Suradnik:Alalch Emis/Sekularizam u Francuskoj
Sekularizam u Francuskoj ili francuski sekularizam ili „laicitet” (fra. laïcité) je zvanični sekularizma koji postoji u Francuskoj i označava skup principa koji se odnose na mjesto religije u francuskom društvu.
U pravnom smislu, francuski sekularizam je ustavno načelo koje razdvaja političku moć od vjerskih organizacija. Zakon je neutralan u pogledu vjerskih pitanja, jamči slobodu vjeroispovijesti (sve dok ispoljavanje religioznosti ne narušava javni red), proglašava slobodu savjesti i osigurava vjerski pluralizam. Ovaj princip, sastavni deo principa jednakosti pred zakonom, sažet je formulom: "Republika ne priznaje, ne plaća i ne subvencionira nijednu vjeru". Sekularizam se ne sastoji u tome da se javna vlast bori protiv religije, već u sprečavanju njihovog utjecaja na procese vršenja političke moći.
U političkom i filozofskom smislu, sekularizam je želja da se spriječi vjerska društvena stega, osiguravajući, uz neutralnost države, ograničavanje religioznosti na privatnu sferu. Francuski sekularizam nastoji da „vrati” duhovne i filozofske ideje u isključivu domenu individualne savjesti i slobode mišljenja.
Sve do početka XX. stoljeća, ideja sekularizma se u praksi manifestovala kao težnja za smanjenjem utjecaja Katoličke crkve na institucije, a taj je utjecaj bio prepoznat kao glavna prijetnja republikanskim vrijednostima. Od tog vremena, stečevina sekularizma se suočavala s radikalnim doktrinama različitog porijekla, koje nisu povezane s tradicionalnim katoličanstvom (totalitarne ideologije, sektaški fenomeni, vjerski fundamentalizam), tako da je sekularizam danas dio mnogo složenije perspektive.
Pojam sekularizma, kako se razumije u francuskom društvu, nije bez dvosmislenosti i predmetom je društvenog dijaloga.[1] Otkako je uvedeno i razvilo se, ovo je načelo duboko promijenilo francusko društvo; transformacija je i danas na djelu u prilagodbi zakona i nacionalnih institucija tekućim društvenim promjenama. Međutim, postojanje razlike u zakonu i društvenom dijalogu između „laiciteta” i „neutralnosti”, kao i između „slobode savjesti” i „slobode mišljenja”, ukazuje na to da se religija ne doživljava i ipak ne tretira kao strogo privatna pojava ili tek kao jedna od škola mišljenja koje pripadaju drugima.