Sedam prinčeva pakla

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Sedam prinčeva pakla, prema kršćanskoj demonologiji sedam vodećih demona u paklu. Povezuje ih se sa sedam smrtnih grijeha, a analogno njima postoji također sedam arkanđela i sedam kreposti ili vrlina.

Jedan od najstarijih poznatih podjela na sedam prinčeva pakla nalazi se u djelu The Lanterne of Light iz 1410. godine, koje se često pripisuje engleskom skolastičkom filozofu Johnu Wycliffeu (1320.-1384.) u kojem se po jedan od smrtnih grijeha pridaje po jednom demonu, koji pomoću tog grijeha dovodi ljude u iskušenje. Taj popis glasi:

  1. Lucifer - ponos
  2. Belzebub - zavist
  3. Sotona - bijes
  4. Abadon - lijenost
  5. Mamon - pohlepa
  6. Belfegor - proždrljivost
  7. Asmodej - požuda

Također poznati popis sedam prinčeva pakla donosi 1589. godine njemački biskup i teolog Peter Binsfeld (o. 1540. - o. 1600.) u djelu "Rasprava o ispovjedima zlotvora i vještica" (lat. Tractatus de confessionibus maleficorum & Sagarum an et quanta fides iis adhibenda sit.) u kojem donosi popis sedam demona i njima pripadajućih sedam smrtnih grijeha[1]:

  1. Lucifer - ponos
  2. Mamon - pohlepa
  3. Asmodej - požuda
  4. Levijatan - zavist
  5. Belzebub - proždrljivost
  6. Sotona - bijes
  7. Belfegor - lijenost

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. Guiley, Rosemary Ellen, The encyclopedia of Demons and Demonology, str. 231.-232.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Guiley, Rosemary Ellen, The encyclopedia of Demons and Demonology, Infobase Publishing, New York, 2009. ISBN 978-0-8160-7314-6

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]



Pentacle 1.svg Nedovršeni članak Sedam prinčeva pakla koji govori o ezoteriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.