Razgovor:Ekonomski rast

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Ekonomski rast.
Rad na člancima


Malo sam preradila tekst. Pravilo 72 bih maknula na stranicu razgovora, ali to ne znam napraviti. I skinula bih iza toga stub. No, sve bih za sad ostavila kako je, jer se možda opet, nakon ovog, pojavi netko sa IP adrese i dopuni. Ovo u tekstu je gola srž. Branka France 13:39, 18. ožujka 2006. (CET)

Iskrcani teskt[uredi]


Tekst se ne može samo iskrcati. Trebva vidjeti gdje spada i trebaju li se neki dijelovi možda izbaciti zbog neenciklopedijskog stila.

Osim toga, ne mogu se oteti dojmu da je ovo odnegdje prepisano. --Tycho Brahe 22:09, 17. travanj 2007. (CEST)


1. POVIJEST EKONOMSKOG RASTA

Velike tajne drugih znanstvenih područja, potrage za podrijetlom svemira ili života, izgleda da imaju paralelu i u gospodarskoj povijesti . To je potraga za razumijevanjem početaka intezivnog rasta-rasta prosječnih realnih dohodaka po glavi stavnovnika.

Joel Mokyr je predložio korisni pristup u jednom članku iz 1976 . Njegova je ideja da je industriska revolucija predstavljala fazu u kojoj je gospodarstvo «odraslo» kao posljedica napretka industrijskih tehnika dovoljno snažnih da se podigne proizvodnost cjelih gospodarskih grana. Gospodarstvo Britanije u osamnaestom i devetnaestom stoljeću može se tako gledati kao promjenjiva mješavina staroga i novog. Ono što se promijenilo bile su stope rasta proizvodnosti, one u aktivnostima moderne jezgre, koja je na kraju postala dominantna i podigla prosječnu stopu cijelog gospodarstva na način koji nije imao presedana.

Ustvari klasificiranje industrije u novi ili stari sektor druga je stvar. To zavisi od klasifikacije stopa proizvodnosti. One se rijetko mogu stvarno izračunati, osobito za stara razdoblja i ono što nam je preostalo je metoda konceptualizacije procesa industralizacije, koju smo mi teško u stanju točno mjeriti.

Netko je jednom rekao za ekonomiju, da je ona savršen logički sustav, utemeljen na besmislenoj pretpostavci. Industrijalizacija je bila simptom, a ne uzrok. To je načelo najizravnije izrazio Gerald Gunderson, iako je pisao o američkom slučaju. Gunderson počinje napadom na model uzleta (take-off) W. W. Rostowa, koji je dominirao ekonomskom poviješću u 1960-im i 1970-im godinama. Ideja uzleta pretpostavljala je da je rast moderan, prisutan u 200 godina od britanske industrijske revolucije, koja ga je navodno otpočela. U toj perspektivi rast se gleda kao proces povećavanja stvaranja kapitala i otvaranje novih industrija, koje je bio omogućen višim stopama štednje i dramatičnim tehničkim inovacijama.

Gunderson tvrdi: «Tehničke inovacije mogu iti dovoljan, ali nije nužni uvjet rasta. Realni dohodak može također rasti izvlačenjem veće proizvodnje poznatim metodama i postojećim resursima.»

Ta je tvrdnja potkrijepljena podacima da su već oko 1800. godine dohodci u Sjedinjenim državama bili viši od onih u Britanji. Da je industrijalizacija bila jedini uzrok rasta dohodaka morali bismo zaklučiti da je Amerika zemlja koja se prije industrijalizirala, što ona nije bila. Čak prije faze tvorničke i strojne industrije, stope rasta proizvodnje po glavi stanovnika u SAD-u bile su gotovo jednako visoke kao što su bile u toj fazi: 1,2 % godišnje od 1800. do 1835., 1,3% godišnje od 1835. do 1860. Gospodarstvo je imalo ubrzavajuću stopu rasta prije industrijalizacije, kao posljedicu širenja tržišta, koja je sa svoje strane proizlazila iz poboljšanja prijevoza.

