Sokotranci

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Sokotranci, semitski narod, vjerojatno himjaritskog porijekla, naseljen na otocima Sokotra i `Abd al-Kuri pred somalijskom obalom između Roga Afrike i Arapskog poluotoka. Prema jemenskom popisu 1990. ima ih 57,000.

Ime[uredi VE | uredi]

Ime dolazi prema lokalitetu otoku Sokotri, od "Eipheba Sakhotora" ili "otok sreće."

Jezik[uredi VE | uredi]

Sokotranci govore sokotranskim jezikom, verzijom straog himjaritskog jezika, a ima nekoliko dijalekata, južni, središnji, zapadni, sjeverni i `abd al-kurijski. Istoj populaciji po svoj prilici pripadaju govornici ovog istog jezika u Al-Mahara u Jemenu i Dhofara (ظفار) u Omanu.

Porijeklo i povijest[uredi VE | uredi]

Sokotranci se razlikuju od svojih sjevernih rođaka Jemenskih Arapa i sudeći prema jeziku oni predstavljaju ostatke Himjarita koji su se pomiješali sa pripadnicima raznih drugih naroda, Grcima, Portugalcima i Afrikancima, te su u relativnoj izolaciji od arapskog i afričkog kopna uspjeli su sačuvati stari himjaritski jezik. Kroz svoju povijest otok je bio pod vlasti mahranskih sultana iz jugoistočnog Jemena, povremeno prekidanu portugalskim okupacijama između 1507. i 1511. Godine 1834. pokušavaju ga zauzeti Britanci, ali ne uspijevaju. Tek 1880.-tih pa do 1967. pod zaštitom je Britanaca, kada postaje dio Jemena. Glavni i najveći grad je Hadiboh.

Život i običaji[uredi VE | uredi]

Sokotranci na svom arhipelagu žive dosta izolirano. U planinama je izgleda bilo troglodita koji su živjeli u pećinama. Sokotranci se bave ribarenjem i ronjenjem za biserima na obali i stočarstvom u unutrašnjosti otoka. Otočani proizvode neku vrstu maslaca poznatu kao ghee koji je zajedno sa uz ribu i tamjan najvažniji izvozni artikl.

Religija[uredi VE | uredi]

Danas u Sokotranci 100% muslimani. U prošlosti je među njima bolo kršćanstva koje je uveo sv. Toma. Muslimanski ekstremisti porušili su crkve a kršćanstvo je nestalo negdje u 17. stoljeću (1680). U nekim pećinama na otoku pronađeno je mnogo kostiju i ostataka drvenih rezbarenih predmeta za koje se sumnja da su predstavljali križeve kojim su bili označavani grobovi (vidi više u Brian Doe, Socotra: Island of Tranquillity; Immel Publishing Limited, London, 1992. str. 33.)

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Douglas Botting, Island of the Dragon's Blood (Hodder and Stoughton, London 1958)
  • Brian Doe, Socotra: Island of Tranquillity (Immel Publishing Limited, London, 1992)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]