Razgovor:Liberija

Službeno ime: Republic of Liberia (Republika Liberija) Državno uređenje: predsjednička republika Površina: 97 754 km2 Broj stanovnika: 3 225 837 (2001.) Gustoća naseljenosti: 33 st./km2 (2001.) Glavni grad: Monrovia Dužina morske obale: 579 km Najduža rijeka: Cavalla 515 km Najviši vrh: Mount Wuteve 1380 m Prevladavajući tip klime: ekvatorijalna Službeni jezik: engleski Novčana jedinica: liberijski dolar (LRD) Ukupni BDP: 3,6 mlrd. USD (2002.)

Liberija se nalazi u Zapadnoj Africi, na obali Atlantskog oceana. Graniči sa Sijera Leoneom na sjeverozapadu uz rijeke Mano I Moro, Gvinejom na sjeveru I Obalom Bjelokosti na istoku uz rijeku Cavalla. Glavni grad Monrovia, nalazi se na obali. Liberija je neovisnost dobila 1847. I od tada nikada nije bila kolonizirana, što je čini najstarijom neovisnom republikom Afrike. Tijekom 19. st. Američko naseljeničko društvo pomagalo je tisućama oslobođenih afričkih robova da se vrate iz SAD – a I tu nasele. Oni su Liberiji I dali ime, koje znači «oslobođena zemlja». Veze između Liberije I SAD – a I danas su vrlo jake. Od 1990. Liberija je zahvaćena građanskim ratom koji je gotovo posve uništio gospodarstvo zemlje. 2. FIZIČKO – GEOGRAFSKI PRISTUP Liberija se sastoji od pet prirodnih pojasa, koji su paralelni s obalom. Niska obalna nizina (obala je duga oko 550 km) obiluje riječnim tokovima, močvarama I lagunama (Fisherman), koje su obrasle mangrovama. U nekim djelovima obala je strma I nepristupačna. Obalna nizina u unutrašnjosti prelazi u nizak brežuljkasti kraj s velikim plantažama kaučukovca. To je ekonomski najvrjedniji dio Liberije.

 Dalje prema unutrašnjosti pruža se rijekama jako ispresijecana I rijetko naseljena visoravan, obrasla prašumama kvalitetnog tropskog drva.
 Na ravnjacima u unutrašnjosti prevladavaju lateritna tla (feralsoli), a na mlađim naplavinama uz obalu I rijeke tamna ilovasta I isprana pješčana tla. Prirodna je vegetacija u većem dijelu zemlje tropska kišna šuma, a samo na obali na pješčanim naplavinama ponegdje I visokotravnata savana. Veliki dio šuma iskrčen je za obradive površine, dok su veliki dijelovi zbog paljenja pretvoreni u sekundarne šume I grmlje. Šume pokrivaju 48% površine Liberije. U dubokoj unutrašnjosti pružaju se planine Nimba (Mount Wutivi 1854 m, najviši vrh Liberije) prekrivene prašumama.

Liberiju se također dijeli na 15 regija:

  1.      Bomi (Tubmanburg) 2.    Bong (Gbarnga) 3.       Gbarpolu (Bopolu) 4.    Grand Bassa (Buchanan) 5.       Grand Cape Mount (Robertsport) 6.       Grand Gedeh (Zwedru) 7. Grand Kru (Barclayville) 8.     Lofa (Voinjama) 9.      Margibi (Kakata) 10.    Maryland (Harper) 11.   Montserrado (Bensonville) 12.   Nimba (Sanniquellie) 13.        Rivercress (Rivercess) 14.      River Gee (Fish Town) 15.       Sinoe (Greenville). 

Klima je ekvatorijalna s vrlo velikom količinom oborina koja opada od obale (Monrovia 4115 mm) prema unutrašnjosti (oko 2000 mm). Zima je relativno suha zbog saharskog vjetra (harmattan). Ljeti s Atlantskog oceana puše vjetar koji donosi velike količine oborina. Prosječna temperatura iznosi u srpnju 24,4 °C a u ožujku 27 °C. Zbog obilja oborina riječna mreža je dobro razvijena. Gotovo sve rijeke (Mano, Loffa, St. Paul, St. John, Cess, Cavalla) teku paralelno od sjeveroistoka prema jugozapadu, ali zbog brzaca nisu pogodne za plovidbu.

