John Wycliffe
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
John Wycliffe (također Wyclif, Wycliff, ili Wickliffe) (1320. – 1384.) bio je engleski protestantski reformator. Još ga nazivaju »Zvijezda koja je najavila Reformaciju«. Dobro je proučio skolastičku filozofiju, crkveno i građansko pravo, a posebice zakone svoje zemlje. Studirao na Oxfordu svojim reformatorskim učenjem dao je teoretski temelj za poricanje papinske vlasti tvrdeći da je poglavar crkve Isus Krist. Preveo je Bibliju na engleski jezik, te se u svojim učenjima pozivao samo na nju, a ne na tzv. Svetu predaju. Tvrdio je da je Isusu Kristu ideal bilo siromaštvo, te da se on nije odijevao u pozlaćene haljine[nedostaje izvor] i živio u palačama, za razliku od glavara Katoličke Crkve. Kada je Wycliffe obratio pozornost na Sveto pismo, počeo ga je proučavati isto onako temeljito kako je proučavao i ostale predmete. U Božjoj riječi našao je ono što je prije uzalud tražio. Tu se upoznao s planom spasenja i s Kristom kao jedinim posrednikom između čovjeka i Boga, te se posvetio propovjedanju Božje riječi. Njegov vjerni sljedbenik bio je Lord Cobham (spaljen 1417), dok je Jan Hus zbog vjerovanja u Wycliffov nauk spaljen 1415. Ipak u Engleskoj je reformacija i dalje napredovala, što je za vrijeme papinske inkvizicije nužno značilo i još spaljivanja na lomači, među ostalima u Engleskoj su spaljeni redom Hugh Latimer (1555.), Nicholas Ridley (1555.), John Hooper (1555,), John Philpot (1555.), John Bradford. (1555.), Thomas Cranmer (1556.) i George Wishart (1556.) Njegovo djelo u Škotskoj je nastavio John Knox.
Početak djelovanja[uredi | uredi kôd]
Protestanti vjeruju da je Wycliffe bio vješt u otkrivanju zabluda i neustrašivo napadao mnoge nauke koje je Rim uveo[nedostaje izvor]. Kao kraljev kapelan smjelo je ustao protiv plaćanja nameta koji je papa Urban V. zatražio od Engleskog kralja 1365. te je pred je parlamentom dokazao[nedostaje izvor] da je papinsko prisvajanje autoriteta nad svjetovnim vladarima u suprotnosti ne samo s razumom, nego i s Biblijskom objavom.
Reformator je vodio dugu i odlučnu borbu i protiv redovnika prosjaka. Fratri "prosjaci" u ono su vrijeme prodavali oprost za novac u ime papa i protupapa. Papa im je dao pravo da ispovijedaju ljude i daju im oprost, to je postalo izvorom velikog zla. Dok je narod živio u duhovnom i materijalnom siromštvu, učili su praznovjerno[nedostaje izvor] mnoštvo da vjeruju kako se sva njihova vjerska dužnost sastoji u priznavanju vrhovne vlasti papinstva, poštovanju svetaca i kupovanju oprosta, te da će im to biti dovoljno za mjesto u raju[nedostaje izvor].
Vidjevši kako redovnici obilaze zemlju i prodaju papine oproštajnice, mnogi su počeli sumnjati u to da se oprost može kupiti za novac i pitali su se ne bi li bilo bolje tražiti oprost od Boga umjesto od pape i redovnika. Drugi su se pak zgražali nad lakmošću monaha koje je bilo nezasitno[nedostaje izvor].Bio je dobro upoznat sa zloupotrebama koje su se dešavale u crkvi,pisao je i propovijedao protiv pokvarenosti u monaškim redovima,papinskog poreza,učenja o transsupstanciji(vjerovanja da se kruh i vino koji se koriste na misi doslovno pretvaraju u tijelo i krv Isusa Krista),ispovijedi te upletenosti crkve u svjetovne(političke)stvari.
Wycliffe je počeo pisati i objavljivati rasprave protiv redovnika, ne u namjeri[nedostaje izvor] da se s njima raspravlja, koliko da skrene ljudima pozornost na Biblijski nauk.Uz pomoćsvojih suradnika, naročito Nicholasa Herefordskog, izdao je prvu kompletnu Bibliju na engleskom jeziku.Bilo je to nedvojbeno Wycliffeov najveći prilog potrazi čovječanstva za Bogom.
