Razgovor:Crkva bosanska

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Crkva bosanska.
Rad na člancima


Bogumili (krstjani)[uredi]

(iz Enciklopedije leksikografskog zavoda)

Bogumili ili Bogomili, pristaše heretičkog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlašću. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza "pavlićanstvo pomiješano s manihejstvom". Više podataka nalazi se u apologetičkom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optužuje popa Bogumila da je počeo širiti novu, krivu nauku "po zemlji bugarskoj", koja se protivi učenju pravovjerne kršć. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uči kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, uključivši i čovjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, čovjek, crkve, krstovi. Neki od bogumila misle da je sotona mlađi sin božji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin božji već anđeo koji se odmetnuo. Dalje kaže Kozma da žestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svećenstvo na čelu s biskupima, kojima poriču svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadržavaju jedino evanđelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev "Oče naš"; ne poštuju križ ni ikone, a crkve ne priznaju domovima božjim, već se zatvaraju u svoje kuće da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako oštar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadašnjega društvenog i drž. poretka; potiču svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvraćaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starješine i boljare, učeći da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromaštvo i oštro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mučaljive, blijede od posta, čedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabežljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, što se njima obraćaju radi spasenja svojih duša, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga kršć. svećenika odrazila nova heretička nauka u čijem središtu, kao najvažnija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji heretička teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naučavanja tih heretika imaju teološko-akcidentalni značaj. Ta je teza rušila dosljedni monoteizam kršć. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju. Već u III st., dakle prije nego što je u rim. državi kršć. crkva bila priznata kao drž. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je kršćansko-gnostičke i budističke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokušao da na jednostavan način razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajući novu, dualističku religiju, zbog čega je od perz. maga optužen i na križu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnostička heretička sekta pavlićana, koji su svojom borbenošću postali opasni drž. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadište dualističke hereze. Čini se da od dualističkog shvaćanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualističke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije kršć. crkve, koja iskorišćuje ideju boga da bi s pomoću nje održavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drž. vlasti, koja se oslanja na kršćansku crkvu kao ideološko sredstvo svoga vladanja. Dualistička hereza može biti izraz nezadovoljstva potlačenih, koji ne mogu razjasniti zašto taj svemogući i apsolutno pravedni kršćanski bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Kršćanska religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti, a dualističko ga shvaćanje rješava s dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, tko će se poslužiti i protiv koga dualističkom herezom kao ideološkim borbenim sredstvom. To može biti vladajuća klasa kad je riječ o obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadača, koga u tom poslu pomaže kršćanska crkva sa svećenstvom. Može to biti i podvlašćena klasa u svojoj borbi protiv vladajuće, koja uza se ima kler kršćanske crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualističke hereze često vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teškog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideološki je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlačitelja, protiv domaće vlastele i hijerarhije vlastite kršćanske crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena. Nesumnjivo je u tom heretičkom pokretu bilo i drugih manje važnih komponenata, kao što su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokršteni, i doživljaji unutrašnjega života. A praksa krš. crkve pokazuje kako je ona dualističku herezu radije prešućivala ili je fizički istrebljivala negoli se s njom teološki obračunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se proširila i izvan tog prostora. Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971), emigrirala u Carigrad, gdje je našla pristaše u višim društvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su "pavlićani i Makedonci" prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se proširili po Balkanskom poluotoku. S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim širenjem morala se dualistička hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaže shvaćanje dualizma: razlika se može zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin božji ili odmetnuti anđeo). Radikalnije gledište zastupala je Dragovička crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeći da je sotona od samog početka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla. Nasuprot tome Bugarska crkva uči da je sotona sin božji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak začetnik svega, i dobra i zla. Heretička fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. područja bila je povezana dualističkom tezom da ne postoji jedan bog već dva. Heretici su se javljali pod različitim imenima: bogumili, kudugeri (grč. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobičajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobičajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobičajen u Francuskoj i Njemačkoj prema grč. ???????: čist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorećani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. područja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristaše te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podržavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. području vjerojatno iskvareno od Albigenses).