3. HISTORIJSKO – GEOGRAFSKI PRISTUP Prvi Europljani koji su se iskrcali na obalu Liberije u 14. st. bili su Francuzi. U 15. I 16. st. dolaze Portugalci, istražuju obalno područje I izrađuju kartu cijele obale tako da I danas mnogi rtovi, rijeke I otočići duž obale nose portugalske nazive. Liberija je u to vrijeme bila poznata zbog papra koji je u to doba bio velika trgovačka vrijednost. Od 16. st. u trgovini s tim područjem sudjeluju uz Portugalce I Englezi, Nizozemci, Francuzi I Nijemci, osobito trgovci robljem.

 Liberija je postala republika 1821.  na inicijativu društva American Colonization Society, koje je osnovano 1816. s nakanom da se oslobođeni robovi vrate u Afriku odakle su I odvedeni u Ameriku. To društvo je 1820. otpremilo 88 oslobođenih crnaca u Liberiju, koji su se iskrcali na otočiću Sherbo; većina ih je poumirala od malarije ili se preselila u Sijera Leone. Druga ekspedicija također nije uspjela, ali je treća bila bolje organizirana. 1822. doplovio je jedan američki ratni brod s većom skupinom oslobođenih američkih robova do obale današnje Liberije koja se u to vrijeme zvala Obala zrnja. Nakon kraćega cjenkanja ekspedicija je otkupila od plemenskih poglavica zemlju na rtu Mesuradu, na kojem je 1924. osnovano prvo naselje Monrovije, po imenu tadašnjeg predsjednika SAD – a Jamesa Monroea, a zemlja je nazvana Liberija. Prvih 125 obitelji, koje su se ovdje naselile, smatraju se američko – libijskom aristokracijom, a njihovi potomci I danas zauzimaju važnije položaje u zemlji. Kolonizacija nije napredovala kako su to zamišljali njezini pokretači, tako da je narednih dvadeset godina samo 25 000 crnaca, bivših robova, prebačeno iz Amerike u Liberiju. 
 Predstavnici doseljenika održali su 26.07.1847. kongres na kojem su proglasili Slobodnu I Nezavisnu Republiku Liberiju, a za glavni grad izabrali Monroviju. Novu državu, prvu republiku na afričkom tlu, priznale su odmah Engleska I Francuska, a SAD tek 1861. Prihvaćen je ustav nove države, izrađen po američkom uzoru. Izvršna vlast je u rukama predsjednika, a zakonodavna podijeljena na dva doma, predstavnički dom I senat. 
 1867. pridružilo se Liberiji područje Maryland crnačka naseobina oko rta Palmosa, osnovana 1833. U toku narednih pedeset godina država se ponešto proširila na račun susjednih francuskih I engleskih kolonija. Njezine granice određene su 1885. englesko – liberijskim sporazumom I 1892. francusko – liberijskim sporazumom koji su dopunjavali od 1907. do 1910. Godine 1911. granično područje Kailuhan ustupljeno je Sijera Leoneu za uski pojas južno od rijeke Mana, koja je od tada granična rijeka.
 Na početku 20. st. Englezi su pokušali učiniti Liberiju svojom kolonijom, ali se ona obratila za pomoć SAD – u, koje su je zaštitile I 1915.,pod izgovorom uspostavile reda, poslale u luku Monrovije jedan ratni brod I godinu dana držale Liberiju pod okupacijom. Liberija je 1917. ušla u prvi svjetski rat na strani saveznika I stavila im na raspolaganje pomorske I vojne baze na svom teritoriju. U toku drugog svjetskog rata zaključila je obrambeni sporazum sa SAD – om. Poslije rata bila je s malim brojem afričkih država među osnivačima UN -a na konferenciji u San Francisku 1945. Iste godine primljena je za člana UN – a.
 Politički I privredni život Liberije dugo je bio pod kontrolom doseljenika iz Amerike, iako su oni činili samo neznatan dio ukupnog stanovništva. U zemlji je zbog toga dolazilo do nemira I sukoba koji su kočili normalan razvoj zemlje. Potkraj 19. st. brže prodire strani kapital I domaće stanovništvo se raslojava.
 Unutrašnji preporod Liberije počeo je 1943. kada je na čelo države došao predsjednik William Tubman koji je izmirio doseljenike sa starosjediocima I dao im sva uskraćena prava. Unatoč tome 1980. je ubijen u vojnom puču koji je predvodio niži časnik Samuel Kanyon Doe.
 Godine 1990. izbio je građanski rat, Nekoliko milijuna ljudi ostalo je bez svojih domova, a Doa su ubili pobunjenici. Unatoč intervencijama mirovnih snaga Ekonomske zajednice zapadnoafričkih zemalja (ECOWAS –a), građanski rat trajao je sve do 1996.
 Godine 1997. Charles Taylor, vođa Nacionalne domoljubne stranke, izabran je za predsjednika, ali borbe između vladinih snaga I pobunjenika nastavljene su.