Povećanje proizvodnje na starim obrtničkim tehnikama zabilježeno je prije i za vrijeme takozvanog mašinskog doba. Kada je to uključivalo usvajanje boljih ručnih alata u posjedu pojedinačnih radnika ono se lako gubilo iz vida u firmama ili industrijama koje se proučavalo preko konvecionalnih izvora, jer je poboljšanje tih skromnih metoda odavno bilo poznato. U vitalnim operacijama predenja preslica je u srednjem vijeku zamjenjena «velikim koloturom», a ovaj opet u rano moderno doba raznim tipovima ručnog kolovrata . Kolovrati, sprave za namatanje pređe, stupe za prešanje, tri «vrlo kapitalna poboljšanja» u vunarskoj industriji, kako izvješćuje Adam Smith, sva već potječu iz kasnog srednjeg vijeka.

Smith je također ukazao da je zidni sat s nijhaljkom, koji je koštao 20 funti sredinom sedamnaestog stoljeća bio 1776. godine 95 posto jeftiniji, i bolje izrađen. To je bio rezultat bolje industrijske i radionične organizacije, a ne izrazitog poboljšanja u opremi i to upućuje na kumulativni napredak metoda proizvodnje, koji se može činiti sporim samo po kasnijim standardima, koji nije zahtijevao utok visoke znanosti i koji nije pokazivao nikakve znakove opadajućih prinosa. Terry Reynolds , je u svojem istraživanju kotara Kentdale u Westmorlandu uvidio rast broja industrijskih vodenih mlinova od 18 na 36 između razdoblja 1650-1750 i 1750-1850. Područje je imalo samo tri ili četiri parna stroja prije 1850-ih godina. To nije bio industrijski beznačajan kotar kao što bi njegova zabačenost mogla sugerirati. U konjskim snagama po stanovniku Brimingham ga nije prešao sve do polovice devetnaestog stoljeća. Vodena snaga za industrijske namjene upotrebljava se u Kentdaleu već od trinaestog stoljeća i «To je bio čisto industrijski rast, koji je proizveo parni stroj i željeznicu, a ne da bi parni stroj i željeznica omogućili industriski rast».

Prema Mussonu ako se ukupna industrijska snaga nekih parnih strojeva u konjskim snagama u 1850. godini označi sa 100, neki izračuni pokazuju da bi tek u 1870. indeks iznosio 326, ali je skočio na 3217 u vrijeme prvog Popisa proizvodnje u 1907. U sažetku Greenbergovove «oslonac na tradicionalnu snagu u najvećem dijelu devetnaestog stoljeća jedna je od najizrazitijih iako jedna od najviše zanemarenih značajki procesa industrijalizacije u Britaniji i SAD-u... Povećana proizvodnja, a ne porast korištenja vodene pare je mjerilo industrijske revolucije do 1850.»

Gledište da je rast odlučno počeo kao britanski uzlet ili zaokret u osamnaestom stoljeću ima mnogo nedostataka. U zaostalom gospodarstvu koje se našlo u zamci ravnoteže na niskoj razini ipak je mogla postojati mogućnost iznenadnog pokreta. Dohotci bi bili niski jednako kao i štednja i investicije, ali bi zamah rasta mogao biti potaknut recimo, nekim državnim planom. U takvim okolnostima potaknut rast mogao bi biti «analitički raspoznatljiv i statistički zabilježen» kao što o tome kaže Donald Whitehead. Međutim, u britanskom bi slučaju bilo proizvoljno odjeliti fazu rasta od prethodne faze stvaranja uvjeta, jer je tu rast bio spontan, a ne rezultat državne intervencije. Whitehead u Britaniji nije mogao indetificirati nagle sile koje su mogle izazvati zaokret niti ikakav znak u britanskim izvorima da se pomak takve vrste doista dogodio. Studije koje se navodno usredotočuju na oslobađanje zapretanih sila rasta ne i naravno ile isto, jer bi morale objasniti postanak tog ranijeg rasta, koji je navodno postao zapretan.










2. PREGLED MODELA I METODE ISTRAŽIVANJA

   GOSPODARSKOG RASTA


Već i vrlo male promjene u dugoročnoj stopi gospodarskog rasta uvjetuju značajne razlike u ostvarenoj razini životnog standarda grđana pojedinih zemalja . Upravo zog toga proučavanju ekonomskopg rasta pripada tako značajno mjesto u ekonomskoj literaturi. Sedamdesetih su godina, doduše, istraživanja ila više usmjerena prema analizi kratkoročnih oscilacija u gospodarskoj aktivnosti. Naime, analitička sredstva koja su stajala na raspolaganju istrživačima, nisu im pružala mogućnost da značajnije unaprijede osnovni neoklasični model ekonomskog rasta nastao 50-ih godina, koji se pokazao neprikladnim u formuliranju prijedloga ekonomskoj politici za rješavanje problema prisutnih u realnom svjetu. No, 80-ih se godina ponovo povećalo zanimanje za objašnjavanje složenog procesa ekonomskog rasta te još i više, za definiranje putova koji taj proces mogu unaprijediti.

