Suradnik:Stanko Antić Selce

SELCE-TRAGOM KULTURNE BAŠTINE

U Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce čuva se rukopisna i slikovna ostavština Ivana Lončarića Papića,čija je vrijednost od velikog značaja za ovo mjesto i ukupnu hrvatsku povijest,arheologiju,književnost i slikarstvo. Za Selce je to jedna od povijesnih sličica, kao neka luč koja obasjava više od tri tisuće godina nazočnosti čovjeka u prostoru selačke drage. Na osnovi te arhive i obilnih istraživanja dr. Stanko Antić napisao je knjigu Papićeva luč.

Papić je iznimna ličnost, koja u sebi sjedinjuje veliku širinu talenta, sposobnosti, interesa, preokupacija, zanimanja, htijenja, radnih navika, životnog bogatstva i ostvarenja na svim poljima znanosti i umjetnosti, kako se za malo koga može reći. Čovjek se ne može oteti tom sudu kad lista po njegovoj ostavštini, koju čini tridesetak tisuća stranica zapisa, napisanih lijepim i čitljivim rukopisom ,te desetak tisuća stranica grafičkih i likovnih radova i isto toliko razne dokumentacije i bibliografije.

Rođen je 1870. godine i doživio 96 godina u plodnom radu, i sa svojom suprugom Veronikom odgojio četvero djece.

Bio je poštar, osnivač selačke pošte, općinski načelnik, jedan od utemeljivača prvog selačkog kupališta, jedan od osnivača i voditelja pučke knjižnice i čitaonice, inicijator izgradnje Doma prosvjete, Hrvatskog sokolskog društva, te protagonista svih važnih događaja u Selcu s kraja 19 i prve polovine 20. stoljeća. Njegov doprinos izgradnji modernog naselja velik je,te se može smatrati zaslužnim građaninom Selca, kakav je malo tko.
     
Ključ njegova uspjeha je u mnogostrukosti interesa,znatiželji, inteligenciji, samoučenju,upornosti, dosljednosti, radinosti i moralnosti. Zahvaljujući tome za sobom je ostavio rukopisnu i likovnu ostavštinu vrijednu divljenja, koja čini jednu od najboljih komponenti selačkog povijesno-kulturnog nasljeđa i svrstava  u red arheologa amatera i kroničara (koji je dao izvanredan doprinos spoznaji povijesti Selca) i  hrvatskih čakavskih književnika i slikara. Zbog svega toga Papić je dično selačko ime, čovjek kojim se Selčani ponose. Ali on nije samo Selčanin, u svemu i  uvijek se osjećao Vinodolcem i Hrvatom, ali koji je volio i poštovao sve ljude; osoba izvanredno velike ljudske širine, tolerancije i poštovanja svakog Božjeg bića

Što je osobito zanimljivo, sve što je naučio čitajući knjige, razgovarajući s ljudima, eksperimentirajući i kontaktirajući s prirodom nastojao je zabilježiti, te je njegova ostavština prava mala enciklopedija. Nije to zadržavao za sebe, nego je održavao predavanja Selčanima i govorio im o zvijezdama, meteorološkim pojavama, geografskim zanimljivosti, zaštiti smokava i maslina, kalemljenu i sadnji voćaka itd.

Kao dječak, Papić je pred starom crkvom svete Katarine našao kamenu žaru, za koju su mu rekli da je ostatak starih Rimljana. To je potaklo njegov interes pa je počeo tragati za drugim ostacima tog pradavnog vremena, te je zahvaljujući njemu otkrivena starodrevna povijest ilirsko-grčko-rimske naseobine na području (selačke) drage. Papić je o tome izvijestio Hrvatsko arheološko društvo i Muzej u Zagrebu, što je objavljeno u njihovim glasilima, te postao njihov suradnik.

Pretražujući po ostacima pradavnih vremena Papić je pronašao dvadesetak skupina vrijednih arheoloških detalja, kao što su ostaci zidova i poda, keramičke posude i crjepovi, grob sa urnom i pepelom, novac,žara s poklopcem itd. Sve ih je nacrtao i opisao.  Ti se predmeti nalaze muzejima u Zagrebu i Rijeci.Predlagao je da se u Selcu otvori muzej za koju se svrhu može urediti prva kapelica svete Katarine iz 15.stoljeća.   