Papinski je Rim nastojao da te heretike, a naročito njihova središta, uništi bez mnogo teoloških rasprava pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren proti njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. težila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokreću križarske ratove. Osim Prvoga križarskog rata (1096-99) koji je u zauzeću Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svršavali ne samo neuspješno već čest upravo katastrofalno za kršć. vojske. U križarske ratove bilo je uvučeno i Bizantsko Carstvo, jer su križarske vojske prelazile pustošeći i plijeneći preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je naročito trpjela Ugarska, pa onda naše zemlje. No, neprijateljstvo između kršć. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su križari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha suvremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razočaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obećavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge kršćanskoga svijeta, došlo je do razdora medu kršć. narodima; mjesto obećana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na europski su se svijet sručile nevolje, i on je i dalje ostao u neimaštini. Za tadašnje je shvaćanje to značilo da je Alah jači od kršćanskoga boga. Time je pokoleban autoritet kršć. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi čas da se interpolira dualističko učenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeći na Istok, tu mnogo vidio i naučio, on je upoznao prolazeći Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteističku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu. Dualistička hereza na europskom Zapadu (bez Bosne) ima dinamički karakter od pol. XII st. do pol. XIII st., a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim križarskim ratovima. Pojave dualističke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Učvrstila se u grofoviji Toulouse u juž. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Već u drugoj pol. XIII st. snaga dualističkog učenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloških raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti živom snagom hist. kretanja. Dualistički heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog učenja, a odatle su im dolazili učitelji i organizatori. U južnoslav. krajevima heretičko djelovanje jača potkraj XII st. U Srbiji je tadašnji veliki župan Stefan Nemanja brzom intervencijom spriječio daljnje širenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kačića, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubojice je primio zahumski knez Miroslav, oženjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nišani na te heretike, kad u svom prvom članu proklinje sve, "sekte heretika" koje "ocrnjuju nauku" rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio došljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti "patareni", koji su širili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od križara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli križeve ne da uvjere križare da su kršćani već da nisu bogumili, koji ne poštuju križeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slučaj Višena Šubića i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici. Bogumilsko središte ostaje ipak Bosna. Bosna je ležala na granici ist. i zap. crkve, ali je ušla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj graničnoj liniji učvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrštavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bošnjani su se odupirali jednako ist. i za. kršć. crkvi, kao i Mađarima i Bizantincima, i taj je otpor došao do izražaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije šalje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svečano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuće pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo križarsku vojsku i protiv katara u juž. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodišnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort. U to se vrijeme u Bosni, pojačanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjačkim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III šalje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, križarsku vojnu, kojoj je bio na čelu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Šubić (1304). Križarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muž Jelisave, kćerke bos. bana Stjepana II Kotromanića, ali je bio poražen. Žigmund je u križarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti važan faktor i značajna polit. komponenta u obrani zemlje od tuđinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvoličnu ulogu prikazujući se čas katolicima, čas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomaš (1443-61) pred tur. opasnošću priklonio Zapadu, bogumili su bili izloženi progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslušanja sastavio "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomašević (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom prešli na islam.

Osnovna dogmatska učenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najveće dobro, drugi najveće zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledišta: radikalno dualističko stajalište zastupa dragovička grupa tvrdeći da postoje od iskona dva principa, dok blaže dualističko stajalište zastupa bug. grupa tvrdeći da između principa postoji ipak veza i da je princip zla izašao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uče da je Krist samo prividno imao čovječje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualističkih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starješina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju štovatelje svetaca i njihovih moći. Osuđuju službu božju i sve crkv. sakramente, napose krštenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poriču uskrsnuće tijela, jer ono potječe od sotone. Poriču svaku vlast kršć. crkvi. Niječu da postoji čistilište. Zabranjuju uživanje mesa, sira i mliječnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poriču svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija također se međusobno u bitnosti ne razlikuju. Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obične vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savršeni (perfecti), a drugi su obični vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski život što ga njihova nauka propisuje. Broj savršenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savršeni čine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj njihove crkve. Hijerarhija u užem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mlađi sin i đakon. Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaže da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Mađara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualistički heretici imali zajedničkog papu, koji je imao sjedište negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualistički heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vršili bogoslužne čine, već su se zajednički molili i uzajamno ispovijedali u svojim kućama, napose u kući kojeg viđenijeg "savršenog".

Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su štovanje svetačkih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na područjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretežno na nadgrobnim spomenicima, stećcima. Uz dekorativne i simboličke motive i natpise, na stećcima se ponekad javljaju figuralni prikazi isključivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na stećcima, likovne težnje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletačko i Kopitarevo evanđelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije ističe Hvalov rukopis iz 1404. (Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)

Iako ovaj tekst sadrži niz vrijednih podataka, ima jednu ključnu manju: ne odgovara istini. Radi se o radu koji je, glede Crkve bosanske: a) zastario, tj. temeljen na idejama koje su kasnija istraživanja i spoznaje (autori su John Fine, Franjo Šanjek, Dubravko Lovrenović itd.) odbacili. Neki od ključnih radova o toj tematici su dani u knjigama [1] ili [2],[3]-no, postoje i kritike stavova Šanjeka,[4], b) tekst je pisan na temelju teze Franje Račkoga, koju je Krleža, kao gazda LZ, snažno podupirao jer mu je "dobro zvučala"- on ju je interpretirao na maglovito revolucionarni, puntarski način. No, historiografija kao znanost nema veze s nečijim ideološkim simpatijama, pa se teza o Crkvi bosanskoj kao "heretičkoj" ili "revolucionarnoj" ne može održati (ili, nije se održala). Tekst iz Encklopedije je, ukratko-zastario i neadekvatan. Mir Harven 13:42, 19. svibnja 2006. (CEST)

Čitao sam engleske knjige prvi put se spominje bošnjak u DEVETNAESTOM STOLJECU! arapski neznam a sumnjam da i oni znaju da je postojalo

pametnom dosta!

Nekoliko napomena[uredi]

1. vratio sam i nešto modificirao predzadnju Sombrerovu verziju (naslov "Bogumili i katari" pomaknuo tamo gdje je smislenije da se nalazi).

2. već je rečeno prije nekoliko stvari, no, da opetujemo osnove:

a) Crkva bosanska je postojala od 12. stoljeća do otprililke desetljeće prije Osmanske invazije 1463. Imala je lošu reputaciju među katolicima i pravoslavnima, i bila je predmetom progona.

b) po relevantnim pokazateljima, većina je pučanstva stare Bosne i Huma nila katolička, a u Humu i pravoslavna, dok je znatna manjina pripadala Crkvi bosanskoj. Ta je manjima bila možda i 20% u razdoblju oko 1300-1400. Područje utjecaja CB je bilo u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini- Konjic, područje oko Zenice i Sarajeva itd.

c) ozbiljniju obradbu te pojave u historiografiji je počeo Franjo Rački. On je smatrao da su krstjani, ili pripadnici CB, nastali pod utjecajem bugarsko-makedonske sljedbe gnostičko-dualističkih Bogumila.

d) ta je, u svoje doba originalna i snažna teza, sada u velikoj mjeri odbačena među povjesničarima. Vidi npr. kratke prikaze http://www.zarez.hr/157/kritika2.htm, http://blob.blogger.ba/arhiva/2006/05/08

e) od 19. stoljeća, uglavnom su hrvatski povjesničari i njihovi nastavljači u inozemstvu smatrali da se radilo o "heretičkoj", dualističkoj vjeri koja nije zapravo kršćanska. Srpsk isu povjesničari, uz neke izuzetke, smatrali da se radi o "odmetnutoj" pravoslavnoj crkvi. Praktički svi su hrvatski povjesničari smatrali da su tzv. "bosanski Bogumili" bili etnički Hrvati, dok su srpski držali da su, zbog navodnog pravoslavlja (makar i u odmetništvu) zapravo- Srbi. Bošnjaci-muslimani o tom nisu imali neke stručnjake ni radove do sada-realno, medievistika je i sada među Bošnjacima-muslimanima slabo razvijena.