2.1 UTJEČE LI EKONOMSKA POLITIKA NA RAST?

Easterly (1992) upozorava ekonomiste da pri ispitivanju utjecaja nacionalnih politika na dugoročni ekonomski rast koriste podatke na što je moguće višoj razini agregacije. Naime, u analizi koja obuhvaća veliki broj zemalja nije moguće sveobuhvatno istraživati različite aspekte fiskalne, monetarne, međunarodne ili financijske politike, pa oni stoga smatraju da je važnije uključiti agregatne mjere svih nacionalnih politika i provjeriti njihovu međuovisnost. Ako je moguće uz pomoć uobičajeno korištenih mjera aproksimacije nacionalnih politika unaprijediti naše spoznaje i razumjevanje procesa ekonomskog rasta, pa ga čak i previdjeti, onda bi takva saznaja bila od izuzetnog značaja za formuliranje odgovarajućih paketa mjera.


Tablica 1. sadrži upravo agregatne pokazatelje različitih nacionalnih politika za heterogeni uzorak od 119 zemalja. Podaci predstavljaju prosječne vrijednosti u razdolju od približno tri desetljeća. Kao što se iz tablice već na prvi pogled može zaklkjučiti, od ranih 60-ih pa do kraja 80-ih godina, ekonomski rast je bio snažniji u zamljama s višim investicijama i nižom javnom potrošnjom, s manjim cjenovnim distorzijama, manjom premijom na «crnom» deviznom tržištu, nižom stopom inflacije , snažnijom uključenošću u međunarodne tokove, više ljudskog kapitala, kaoi u zemljama sa stabilnijnim socijalno-političkim prilikama. Čini se da se pozitivan odgovor na pitanje da li nacionalne politike imaju utjecaja na dugoročni ekonomski rast nameće samo po sebi.

Naravno, koji je utjecaj svake pojedine specifične politike, te posebno, na koji način različite instumente tih politika trea kombinirati kako bi se snažnije unaprijedio ekonomski rast, mnogo je složeniji probljem koji i dalje ostaje predmetom mnogih rasprava i nesuglasica.




Tablica 1. UTJEČU LI NACIONALNE POLITIKE NA DUGOROČNI GOSPODARSKI RAST


Gospodarstva s viskoim stopama rasta Gospodarstva s niskim stopama rasta Gospodarstva s negativnim stopama rasta n ≤ 48 n ≤ 56 n ≤ 15 1. Prosječna godišnja stopa rasta realnog BDP-a po stanovniku (%) 1960-88 3.85 (48) 1.42 (56) -0.66 (15) 2. Udio investicija u realnom BDP-u (%), 1960-88 22.34 (48) 15.92 (56) 12.72 (15) 3. Udio javne potrošnje u realnom BDP-u (%), 1960-88 16.96 (48) 17.72 (56) 22.06 (15) 4. Indeksi pariteta kupovne moći (SAD=100), 1960-88 68.73 (48) 58.95 (56) 47.76 (15) 5. Premija na «crnom» deviznom tržištu (%), 1960-88 8.26 (35) 27.35 (44) 59.25 (13) 6. Prosječna stopa inflacije (%), 1960-89 14.29 (44) 31.89 (53) 11.06 (14) 7. Ekonomska otvorenost zemlje (izvoz+uvoz) /BDP, 1960-88 52.48 (44) 31.66 (55) 27.11 (13) 8. Prosječan broj godina školovanja stanovništva-1985 5.83 (42) 4.64 (48) 2.00 (11) 9. Indeks garđanskih sloboda (1= najviši; 7= najniži), 1960-85 3.43 (46) 3.98 (54) 5.52 (14) 10. Indeks političkih sloboda (1= najviši; 7= najniži), 1960-85 3.39 (45) 4.10 (54) 5.96 (14) 11. Broj revolucija i državnih udara tijekom jedne godine, 1960-85 0.14 (46) 0.22 (54) 0.42 (14) 2.2. MODERNE TEORIJE EKONOMSKOG RASTA

2.2.1. Neoklasičan model rasta

Ekonomisti klasične škole pristupali se problemu ekonomaskog rasta analizirajući odnos između distribucije dohotka, akumulacije kapitala i rasta. Slijedeći taj pristup teoretičari ekonomskog rasta Sir Roy Harrod i Evsey Domar izgradili su modele, koji su održavali njihovo uvjerenje da tržišne snage nisu dostatne da osiguraju ravnotežni rast uz punu zaposlenost. Stoga su utvrdili uvjete koji moraju biti zadovoljeni kako bi se gospodarstvo našlo na putanji ravnotežnog rasta.

