Rusalka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži


Rusalka (starosl. Rusalka) u narodnoj predaji je vodena vila, koja živi u rijeci, jezeru ili šumi.

Obično (ali ne uvijek) se opisuje kao sirena, žena s dolnjim dijelom tijela ribe[nedostaje izvor]. Starije priče o rusalkama lokalno se razlikuju, ali u kasnijima prevladava viđenje rusalka kao zlih vila. Imale su dugu, zelenu kosu za koju su neke legende tvrdile da je uvijek mokra, jer, ako rusalka previše proboravi na suhom i osuši joj se kosa, umrijet će.

Rusalke oko Save, Dunava i Dnjepra su bile drage, vesele i pjevale su pjesme. Isto tako su pomagale junacima u boju, cijeć čega su česta besjeda narodnoga pjesništva. U svojim zabavama odabrale bi neku vrbu ili brezu pored rijeke na koju bi se popele, pa bi noću skakale s nje i plesale. Ujutro, na mjestu gdje su plesale, trava i žito raslo bi obilnije. Ali, prema nekim pričama, tko vidi rusalke u njihovu plesu, odmah onijemi. Naprotiv, rusalke sjevernije u Istočnoj Europi bile su zle, blijede djevojke oronula izgleda koje su mučile i ubijale sve koji bi dopali u njihove ruke. Često su u liku lijepih djevojaka zavodile i potom ubijale muškarce, posebno one kojima nisu bili skloni.

U kasnijim pričama prevladava drugo viđenje rusalka, za koje se često smatralo da nastaju kad se mlada djevojka utopi ili od nekrštene djece koju njihove majke utope. One tada lutaju Zemljom kao duhovi, tražeći osvetu i mir.

Rusalka u gvozdu

Po jednoj od predaja ona je kći Vodnika vladara jezera. Kad na travnjaku uz rub jezera, veli svojemu ocu da se je zaljubila u Kraljevića koji lovi okolo u šumi pokraj vode, te da hoće postati ljudskim bićem ne bi li je on prigrlio, otac joj veli da je to huda zamisao, nu svejedno ju pošilja vještici Ježibabi za pomoć. Rusalka potom poje pjesan mjesecu, išćuć od njega da povijeda mu njenu ljubav.

Ježibaba rekne Rusalki da ako postane čovjekom, gubi svu moć govora te ako bude Kraljevićem iznevjerana da budu oboje vječno prokleti. Rusalka se složi s time, te popije napitak. Kraljević, loveći bijelu golubicu, nađe Rusalku, prigrli je, te odvodi, dok njen otac i sestre nariču.

U to vrijeme u vrtu Kraljevićevih dvora, Lovočuvar te njegov nećak, reknu Kraljeviću da se ne smije poručiti s nijemom i bezimenom nevjestom, sumnjajući na vračanje i proispitujući svoje htijenje, Kraljević jur opčinjen žudnjom i privlačnošću strane Kraljevne koja je gost na vjenčanju. Kranjevna ispunjena ljubomorom proklinje zaručnike, na to Kraljević odbacuje Rusalku. Poslije te nesrećne zgode Vodnik odvodi Rusalku natrag u svoje jezero. Kraljevna pridobivši Kraljevićevu ljubav, sada pada u prijezir spram njega.

Poslije toga događaja Rusalka upita Ježibabu za rješenje njezinih jada. Na to joj Ježibaba veli ako umori Kraljevića bodežem kojega joj je dala može ovjeriti svoje spasenje. Rusalka to odbija hićući bodež u jezero. Potom Rusalka postaje Bludnička, duh mrtvih koji mora živjeti na dnu jezera, izranjajući samo da bi ljude mamila u smrt. Lovočuvar i njegov nećak posvjetuju se s Jažibabom o Kraljeviću, koji je, kako vele, bio izdan od strane Rusalke. Potom Vodnik veli da je zapravo Kraljević bio taj koji je izdao Rusalku. Drevodusi oplakuju Rusalkino zavijeće. Kraljević iskajući za svojom bijelom golubicom dolazi na jezero, oćuti prisutstvo Rusalke, te ju imenom zove. On ju išće da ga poljubi, iako znajući da poljubac znači smrt i prokletstvo. Oni se poljube te on umire ; u taj tren Vodnik vijeći "Sve žrtve su uzaludne!"

Rusalka zahvali Kraljeviću što joj dopusti oćutjeti ljudsku ljubav, pohvaljuje njegovu dušu Bogu, a ona se vraća na svoje mjesto u dubine jezera, i tamo vječnost proživi kao vila smrti.

Ovu prelijepu priču ovjekovječio je Antonín Dvořák kada je napisao svoj vječni, besmrtni pjevokaz Rusalka.

Vrela[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Rusalka
  • Franjo Ledić : Mitologija Slavena, tiskara Epoha, Zagreb, 1969.