f) no, od snažnije nacionalne kristalizacije tijekom rata 1990-ih, među muslimanskom inteligencijom i "rajom" snažno je propagirana bogumilska teza Račkoga s potpuno izokrenutim ciljem, a to je zasebna bosansko-muslimanska etnogeneza. Pojednostavljeno: tvrdi se da je golema većina starih Bošnjana bila "bogumilska", te da su proganjani od katolika i pravoslavaca (čitaj-Hrvata i Srba). Dakle-u vulgarnoj svijesti, sadašnji BH Muslimani/Bošnjaci nisu "izdajice", tj. bivši katolici i pravoslavni, nego bivši "Bogumili", tj. ne-Hrvati i ne-Srbi. Na taj se način skida nametani kompleks "prevjeravanja", "izdaje" i "izrođavanja", što su ga nametali ponajviše srpski nacionalisti. Ako se bolje pogleda, lako se vidi da je to pravoslavni model etnogeneze-jedna nacionalna crkva, jedna nacija (Srbi, Bugari, Grci,..).

g) ironija situacije je u 2 dijela: 1) nijedan svjetski stručnjak ne smatra da je ta crkva bila neka nacionalna, niti gnostičko-dualistička, a kamoli da postoji izravna veza između islamizacije-postupnoga procesa koji je trajao stoljećima-i pripadnosti CB (izgleda da 1460. krstjana nije bilo više od 300 do 400 ljudi među 800.000 stanovika ondašnje Bosne) 2) glavni propagatori dualističke, "bogumilske" teze su Hrvati (Rački, Dominik Mandić, Miroslav Brandt, Ivo Pilar,..) koju su, većina, recimo-"hrvatski nacionalisti". Za njih je su "bosanski Bogumili" bili Hrvati, pa se nisu zamarali s mogućim implikacijama za bošnjačko-muslimansku ideologiju-tim prije što su i BH Muslimane smatrali Hrvatima. Dakle, tu je totalni apsurd: historiografska teza, zanimljiva i vrijedna u svoje doba, kasnije je nadograđivana baš od "zadrtih Hrvata", da bi upravo tu tezu (bez obaziranja na to što je u svjetskoj historiografiji odbačena) prihvatili suvremeni bošnjački nacionalni ideolozi kao glavni "argument" nacionalne bosanske, nehrvatske etnogeneze.

Psihološki korijeni te samoobmane su razumljivi. Uzmemo li u obzir balkanska vrijeđanja i predbacivanja "onima drugima" da su manje vrijedni ili nacionalno "nečisti"-bogumilska fantazija je odličan izlaz: nitko nije "prevjerio", sadašnji muslimani u BH nemaju za pretke katolike ili pravoslavne s kojima su u zavadi, dakle, "korijeni" su im "čisti". Priča je zgodna. Samo što, kaoni prebacivanja o "izdaji"-nema veze sa stvarnosti. Mir Harven 20:10, 27. lipnja 2006. (CEST)

Mir Harven, dobar ti je komentar, ali ti je ipak u jednoj stvari zakazala logika. Nema ti logike u tvrdnji da su se muslimani "prevjerili" ako su nastali od katolika i pravoslavaca, a da se nisu "prevjerili" ako su nastali od tzv. bogumila. Pa prevjerili su se u oba slučaja! Kako si tu mogao omanut? Prevjeravanje je ime za SVAKU promjenu vjere, a ne samo za neke. Kako bi ti rekao, vulgarnoj je svijesti malo lakše ako misli da se nisu prevjerili iz vjere svojih sadašnjih neprijatelja nego iz vlastite originalne vjere. U tom slučaju ako su nekome krivi, krivi su samo sebi, a ne tim zajebanim katolicima i pravoslavcima. Naravno da ni ovo nema veze sa stvarnošću.


