Razgovor:Perzijska književnost

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Perzijska književnost.
Rad na člancima

Kratki osvrt na suvremenu iransku književnost[uredi]

Saznanja o perzijskoj književnosti, u kontekstu svjetskih književnosti, najčešće su vezana uz starija razdoblja. Tako ćete u gotovo svim antologijama svjetske lirike naići na poneki stih naših klasičnih pjesnika, poput Hajjama, Hafiza, Rumija ili drugih. Međutim, negdje nakon 15. stoljeća, iranska je književnost i kultura općenito, nedovoljno prezentirana u percepciji Zapada. Taj je osjećaj djelomične praznine potrajao stoljećima, sve donedavno, kada su na svjetskoj kulturnoj sceni značajniju ulogu zaigrale neke dotad marginalizirane kulture. Iranci su se tada posebno iskazali kroz film, koji je postao već prepoznatljivim znakom suvremene iranske kulture.

Ali i pored filmske umjetnosti, Iranci su prije svega i dalje veliki ljubitelji umjetnosti riječi. Rijetki su jezici koji imaju toliko zapisanih i sačuvanih književnih djela u svojoj povijesti kao što to ima perzijski.

Također treba reći i to da su malobrojni narodi koji svoja književna djela, stara nekoliko stoljeća, i dan danas s lakoćom mogu čitati i razumjeti. Svaki prosječno obrazovani Iranac, bez ikakvih problema može čitati iranske stare pjesnike od prije tisuću godina (npr. Firdusija); upravo ta višestoljetna vezanost Iranaca za vlastitu književnu baštinu svjedoči, bolje nego bilo što drugo, o postojanju iznimno bogate i neprekinute književne tradicije.

Zbog mnogih razloga, ponajprije političkih, o modernoj i suvremenoj perzijskoj književnosti nije se puno pisalo izvan granica Irana. Neki njeni veliki predstavnici – koji su svojedobno više godina zaredom ulazili i u najuži krug za Nobelovu nagradu za književnost (poput romanopisca Doulatabadija ili sjajnog pjesnika Šamlua)– ostali su tako posve nepoznati široj kulturnoj javnosti izvan Irana.

  • * *

Iranska je književnost kroz povijest općenito bila sklonija poeziji negoli prozi. Zbog toga se i prva značajnija prozna ostvarenja u perzijskoj književnosti javljaju nešto kasnije u odnosu na neke druge književnosti. Nakon nekoliko stoljeća pisanja u tradicionalnoj maniri, u 19. stoljeću javljaju su glasnici novog doba – začetnici moderne iranske književnosti.

19. stoljeće općenito predstavlja zaokret u načinu pisanja, čitanja i razumijevanja književnosti i umjetnosti uopće. Taj val modernizma u perzijskoj književnosti prati onodobna svjetska književna strujanja. Povijesno gledano, suvremena iranska priča je prošla kroz nekoliko razvojnih faza. Prvo, formativno razdoblje započinje s Džamalzadeom (1895-1997), a uzima zamaha s ranim pričamaSadeka Hedajata (1903-1951). Pod snažnim utjecajem ove dvojice pisaca, ali i zapadnoeuropskih intelektualnih trendova, iranski pisci od prije stotinjak godina priklanjaju se procesu demokratizacije iranskoga društva, pokazujući sve snažniji otpor i protivljenje šahovom režimu. Zbog oštre kritike društva i političke angažiranosti, mnogi su od njih bili proganjani i osuđivani, ili pak odlazili u egzil.

Period intenzivnijeg razvoja proznih vrsta u Iranu, posebice romana i kratke priče, započinje 50-ih godina prošlog stoljeća. Razvoj moderne iranske proze rezultat je preporoda stare književne tradicije s jedne strane, i sve većeg utjecaja moderne zapadnoeuropske književnosti, s druge.

Od kraja 60-ih god. XX. st. pa sve do izbijanja islamske revolucije 1979., u razdoblju nazvanom i „crnim desetljećem“ u povijesti Irana, književnost nastaje u atmosferi političke represije. Značajnija su ostvarenja zabilježena posebno u domeni poezije i kratke priče koje nose snažno obilježje društveno-političkog angažmana. Književna djela ovog perioda zbog velikog političkog pritiska ne uspijevaju prodrijeti do široke čitalačke publike.

To je ujedno i period intenzivnijeg istupa žena na iranskoj literarnoj sceni.

Tijekom osamdesetih godina (dakle, po izbijanju islamske revolucije i za vrijeme iračko-iranskoga rata 1980-1988) nekolicina mladih pisaca i pjesnika političke orijentacije u svojim djelima problematizira revolucionarnu i ratnu tematiku, što dovodi do stvaranja specifičnih ogranaka „književnosti Revolucije“ (adabijat-e engelab) i „književnosti Svete obrane“ (adabijat-e defa-e moqaddas). Osim ratne tematike, piše se i društveno angažirana proza u kojoj se razračunava sa starim režimom, zagovara sloboda govora i mišljenja. U ovom je razdoblju znatno porastao broj pisaca kratkih priča u Iranu.

Po završetku rata 1988. i udaljavanjem od ideološke atmosfere revolucije uslijedio je period obnove kada i u književnosti dolazi do zaokreta na sadržajnom planu. Postrevolucionarnu književnost – pisanu u zadnja dva desetljeća – obilježava sklonost ka eksperimentiranju sa kompozicijom zapleta, narativnim tehnikama i jezikom. Suvremena iranska proza danas ide u korak s glavnim tendencijama prisutnim i kod drugih modernih književnosti: izražava sumnje, nesigurnost, tjeskobu, paradokse i dileme suvremenog pojedinca.