Suradnik:E.coli/test

Evolucija je u biologiji mijena genskog materijala populacije organizama iz naraštaja u naraštaj. Iako su promjene nastale za jednog naraštaja često male, razlike se zbrajaju sa svakim novim naraštajem i s vremenom mogu rezultirati značajnim promjenama organizama. Ovaj proces vrhunac doseže pojavom novih vrsta. Zaista, sličnosti među organizmima sugeriraju da su sve poznate vrste potekle od zajedničkog pretka (ili genske zalihe) upravo ovim procesom postupne divergencije.

Osnovu evolucije čine geni koji se prenose iz naraštaja u naraštaj te stvaraju naslijeđena obilježja organizma. Organizmi iste populacije pokazuju varijacije svojih naslijeđenih obilježja. Sama evolucija je proizvod dvaju suprotstavljenih sila: procesa koji stalno uvode nove varijacije, te onih koji te varijacije uobičavaju ili prorjeđuju. Nova varijacija nastaje na dva temeljna načina: mutacijama gena ili prijenosom gena između populacija i vrsta. U vrsta koje se spolno razmnožavaju, nove kombinacije gena stvara i genska rekombinacija, koja može povećati varijaciju među organizmima.

Dva su glavna mehanizma koja određuju koje će varijacije u populaciji postati češće, a koje rjeđe. Prvi takav mehanizam je prirodni odabir, proces koji vodi do čestih korisnih obilježja (onih koji povećavaju šansu za preživljavanje i razmnožavanje), a rijetkih štetnih obilježja u populaciji. To čini tako da jedinki s povoljnim obilježjima poveća vjerojatnost da se razmnoži, što znači da će više jedinki u sljedećem naraštaju naslijediti ta obilježja. Prilagodbe nastaju tijekom mnogih naraštaja kombinacijom malih, uzastopnih i slučajnih promjena u obilježjima, kao i prirodnim odabirom varijacija koje najviše pristaju okolišu. Drugi je glavni mehanizam koji pokreće evoluciju gensko odstupanje - neovisan proces koji stvara slučajne promjene u učestalosti obilježja u populaciji. Gensko odstupanje pokazuje koliku ulogu sreća igra u tome hoće li se dato obilježje prenijeti ako jedinka i uspije preživjeti i razmnožiti se.

Evolucijski biolozi bilježe činjenicu da se evolucija zbiva te razvijaju i ispituju teze koje bi objasnile njezine uzroke. Evolucijska biologija kao disciplina je započela sredinom 19. stoljeća kada su istraživanja fosilnih ostataka i raznolikosti živih organizama mnoge znanstvenike uvjerile u to da se vrste vremenom mijenjaju. Međutim, mehanizam koji pokreće te promjene nije bio poznat sve do otkrića prirodnog odabira od strane Charlesa Darwina, i istodobno nezavisno od strane Alfreda Wallacea. Darwinovo je kapitalno djelo O podrijetlu vrsta (1859.) široj javnosti rasvijetlilo nove teorije evolucije putem prirodnog odabira. Darwinov je rad prouzročio opću prihvaćenost evolucije u znanstvenoj zajednici. 1930-ih se Darwinov prirodni odabir spojio s mendelijanskim naslijeđem u suvremenu evolucijsku sintezu, koja je povezala jedinice evolucije (gene) s njezinim mehanizmom (prirodni odabir). Ta strahovito jasna i predvidljiva teorija stalno usmjerava znanstvene dosege otvarajući nova pitanja. Samim time je zaslužila mjesto središnjeg načela suvremene biologije, koje pruža jedinstveno objašnjenje raznolikosti života na Zemlji.