Dobar kometar. S tim da kazem da je takodjer smijesno govoriti o etnogenezi Hrvata i Srba od 12. st. u Bosni, isto kao i Bosnjaka. U Bosni su bila slavenska plemena, koja su se identificirala sa Bosnom, nazivajuci se Bosnjanima. Ta plemena su prakticirala pravoslavlje, katolicanstvo i Crkvu bosansku. O postocima pripadnika CB je takodjer smijesno govoriti jer takvi pokazatelji ne postoje. Ono sto je sigurno tacno jeste cinjenica da je CB imala ogroman utjecaj na vladajucu klasu Bosne i tadasnju zvanicu politiku Bosne, i da je zbog tog utjecaja pokrenuto nekoliko krstaskih ratova. Katolicanstvo koje se prakticiralo u Bosni se razlikovalao od katolicanstva kod Hrvata, isti slucaj i sa pravoslavljem, prije svega sto se religija nije u Bosni uzdizala u nebesesa kao kod Srbi i Hrvata. Dovoljno je analizirati izmjesanost pripadnika pojedinih religija u pojedinim obiteljima tadasnje Bosne. Postoje podaci o tome da je bilo uobicajeno u obitelji imati npr. oca katolika, majku CB, a da djeca predju na pravoslavlje ili da predju na islam kada se pojavio na teritoriji Bosne.

U Bosni su bila slavenska i starosjedilačka plemena koja su se nazivala Bošnjani po državi u kojoj su živjela, a država je dobila ime po rijeci Bosni. I ne treba tu sad mistificirati i apsolutizirati Bosnu i Bošnjanstvo jer su se države i granice počesto mijenjale. I otkud bi ti znao je li se razlikovalo katoličanstvo u Bosni od onog kod Hrvata. Ovim također hoćeš reći da su u današnjim granicama Bosne uvijek bili Bosanci i da nije bilo Hrvata, kao, svi su Hrvati u 12, stoljeću bili na svojoj strani avnojevske granice s Bosnom. :D Inače ti je Bosna u 12. stoljeću bila četiri puta manja nego danas. Jesu li se i ljudi izvan granica tadašnje Bosne nazivali Bošnjanima? Možda jesu da bi ugodili današnjim Bošnjacima :D. A ti, bosanski narcisu, također znaš kako su se u srednjovjekovnoj Bosni u istim obiteljima miješili katolici, pravoslavci i pripadnici CB!? Čak spominješ i neke analize. Kakve brate crne analize? Ko bi mogao imati podatke za takve analize? Bitno da se laprda da su Bosanci uvijek bili dobri i miroljubivi, za razliku od susjeda Srba i Hrvata koji su uvijek napadali Bosnu. Samo niko da objasni kako se ta mirna Bosna dvjesto godina širila na sve četiri strane na račun susjeda. A jesu li možda poslije ti miroljubivi Bosanci malo i Turcima pripomogli da se prošire, ako može i do Beča? I pri tom uopće nisu "uzdizali svoju vjeru u nebesa kao Srbi i Hrvati", nisu oni išli u džihad za Alaha, nisu. :D Vidiš valjda sad da je i vaša mitologija za qrac.

ZAista neznam odakle vasa prica da su bogumili muslimani, nema nikakve potvrde Nama kršćanima to ne treba, a vi ste mogli i pod titom to reci a i prije niste nikad!sjetili ste se 1993 bosnjastva, nikad nisam to cuo u zivotu a citao sam razne knjige cijeli zivot, i zasticenu

gradju! nemam ja nista protiv, zovite se kako hocete, ali do

prije 3,4 god je pisalo na bosnjackoj wiki: jos se ispituje povjest Bosnjaka Da nije tragicno bilo bi smijesno!!Jura

Jura izgleda da si ti smjesan. 1) niko nije identifikovao samo muslimane Bosnjacima. do 19 vijeka u Bosni su svi bili bosnjaci a tada pod uticajem crkve i jedne i druge mijenja se svijest kako katolika tako i pravoslavaca pa postaju Hrvati i Srbi. U danasnjim "Hrvatskim" mjestima i Bosni i dan danas se stariji Katolici smatraju Bosnjacima. Ako nisi znao idi i provjeri. 2) niko ne tvrdi da su samo bogumili presli na islam. Islam nije nikoga na silu islamizirao samim tim sto u prema islamu nema prisile u vjeri a da jeste na podrucju balkana, koliko su vladali nebi bilo krscana uopste.