Prema sačuvanim zapisima otkrio je da je na području Dolca i Njivica bilo ilirsko naselje, koje su kasnije koristili i Grci a potom razvili Rimljani. To su kasnije potvrdili dr. J. Buršmid, predsjednik ADH i arheologinja Radmila Matejčić. Nije imao nikakvog arheološkog znanja, pa je arheološka i povijesna „istraživanja“ obavljao amaterski, ali je usput učio i pomalo unapredio svoj rad. No u to se vrijeme i utemeljuje arheologija u nas. Mnogi drugi istraživači, sa izvjesnim znanstvenim obrazovanje, tek krajem 19. vijeka počeli su sustavno i temeljito istraživati arheološke i povijesne činjenice. U to vrijeme u Zagrebu radi J. Buršmid koji utemeljuje arheološku znanost u Hrvatskoj, osniva Hrvatsko arheološko društvo i katedru arheologije. Papić je upoznao Buršmida, s njim je kontaktirao i od njega dobivao upute kako raditi.Postao je i terenski povjerenik Društva a Buršmid je pozitivno cijenio njegove nalaze i njegov rad. Kasnije je puno kontaktirao sa arheologinjom Radmilom Matejčić, koja je zaokružila Papićeve arheološke spoznaje.

Manirom pravog kroničara istraživao je, prikupljao, opisao i grafički predstavljao sve važne povijesne događaja u Selcu, i okolini, od doseljenja u srednjem vijeku do sedamdesetih godina 20.stoljeća. Zato ga s pravom zovemo kroničar, a nije previše reći da je bio i povjesničar.

U starijim godinama, kad više nije bio u mogućnosti aktivnije društveno djelovati, kanio je srediti svoje zabilješke i napisati povijest Selca, ali to nije uspio potpunosti ostvariti, te smo to nastavili mi njegovi mlađi suvremenici.

Bio veoma znatiželjna osoba, tragao je za svime i svačime što ima ikakve veze s prošlošću Selca i života ljudi u njemu, I to je zapisao manirom pravog kroničara i k tome grafički predstavio. Njegovi rukopisni i grafički zapisi većinom su jedini svjedok selačke prošlost, jer je većina tragova nestala s vremenom, napose za intenzivne urbanizacije naselja tijekom proteklog stoljeća.

Zanimljivo je listati po njegovim zapisima, jer svaki je od njih i mali literarni rad,ili skica za jednu kasniju literarnu obradu. Zato je teško odvojiti neke kronologijske zapise od kasnijih literarnih radova, posebno paćuharija, drama i komedija. Jedno je izrastalo iz drugog. Njegovi prozni i pjesnički sastavci su istovremeno književni proizvodi i povijesne pričice – kronološki zapisi.

Pisao je u prozi (paćuharije,književne crtice),pjesme i drame, pa su književnici Vladimir Nazor, Mate Balota, Drago Gervais,Tin Ujević i drugi držali su Papića hrvatskim čakavskim piscem, što i potvrđuje njegov veliki spisateljski opus:preko stotine poetskih tvorevina,četrnaest drama i komedija,brojne književne crtice – paćuharije. Već 1933. godine objavio je prvu zbirku svojih paćuharija, a kasnije ih je napisao još toliko.

Papić je govorio i većinom pisao selačkim narodnim govorom. Trudio se naučiti i standardni književni jezik, te je u starijim godinama ponešto tako i napisao, osobito u pjesmama. Jezik Papićev nije na visokoj razini standardnih zahtjeva. On miješa selački govor i standardni književni jezik. Nije imao prilike u školi naučiti i ovladati vještinama pravopisa i gramatike, ali je poznao jezik, naš domaći i pokušao ga je pisati što bliže standardnom književnom jeziku. Zato njegove književne tvorevine zahtijevaju veću lektorsku pripremu za tisak što je i učinjeno u knjižici, u kojoj je 1933. objavio svoje paćuharije.A to je učinjeno očito na nagovor dr Mate Dvorničića koji je napisao i Uvodnik. Isto je to učinio i Zoran Kršul u nedavno objavljenoj knjizi Papićevih pjesama.

Tema njegovih pjesničkih i proznih sastava je uvijek život, selački, narodni. Lica su obični ljudi – Selčani, Bribirci, Novljani, Crkveničani,Kirci,Boduli.Najviše književnih crtica nastalo je iz razgovora sa tim ljudima, a iz njih je kasnije sačinio drame i komedije.

Bio je član Društva književnika Hrvatske,o čemu se čuva potvrda o uplaćenoj upisnici u 1936.godini.

