Slavko Grubišić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje


Slavko Grubišić (Posuški Gradac, 25. rujna 1933.), hrvatski književnik iz Bosne i Hercegovine, politički emigrant, iseljenički djelatnik, organizator obrane Hrvata

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je 25. rujna 1933. godine u Posuškom Gradcu od oca Ivana, zvanog Dulan, i majke Anice, rođene Vranjković. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a zatim je upisao građansku školu na Širokom Brijegu koju je morao napustiti jer je Široki Brijeg bio okupiran i poubijani su svi svećenici, profesori, učitelji. Godine 1946. otišao je u Mostar u đački dom gdje se suprorstavio partizanskom nasilju pa je morao pobjeći iz doma. Kada se vratio u svoje selo počeli su ga proganjati jer nije htio surađivati sa skojevcima. Skojevci su ga uhvatili i kao dijete strašno mučili. Usprkos mučenjima nikada nije pokleknuo duhom niti je koga odao. Godine 1948. prisilno su ga poslali u 'omladinsku' brigadu gdje je bilo i staraca od sedamdeset godina. Odatle uspijeva pobjeći, a kasnije se smjestio u Zenici gdje je nakon godinu dana boravka završio u istražnom zatvoru i tek nakon pet mjeseci bio oslobođen zatvora i suda. Poslje Zenice nastaju slične muke po zatvorima u Sarajevu, Konjicu, Imotskom, Posušju, Foči, Kotoru i Cetinju u Crnoj Gori, odakle je pušten na "crnu" slobodu 1955. godine. Iza odsluženja nasilnog vojnog roka u Srbiji u Aleksincu 1955. - 1958. godine, smjestio se u selu Šoljane. Radio je kopanju kanala sve dok nije u Osijeku preko prijatelja dobio posao u svojoj struci. Godine 1961. uspijeva dobiti posao kao električar i počeo je stalno raditi na terenu: u Iloku, Baću, Novom Sadu, Subotici, Parabuću, Somboru, Senti, Pridrijevcima, Kotoru, Bačkoj Palanci, Budvi, Bosanskom i Slavonskom Brodu, Križevcima i mnogim drugim mjestima. Najviše je osjetio djelovanje krvoločne Udbe u Zagrebu. Pošto mu je Udba stalno bila za petama morao je misliti samo na to kako će se spasiti pa je konačno uspio pobjeći u slobodni svijet, u Švedsku.

Život u iseljeništvu[uredi VE | uredi]

Dok je bio u Švedskoj, kroz hrvatsku promidžbenu djelatnost napisao je pjesmaricu "O hrvatskim junacima" (1971.), pjesmaricu "Smrt Mije Lijića" (1972.), "Trgovina robljem" , pjesmu "Drina" , politički roman "Između raja i pakla" i knjigu "Jedan dio krvave povijesti".

Povratak u Domovinu[uredi VE | uredi]

Na poziv predsjesnika Republike dr. Franje Tuđmana vraća se u Domovinu i stavlja se na raspolaganje njenoj obrani. Godine 1991. radi na logistici i prikupljanju sredstava za obranu Domovine. Želja mu je bila da dođe u rodni kraj, kao i Miri Barešiću. On je u svom rodnom selu uspio sa svojim ljudima i svojim narodom, a uz zapovijed generala Ante Zorislava Rose, ustrojiti postrojbu koja je nosila ime "Knez Branimir".

Ustroj bojne KNEZ BRANIMIR[uredi VE | uredi]

Početkom ožujka 1993. godine, točnije 7.3.1993. po zapovijedi zapovijednika specialnih postrojbi Ministarstva obrane RH-a generala Ante Zorislava Rose, Grubišić je ustrojio bojnu "Knez Branimir". Bila je to prva profesionalna postrojba u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. Popunjena isključivo dragovoljcima cilj joj je bio obrana od srpskog agresora. Jačanjem bojnih djelovanja, te povećanjem potrebe za jednom obučenom i opremljenom, te visokomobilnom postrojbom, ova bojna je preustrojena u pukovniju “Ante Bruno Bušić”. Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan Sv. Ante, 13.06.1992. godine. u Posuškom Gradcu. Grubišić je kao prvi zapovijednik postrojbe uz nju ostao do samog kraja njenih djelovanja.

Život u miru[uredi VE | uredi]

Poslje Domovinskog rata, u Domovini je Grubišić izdao opsežnu knjigu "Nad ponorom pakla", svjedočanstvo o komunističkim zločinima poslje Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Također i knjigu "Svjedok istine o Domovimskom ratu" koja je krunsko svjedočanstvo istine o zlotvorima i neprijateljima domovine Hrvatske i hrvatskim izrodima koji su sramno služili neprijatelju.