Otvorena pobuna protiv Rima[uredi | uredi kôd]
Kao kraljev poslanik 1374. odlazi u Nizozemsku, gdje je proveo dvije godine pregovarajući s papinim poslanicima. Vrativši se, počeo je još otvorenije propovjedati. Među ostalime izjavio je da su lakomost, ponos i laž bogovi Rima. U jednoj raspravi ovako se izražava o papi i njegovim skupljačima nameta[nedostaje izvor]: "Oni odvlače iz naše zemlje tisuće maraka kraljevskog novca za sakramente i duhovne stvari, a to nije ništa drugo nego krivovjerje - simonija, na koju oni navode cijelo kršćanstvo.".
Suđenje[uredi | uredi kôd]
Ubrzo u Englesku su bile poslane tri papinske poslanice: sveučilištu, kralju i višim svećenicima, s pozivom na odlučne mjere protiv Wycliffa. Već prije nego što su one stigle, biskupi su pozvali Wycliffa na saslušanje. Dva najmoćnija kneza u kraljevstvu pratila su ga na sud. Usred suđenja, narod je okružio i provalio u sudnicu, istraga je obustavljena i Wycliffe je mogao mirno otići.
Ubrzo nakon toga umro je kralj Edvard III. kojeg su biskupi poticali protiv reformatora, a kraljevskim je namjesnikom postao raniji Wycliffov zaštitnik. Ipak, papinska bula stigla je u Englesku, pozivala je na uhićenje i zatvaranje "heretika". Wycliffe je vjerovao da je lomača za njega već pripremljena, naime postupak inkvizitora bio je takav da je položaj optuženoga bio beznadan. Inkvizitor (papin poslanik) bio je tužitelj i sudac[nedostaje izvor], a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom[nedostaje izvor]; dokazni materijal optuženiku se nije pokazivao, imena navodnih svjedoka bila su tajna, a sam postupak čista formalnost jer je presuda već bila pripremljena[nedostaje izvor].
No upravo u to vrijeme Grgur IX. je umro, svećenici koji su se okupili oko Wycliffa opet su se razišli. Raskol u crkvi sa svojim svađama i pokvarenošću, pripremao je put reformaciji, omogućivši narodu da upoznaju narav papinstva. U svome djelu "O razdoru papa" Wycliffe je pozvao svoje čitatelje da ozbiljno promisle ne govore li obojica (suprotstavljenih) protupapa istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. "Neprijatelj više ne vlada u jednom svećeniku", govorio je, "nego je podjelio vlast između dvojice kako bi vjernici, u Kristovo ime mogli lakše pobijediti obojicu", usput rekavši da "Dvoje papa zajedno sačinjavaju točno jednog antikrista".
Ubrzo je Wycliffe preveo i Bibliju, Sveto pismo se širilo po cijelom kraljevstvu. Ponovno su papinske vođe planirale kako ušutkati reformatorov glas. Jedan biskupski sinod zadobio je za sebe mladog kralja Rikarda II., te ishodio da se izda kraljevski ukaz po kojem se imaju pozatvarati svi koji se drže zabranjenog učenja. Nakon tog proglasa Wycliffe se obratio parlamentu, neustrašivo je pred narodnim skupom optužio svećenstvo i tražio reformu mnogih zlouporaba koje je crkva odobravala. Snažno i uvjerljivo opisao je nasilje i pokvarenost papinske stolice. Njegovi neprijatelji su se povuki, a parlament uzbuđen govorom, povukao je edikt o njegovu progonu i tako je reformator opet bio na slobodi.
I treći put bio je pozvan na saslušanje i to pred najviši crkveni sud u zemlji, tu neće imati milosti za nikakvo "krivovjerje", napokon činilo se da će Rim pobijediti, a djelo sada već starog i nemoćnog reformatora stati. Wycliffe je bio prisiljen odreći se svoga učenja ili iz sudske dvorane otići ravno na vješala.