Bosanski Kraljevi[uredi]

Kako mozete reci da su svi Bosanski Kraljevi bili katolici??? Niko od strane serioznih intelektualaca ne kaze da su Muslimani Bogumili bili protjerani od Srba i Hrvata, nego da su u toku invazije Osmanskog Carstva vecina Bogumila uzela Islam kao vjeru. Prestanite sa instrumentalizacijom Bogumila za vase nacionalisticke ciljeve molim vas...

His influence then was probably owing to the particular sympathy for his Church on the part of King Ostoja, who most probably was an adherent of the Bosnian Church and the only post-1340 ruler who was not a Catholic. This djed's influence may also have been owing to his particular qualities as an individual. Since Bosnia's rulers from the 1340s -except Ostoja - were all Catholics, it is not surprising that the Bosnian Church was not a major state institution. http://www.geocities.com/Athens/Troy/9892/bhrelig.html Mir Harven 13:01, 14. rujna 2006. (CEST)
Pa i bili su 85% hrvati

Kao prvo, ne zna se na koju su vjeru prešli krstjani (krstjani, a ne bogumili jer njih nije ni bilo u Bosni, a vjerska se pripadnost piše malim početnim slovom). Kao kršćanima (krstjani = kršćani = hrišćani = Christians itd)ipak im je bilo bliže katoličanstvo i pravoslavlje od islama. Kao drugo, zna se da je tih krstjana bilo premalo da bi se njima mogao objasniti velik broj muslimana u Bosni. Uostalom ta islamizacija u Bosni i nije ništa posebno, jer su se Albanci islamizirali još masovnije. Usto se velik broj muslimana u Bosni može dijelom objasniti činjenicom da je ona služila kao utočište muslimanima nakon turskih poraza u susjednim zemljama. s druge strane, kršćani su se cijelo vrijeme iseljavali u susjedne krajeve pod kršćanskom vlašću pa su muslimani bili relativno sve brojniji.

Vanjske poveznice[uredi]

S. Džaja i D. Lovrenović, „Srednjovjekovna Crkva bosanska - Bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili“, Svjetlo riječi.

Crkva bosanska[uredi]

Ako je Crkva bosanska, kako stoji u tekstu "nastala je u krilu već postojeće i organizirane katoličke biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja", zašto su onda pape poduzimale križarske pohode protiv Crkve bosanske.

--89.201.195.102 11:17, 31. siječnja 2012. (CET)kelsos

Pa već si u članku mogao pročitati da križarskih pohoda nije ni bilo. Samo je bilo nekih prijetnji i to ne Crkvi bosanskoj nego hereticima, za koje nije dokazano da su pripadali baš njoj.

Neutralnost[uredi]

Dodavajući riječi "tobože" i ekscesivno dodavanje atributa u spornim rečenicama, bitno se kvari neutralna tačka ovog članka. To važi posebno na ovom dijelu, citiram:

"Konačno, posljednji (i najbizarniji) mit je onaj o navodnoj doktrinalnoj bliskosti Crkve bosanske (koja je izjednačavana s gnostičkim dualizmom) i islama, što je, tobože, olakšalo masovnu islamizaciju krstjana (kojih, kako smo vidjeli, nije ni bilo u znatnijem broju uoči turskoga osvajanja)." --Munjanes (razgovor) 21:00, 20. lipnja 2014. (CEST)

Postavljam predložak da ne bih došao u sukob prije rasprave. --Munjanes (razgovor) 21:02, 20. lipnja 2014. (CEST)