Slonova jabuka

Slonova jabuka
	Slonova jabuka, ilustracija
Sistematika
Carstvo:	Plantae;
Divizija:	Tracheophyta;
Razred:	Magnoliopsida;
Red:	Sapindales;
Porodica:	Rutaceae;
Potporodica:	Aurantioideae;
Rod:	Limonia; L.
Vrsta:	L. acidissima;
Dvojno ime
	Limonia acidissima; L.
Baze podataka
	GBIF;
	wikivrste; WD; wikislike;

Slonova jabuka (limonija, lat. Limonia) je listopadno je do polulistopadno stablo iz porodice rutovki (Rutaceae) i jedina prihvaćena vrsta monotipskog roda Limonia L. Linnaeus je rod i vrstu objavio 1762. u drugom izdanju djela Species Plantarum. Prirodni areal obuhvaća Indijski potkontinent i Andamanske otoke; Kew kao autohtona područja navodi Indiju, Pakistan, Bangladeš, Šri Lanku, Assam i Andamane, dok je vrsta unesena u Kambodžu, Laos, Mjanmar, Vijetnam i Fidži. Raste ponajprije u sezonski suhim tropskim područjima.^[1]

Etimologija

Epitet acidissima latinski je superlativ izveden od acidus, „kiseo”, pa znači „vrlo kisela”, prema okusu ploda. U engleskom je vrsta poznata kao wood apple, elephant apple, monkey fruit i curd fruit.

Morfologija

Stablo je srednje veliko, obično visoko oko 9–10 m, premda pojedini izvori navode primjerke do približno 20 m. Mlade grančice često su blago cik-cak savijene i nose oštre pazušne trnove, najčešće do oko 3 cm duge. Kora je sivkasta do tamnosiva, hrapava, uzdužno ispucala i ljuskasta, a drvo tvrdo i žućkastobijelo.^[2]

Listovi su naizmjenični, neparno perasto sastavljeni, dugi do približno 10 cm. Peteljka i rahis usko su okriljeni. Obično imaju 5–7 nasuprotnih liski, dugih oko 2,5–3,5 cm i širokih 1–2 cm. Liske su obrnuto jajaste, kožaste, gole i gusto prošarane uljnim žlijezdama; pri gnječenju razvijaju karakterističan citrusni miris. Osnova im je klinasta, a vrh tup ili zaobljen, katkad plitko urezan.^[2]

Cvatovi su kratke, rahle pazušne ili vršne metlice odnosno grozdovi, obično do oko 5 cm dugi. Cvjetovi su sitni, zelenkastobijeli, blijedožućkasti ili zagasito crvenkasti. U osnovi su dvospolni, ali dio cvjetova zbog redukcije pojedinih organa može biti funkcionalno jednospolan. Čaška je mala i peterozuba, a vjenčić najčešće ima 5 slobodnih, duguljasto-jajastih latica.^[2]

Prašnika je 10–12; niti su pri osnovi proširene i s unutarnje strane vunasto dlakave, a antere linearno-duguljaste. Nektarijski disk je malen. Plodnica je nadrasla, približno kuglasta i nepotpuno podijeljena u 4–6 pretinaca, s brojnim sjemenim zametcima; vrat tučka vrlo je kratak, a njuška duguljasto-vretenasta.^[2]

Plod je velika, okrugla do blago jajasta boba, obično promjera oko 5–9 cm. Vanjska ljuska sivkastobijela je do smeđasta, približno 5–6 mm debela, izrazito tvrda i drvenasta te se zreli plod često mora razbiti tvrdim predmetom. Unutrašnjost ispunjava ljepljiva smeđa, brašnasta i aromatična pulpa, trpkog, kiselog do slatkastog okusa, u kojoj se nalazi mnogo sitnih sjemenki.^[2]

Rasprostranjenost i ekologija

Limonija raste u suhim i vlažnim listopadnim šumama nižih nadmorskih visina, na otvorenim suhim ravnicama te se uzgaja uz kuće i u voćnjacima. Dobro podnosi izraženu suhu sezonu i relativno lagana tla; u istočnom dijelu Himalaje zabilježena je do približno 450 m nadmorske visine.^[2]

Upotreba

Najvažniji je jestivi plod. Zrela pulpa jede se svježa, sama ili zaslađena, a koristi se i za pripravu napitaka, chutneyja, džemova, želea, slastica i drugih prerađevina. Mladi listovi ponegdje se jedu kao salata. Ljepljiva masa nezrelog ploda tradicionalno se koristila i kao ljepilo, a pomiješana s vapnom kao vezivo i sredstvo za brtvljenje.^[2]

Različiti dijelovi biljke imaju dugu primjenu u tradicionalnoj medicini južne Azije. Plodovi, listovi, kora i korijen koriste se u nizu narodnih pripravaka, dok su iz biljke izolirani brojni kumarini, flavonoidi, steroli i drugi sekundarni metaboliti. Farmakološka istraživanja različitih ekstrakata uglavnom su provedena laboratorijski ili na životinjskim modelima, pa takve nalaze ne treba izjednačavati s dokazanom kliničkom djelotvornošću.^[3] miris oštar, a konzumira se često sa solju