Umjesto da prestane sa svojim naučavanjem, on ga je branio i pobijao klevete o svome navodnom krivovjerju. Upravo te iste klevete on je snažnom uvjerljivošću okrenuo protiv njih: "Kako ste se usudili širiti svoje prijevare", pitao je prisutne "Radi zarade da bi trgovali Božjom milošću!". "Što mislite, s kim se borite", na kraju ih je upitao "Zar s jednim starcem koji je jednom nogom već u gorbu? Ne! Vi se borite protiv istine koja je jača od vas sviju i koja će vas pobijediti!" S tim se riječima povukao iz sudnice, a nitko od njegovih neprijatelja nije ga se usudio zaustaviti.
Uskoro Wycliffa su i četvrti put pozvali na sud, ovaj put u Rim, pred samog papu. Vjerovao je da bi suđenje bilo nepravedno, te da je presuda već gotova, pa je iz svoje župe u Lutterworthu napisao papi pismo: "Doista se radujem što mogu otkriti i objaviti svakome čovjeku, a osobito Rimskom biskupu, svoju vjeru koju smatram zdravom i istinskom, te vjerujem da će on biti spreman potvrditi vjeru koju iznosim ili je pak ispraviti ako je pogrešna. Smatram da je Rimski biskup, ako se smatra Kristovim namjesnikom na zemlji, više od svih ljudi vezan za Zakon evanđelja, jer se veličina Kristovih učenika nije sastojala u svjetovnom dostojanstvu i časti, nego u tome da se potpuno i točno ugledaju na Kristov život i njegova djela... za vrijeme svoga boravka na zemlji, Isus je bio vrlo siromašan; odbacio je svaku svjetovnu vlast i čast... Papa treba svako zemaljsko bogatstvo i vlast prepustiti svjetovnoj vlasti, te upućivati na to svoje svećenstvo, jer je tako činio Isus sa svojim apostolima. Ako sam u zabludi u nekoj od ovih točaka, smjerno ću primiti ukor, pa i smrt ako je potrebno.", na kraju je napisao "Molimo se Bogu da utječe na našeg papu Urbana VI. kako bi se on, zajedno sa svojim svećenstvom, ugledao na Gospoda Isusa Krista u životu i karakteru, te da bi dali narodu zdravu nauku i da bi svi zajedno vjerno išli Njegovim stopama."
Posljedice njegovog djela[uredi | uredi kôd]
Svojim ustankom protiv katoličke crkve, pokrenuo je reformaciju. Njegov nauk bio je jasan i cjelovit, tako da ga ni mnogi kasniji reformatori nisu dosegli, iako su se neki od njih pojavili i sto godina kasnije.
 |
Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. (Rasprava) Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta! |
Bio je prilično hrabar s obzirom na to da je živio za vrijeme srednjovjekovne papinske inkvizicije, jednom prilikom je rekao: "Nije potrebno da čovjek ide daleko tražiti krunu mučenika", govorio je. "Propovjedaj Kristovo evanđelje oholim biskupima i mučeništvo te neće mimoići. Da živim i da šutim? Nipšto! Neka udarac padne! Čekam ga."
Nauk koje je Wycliffe iznosio nastavio su se širiti, njegovi sljedbenici poznati kao viklifovci ili lolardi proputovali su ne samo Englesku, nego i druge zemlje propovjedajući poruku evanđelja. I danas diljem svijeta djeluju "Wycliffovi prevoditelji biblije", koji trenutno imaju 1.762 misionara.[1] Pristaše Rima nisu imale priliku izvršiti svoje namjere dok je bio živ, pa su se još jedanput okrenuli opet protiv njega, ovaj put dok je on ležao u grobu.
Papa Grgur XI. 1377. optužio ga je zbog hereze, a njegovo učenje osudio je Koncil u Konstanzi 1415. Tijelo mu je naredbom pape Maritina V. 12 godina nakon smrti ekshumirano, spaljeno i njegov pepeo bačen u rijeku. Na njegovo učenje nadovezao se kasnije Jan Hus, održavši 1412. poznati govor "Quaestio magistri Johannis Hus de indulgentiis" koji je doslovce bila kopija zadnjeg poglavlja Wycliffove knjige De ecclesia (o crkvi), u njemu je među ostalim istaknuo da čovjek oprost od grijeha dobiva stvarnim pokajanjem, a ne kroz novac. Također odbacio je i nauk Katoličke Crkve o transsupstancijaciji, štovanje kipova, slika i relikvija, a prihvatio Kristovu posredničku ulogu u oprostu grijeha, te njegovo poglavarstvo nad crkvom.