Savezno izvršno vijeće

Izvor: Wikipedija
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

Institucije SFRJ

Zgrada SIV u Novom Beogradu.

Savezno izvršno vijeće je bilo izvršni organ Savezne narodne skupštine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.[1]

Povijest do 1974.[uredi | uredi kôd]

Savezno izvršno vijeće (SIV) je osnovano 1953. godine, umjesto dotadašnje vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U razdoblju od 1953. do 1963. godine funkciju predsjednika SIV -a obnašao je, po tadašnjem ustavu, predsjednik FNR Jugoslavije (u tom razdoblju Josip Broz Tito).[2] Od 1963. godine predsjednika SIV-a birala je Savezna narodna skupština SFR Jugoslavije. Donošenjem Ustava iz 1963. SIV je i zakonski postao najviše izvršno tijelo zemlje, a od izmjena Ustava iz 1974. broj članova SIV-a je smanjen s 29 na 19.[3] Sjedište SIV-a se nalazilo u Novom Beogradu.

Ustrojstvo, karakteristike i akti[uredi | uredi kôd]

SIV je bio odgovoran za svakodnevni rad savezne administracije (provođenje zakona, nadzor nad radom savezne administracije, itd.). Koristeći se smjernicama Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i vlastitih komiteta, SIV je bio glavni predlagatelj zakona i mjera, a o kojima je kasnije raspravljala od Savezna skupština SFRJ. U okviru prava i dužnosti utvrđenih ustavom SFR Jugoslavije, te zakonom o narodnoj obrani 1974., odgovorno je za provođenje politike obrane zemlje, zakona, drugih propisa i zakona Skupštine SFR Jugoslavije u vezi s narodnom obranom. SIV je utvrživao osnove priprema gospodarstva i društvenih djelatnosti za funkcioniranje u ratu, te je poduzimalo mjere za osiguravanje saveznih robnih rezervi za potrebe zemlje u slučaju ratnog stanja. U slučaju neposredne ratne opasnosti i u vrijeme rata, SIV je bio zadužen za utvrđivanje općih režima upotrebe i korištenja veza, organiziranje kriptozaštite, osiguranje prijenosa povjerljivih podataka i informacija, naređivanje sprovođenja cenzure i ograničavanje kretanja građana i međunarodnog prometa preko granica SFRJ.[1]

Na čelu SIV-a bio je predsjednik (premijer) s dva potpredsjednika, njih je na tu funkciju predlagalo Predsjedništvo SFRJ, a potvrđivala Skupština SFRJ. Uz njih, članovi SIV-a bili su i dvanaest saveznih sekretara (ministri), i to redom sekretari; financija, vanjskih poslova, obrane, rada, poljoprivrede, industrije i energetike, unutarnjih poslova, vanjske trgovine, unutarnje trgovine, prometa i veza, razvoja, prava i uprave. Sekretare pojedinih sekretarijata predlagao je premijer, a odobravala Savezna skupština. Četiri sekretara (sekretari bez portfelja) dodana su od republika koje nisu imale savezne sekretare među 15 regularnih.[3]

Savezni sekretarijat za financije dodan je 1988., a sekretarijati za razvoj i domaću trgovinu 1989. godine. Kod izbora predsjednika SIV-a nije se držalo do Titovog principa rotacije po republikama SFRJ, ali se kod izbora saveznih sekretara ipak koliko toliko vodilo računa o jednakoj zastupljenosti republika. Članovi SIV-a osnivali su razne komitete za rješavanje složenih problema, pripremu zakona i mjera koje su se kasnije odabravali u Saveznoj skupštini. Stalno je postojalo pet komiteta za najvažnija pitanja federacije, njihovi članovi su bili savezni, ali i republički sekretari.[3]

Zakone i mjere koje je predlagao SIV, prolazili su kroz proceduru usuglašavanja, a koja je ponekad trajala i po godinu dana (i više). Nakon usuglašavanja su slani u odgovarajući dom Savezne skupštine na raspravu i izglasavanje.[3]

Od 1970-ih SIV je uz samog Tita bio vodeća snaga u vođenju zemlje, i glavni arbitar u postizanju međurepubličkih kompromisa o spornim pitanjima, te drugo po snazi političko tijelo nakon SKJ. SIV je po definiciji to i bio, a njegovi savezni sekretari imali su ekskluzivni pristup stručnim informacijama potrebnim za izradu politike. SIV je imao zakonsko pravo na zakazivanje rasprava o zakonodavstvu i politici. Nakon Titove smrti je moć SIV-a da usuglasi stavove republika i pokrajina oko nekih predloženih mjera postala nemoguća misija. SIV se tako počeo sve više oslanjati na ustavom propisane privremene mjere, a koje republičke delegacije nisu mogle blokirati (u Vijeću republika i pokrajina Skupština SFRJ, koje je inače odlučivalo konsenzusom delegacija svih republika i pokrajina i koje je bilo nadležno za donošenje proračuna, monetarni, porezni i najveći dio gospodarskog sustava Federacije; ako se konsenzus ne bi mogao postići, na prijedlog SIV-a i Predsjedništva SFRJ, Vijeće bi donosilo tzv. privremene mjere dvotrećinskom većinom delegata, a ako se ni takva većina nije mogla postići, većinom svih delegata; takve privremene mjere ostajale su na snazi maksimalno godinu dana, a mogle su se ponovno donositi nakon isteka rokova za donošenje propisa konsenzusom). Takav način rada je postao pravilo po kojem SIV djeluje, pa su mnogi privremeni zakoni i mjere ostali na snazi dugi niz godina. Nemoć SIV-a da ostvari međurepubličke kompromise, pojačala se tijekom 1980-ih kada je imao problema formulirati praktične uvjete dugoročnog programa ekonomske stabilizacije.[3]

Predsjednici Saveznog izvršnog vijeća[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Borislav Ratković, 1981., str. 549., 550.
  2. (srp.)Premijeri. www.arhivyu.gov.rs. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. studenoga 2020. Pristupljeno 5. studenoga 2013.
  3. a b c d e (engl.)Yugoslavia Federal Executive Council. www.country-data.com (Encyclopedia of the Nations). Pristupljeno 5. studenoga 2013.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Ratković, Borislav. 1981. Vojni leksikon. Vojno izdavački zavod. Beograd.