall Soulen, Handbook of Biblical Criticism, Westminster John Knox Press, 2001, str. 49.
- ↑ Dei Verbum 11, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, str. 403. (ISBN 953-151-498-4)
- ↑ Raymond Edward Brown, The Critical Meaning of the Bible [Kritičko značenje Biblije], Paulist Press, 1981, str. 18.
- ↑ "Does the New Testament call Jesus God?", u: Theological Studies 26 (1965), str. 545-573.
- ↑ An Introduction to New Testament Christology, str. 189.
- ↑ Francis J. Moloney, "The Legacy of Raymond E. Brown and Beyond", u: John R. Donahue (ur.), Life in Abundance: Studies of John's Gospel in Tribute to Raymond E. Brown, Liturgical Press, 2005, str. 19.
- ↑ Most Reverend Terrence T. Prendergast, "The Church's Great Challenge: Proclaiming God's Word in the New Millenium", u: John R. Donahue (ur.), Life in Abundance: Studies of John's Gospel in Tribute to Raymond E. Brown, Liturgical Press, 2005, str. 3-4.</
- ↑ James T. Bretzke, Consecrated Phrases: A Latin Theological Dictionary, Liturgical Press, 1998, str. 90.
- ↑ The New Jerome Biblical Commentary, uredili: Raymond E. Brown, Joseph A. Fitzmyer i Roland E. Murphy, Prentice-Hall, Englewood Cliffs (NJ) 1990.
- ↑ Ben Witherington III, The Jesus Quest, Intervarsity Press, 1995.
- ↑ A Wayward Turn in Biblical Theory, Msgr. George A. Kelly, Catholic Dossier, siječanj/veljača 2000. [5].
- ↑ Frank Kermode, New York Review of Books, 29. lipnja 1978, str. 39-42.
- ↑ Geza Vermes, The Nativity: History and Legend, London, Penguin, 2006, str. 21.