Neoklasični model rasta, kojeg je razvio Solow (1956) , i koji se uobičajeno smatra začetkom moderne teorije raasta, stavio je ipak naglasak na omogućavanje supstitucije između kapitala i rada u procesu proizvodnje. Supstitivnost faktora proizvodnje osigurala je ravnotežni rast u neoklasičnom modelu uz izbjegavanje problema nestabilnosti, koji je bio prisutan u Harrod-Domarovom modelu u kojem se pretpostavlja fiksni odnos kapitala i rada. S obzirom da su rezultati Harrod-Domarovog modela bili direktan rezultat pretpostavke o fiksnom odnosu kapitala i rada, koju je Solow smatrao, dvojenom, to mu je i bio motiv da pristupi izgradnji novog modela. Drugi poticaj dala mu je jedna od implikacija Harrod-Domarovog modela koja upućuje da će se gospodarstvo gotovo redovito nalaziti izvan svoje ravnotežne putanje rasta. U Harrod-Domarovom modelu, naime, nije prisutna nikakva sila kojaa bi gospodarstva, kada se jednopm nađu izvan ravnotežne putanje, ponovno na nju vratila.

Glavne implikacije Solowljevog modela iz 1956. godine sadržane su u osnovnoj jednažbi akumulacije kapitala:

Δk= sy – (n + δ) k

gdje k predstavlja kapital po stanovniku, s stopu štenje, y proizvodnju po stanovniku, n egzogeno određenu stopu rasta stanovništva, a δ stopu amortizacije fizičkog kapitala.

2.2.2. Modeli endogenog rasta

Novi teorijski doprinosi, za razliku od neoklasičnog modela, naglašavaju da je ekonomski rast endogeni rezultat ekonomskog sistema, a ne snaga koje djerluju izvan njega. Naime istraživaći su krajem 80-ih i početkom 90-ih godina osjetili potrebu da nešto promjene u tada općeprihvaćenom neoklasičnom modelu u kojem je dugoročni rast, u biti, određen egzogeno detrminiranom stopom tehnološkog napretka . Osim toga, neoklasična metoda nije ponudila odgovarajuće preporuke ekonomskoj politici za postojeće probleme stvarnog svijeta kao što su bili sve slabiji rast zemalja s visokim dohotkom i stalna stagnacija rasta u većini siromašnih zemalja svijeta. Veliki dio literature koja se bavi novim teorijama rasta naglašava stoga da distorzije i intervencije ekonomske politike koje utječu na razinu proizvodnje u tradicionalnom modelu, mogu također imati utjecaj i na ravnotžnu stopu gospodarskog rasta.

Postoje dva razloga iz kojih je neoklasičan model promjenjen, izog kojih nastaju nove teorije ekonomskog rasta. Prvi se odnosi na činjenicu da se u realnom svijetu. Prvi se odnosi na činjenicu da se u realnom svijetu ne ostvaruje konvergencija dohodaka po stanovniku kao što se implicira u neoklasičnom modelu. I Romer (1986) i Lucas (1988) spominju upravo taj razlog kao motivaciju svojim pokušajima formuliranja modela rasta s tehnološkim napretkom, koji nije niti egzogeno zadan, niti besplatno raspoloživ svim zemljama svijeta. Empirijski podaci pokazuju da je stabilan rast održiv samo u razvijenim zemljama, dok se u siromašnijm zemljama pojavljuju velike oscilacije u stopi rasta.

Drugi razlog koji Romer (1994) navodi kao poticaj formuliranju novih teorija rasta odnosi se na potrebu izgradnje vjerodostojne alrtenative modelu savršene konkurencije na nivou agregatnog gospodarstva. Napredak u tehnologiji proizlazi iz onoga što ljudi rade, a mnogi pojedinci i poduzeća imaju tržišnu moć zahvaljujući kojoj zarađuju monopolsku rentu koju neoklasični model nije uzeo u obzir.