Sedam prinčeva pakla
Sedam prinčeva pakla, prema kršćanskoj demonologiji sedam vodećih demona u paklu. Povezuje ih se sa sedam smrtnih grijeha, a analogno njima postoji također sedam arkanđela i sedam kreposti ili vrlina.
Jedan od najstarijih poznatih podjela na sedam prinčeva pakla nalazi se u djelu The Lanterne of Light iz 1410. godine, koje se često pripisuje engleskom skolastičkom filozofu Johnu Wycliffeu (1320. – 1384.) u kojem se po jedan od smrtnih grijeha pridaje po jednom demonu, koji pomoću tog grijeha dovodi ljude u iskušenje. Taj popis glasi:
- Lucifer - ponos
- Belzebub - zavist
- Sotona - bijes
- Abadon - lijenost
- Mamon - pohlepa
- Belfegor - proždrljivost
- Asmodej - požuda
Također poznati popis sedam prinčeva pakla donosi 1589. godine njemački biskup i teolog Peter Binsfeld (o. 1540. - o. 1600.) u djelu "Rasprava o ispovjedima zlotvora i vještica" (lat. Tractatus de confessionibus maleficorum & Sagarum an et quanta fides iis adhibenda sit.) u kojem donosi popis sedam demona i njima pripadajućih sedam smrtnih grijeha[1]:
- Lucifer - ponos
- Mamon - pohlepa
- Asmodej - požuda
- Levijatan - zavist
- Belzebub - proždrljivost
- Sotona - bijes
- Belfegor - lijenost
- ↑ Guiley, Rosemary Ellen, The encyclopedia of Demons and Demonology, str. 231.-232.
- Guiley, Rosemary Ellen, The encyclopedia of Demons and Demonology, Infobase Publishing, New York, 2009. ISBN 978-0-8160-7314-6
.svg){kind=small}