Sofisti

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

U klasično doba grčke kulture (5-4 st. prije Krista), Sofisti su bili grčki filozofi, pučki tumači i učitelji koji u središte svog proučavanja stavljaju čovjeka i antropološke filozofske probleme.

Povijest škole[uredi VE | uredi]

Javljaju se u V. stoljeću, osobito u Ateni, kad atenska robovlasnička demokracija dostiže svoj vrhunac.

Veoma obrazovani, dobri govornici, sofisti izlaze uz zatvorenih škola na trgove i u javnost. Ne zastupajući jedinstven filozofski nazor, istražuju na različite načine duhovne čovjekove djelatnosti, njegovo mišljenje i htijenje. Bave se problemima psihologije, spoznajne teorije, etike, politike, retorike, dijalektike, lingvistike, religije i ekonomije, ostavljajući uglavnom po strani do tada vladajući interes za proučavanje prirode.

Najčešće zauzimaju kritički i skeptički stav prema tradicionalnim oblicima života i mišljenja te problematiziraju gnoseološke i etičke pojmove istinitog, općevažnog i ispravnog.

Sofisti se međusobno razlikuju kako po znanju, izvornosti misli i istraživačkom duhu tako i po svojim moralnim i općeljudskim kvalitetama. Stariji sofisti u stvari su nositelji toga novog duha u grčkoj filozofiji, mlađi su uglavnom nastavljači, a često samo prazni retori koji su za novac prodavali znanje o tome kako se svaka stvar može braniti i napadati, potvrđivati i negirati.

Značajni sofisti[uredi VE | uredi]

Duhovni vođa sofistike i najoriginalniji mislilac njene starije faze jest Protagora iz Abdere. Njegova je glavna zasluga što je čovjeka stavio u središte filozofskog istraživanja i svojom poznatom izrekom "Čovjek je mjerilo svih stvari" odredio osnovni stav sofista uopće.

Ostali značajniji sofisti:

Gorgija iz Leonta; najveći retor među sofistima. Zastupao je neku vrstu spoznajno-teoretskog nihilizma svojim stavom :"Ništa ne postoji, a kad bi postojalo ne bi se dalo spoznati; konačno, i kad bi se spoznalo, ne bi se dalo priopćiti".

Prodik iz Keja; Bavi se jezičnim problemima (sinonimika), a u etičkim nazorima ističe načelo rada (etika volje).

Hipija iz Elide; Istaknuti polihistor, koji je prvi utvrdio suprotnost između prirode i zakona koji su po njemu djelo ljudskog dogovora ili konvencije.

Kritija iz Atene; Raspravlja o podrijetlu religije i tvrdi da su bogove izmislili vladari da bi lakše vladali.

Kalikle iz Aharne; Postavlja tezu prava jačega i smatra da je jedina razlika među ljudima razlika između jakih i slabih.

Trazimah iz Halkedona; U svom etičko-političkom učenju zastupa mišljenje da je pravednost korist jačega.

Alkidamant iz Eleje; Ustaje protiv ropstva ("Nikoga priroda nije učinila robom").


Likofron; Teoretičar države koji anticipira moderne teorije ugovora.

Značenje sofistike u razvoju filozofije misli različito se ocjenjivalo. Sofističkom se relativizmu prvi radikalno suprotstavio Sokrat. Platon i Aristotel zauzeli su također negativan stav prema sofistima. Njihovo se mišljenje uglavnom zadržalo sve do romantizma, od kada se pozitivno valorizira djelatnost sofista.

Sofisti su svojim skepticizmom omogućili pojavu novijih strujanja u filozofiji i etici, razvili kritičko-ispitivački i znanstveni duh. Njihova djelatnost ima prvorazredno značenje za razvitak antičke demokracije i političke teorije uopće. Upravo su sofisti, za razliku od shvaćanja raznih mudraca Orijenta, prvi koji su društvene zakone smatrali ljudskim djelom, poduzeli njihovo najsvestranije ispitivanje prema mjeri samog čovjeka i razvili svijest o potrebi da svi ljudi politički djeluju.