Imao je osobit dar vizuelne prezentacije i grafičke i likovne kreacije. Svoje misli uvijek je izražavao i grafički – crtežom i slikom. Za sobom je ostavio nekoliko stotina grafičkih zapisa (crteža,planova,skica) i preko stotinu slika, među kojima i vrijedna umjetnička djela,što ga čini hrvatskim slikarom svog doba. 

Kako je i sam zapisao, iz te navike da svoje misli grafički iskaže, razvio se i njegov slikarski talent, pa je na platno ili papir prenosio prekrasne slike izvanrednih motiva, na vrlo umješan način. Preokupacija njegova slikarskog djela su pejzaži, marine i ljudi.

I sam je zapisao da je njegovih slika posvuda u svijetu,u Zagrebu, Beču, Parizu, New Yorku, da krasi mnoge domove. Nema potpunog popisa svih njegovih radova,a one koje su sačuvane u arhivi Selačke pučke knjižnice i čitaonice nekoliko su puta bile izložene na tematskim i skupnim izložbama. Predivne su njegove slike prirode,osobito pejzaži sa prostora iza Rtića (odzada, kako taj dio mještani zovu). Nastale su najvećim dijelom u starijim danima i izraz su zrelog slikarskog umijeća.

O svojim saznanjima i otkrićima ostavio je brojne zapise, sa crtežima, a o njima je držao i predavanja Selčanima i tako širio narodno prosvjećivanje. Bio je otvoren prema svim novinama, pa i tehničkim, te je tako prvi imao biciklu a u njegovoj pošti rano su uvedena sva tada pristupačna tehnička sredstva.

Papić je događaje oko sebe promatrao i bilježio, književno opisivao ili opjevavao, ali i u njima sudjelovao. Mnoge je akcije predlagao, poticao,organizirao,financijski pomagao ili na drugi način u njima sudjelovao. Primjera koji to potvrđuju imamo više. Najzanimljiviji je onaj sa gradnjom selačkog kupalište 1894.godine, što je značajno, jer njime počinje organizirani turizam u Selcu

U teškim prilikama I svjetskog rata bio je načelnik Općine u Selcu, sve do prvih poslijeratnih izbora kad je načelničku dužnost predao novom načelniku, izabranom na komunističkoj listi No i prije toga, kao i kasnije, bio je član općinskog poglavarstva i sudjelovao u većini općinskih odluka i akcija..

Osnivač je selačke pošte i bio prvi selački poštar, a kao takav u stalnom kontaktu sa Selčanima, te tako upoznao obiteljske prilike mnogih, pa je njegova rukopisna ostavština jedan od najboljih izvora za pobliže upoznavanja ljudi i njihova života.

Njegov je dragocjen doprinos razvoju Selačke pučke škole, Doma prosvjete,Selačke pučke knjižnice i čitaonice, Pjevačkog i tamburaškog društva Neven, Hrvatskog sokola, turističkih društava, a aktivno je djelovao i u podružnici HSS, Matice Hrvatske,DLUR i drugima.

Nije bilo nijednog događaja, ili skoro nijednog, u njegovo vrijeme, u kojem nije sudjelovao, nekad kao inicijator, nekad kao sudionik a nekad kao kritički promatrač Ali njegova je kritika uvijek konstruktivna, pa i onda kad se razilazio sa suvremenicima, misleći o pojavama i događajima ponešto drugačije , osobito u starijoj dobi.

Mnogo šira bila su njegova interesiranja za astronomiju,koja imaju osnovu kako u praktičnim potrebama života, primjerice zanimalo ga je kretanje sunca, kako bi uredio sunčani sat na plovaniji. To ga je onda povelo u daljnja istraživanja kretanja sunca, mjeseca, okretanja zemlje oko svoje osi i sunca, okretanja mjeseca oko zemlje i mjesečevih mijena,plime i oseke na moru ,određivanjem geografske dužine i širine, udaljenosti pojedinih mjesta i td. U njegovim knjigama su podaci o geografskom položaju pojedinih lokaliteta u Selcu i okolini, te drugih mjesta u zemlji. 

Zanimao ga je sunčani sat te je izradio jedan model i nanio ga na jugoistočni dio plovanije, onaj prema cesti.. Sat je funkcionirao sve do rušenja zgrade, ali kasnije nije prenio na drugu zgradu te se izgubio. Dobro je proučio tehniku sunčanog sata pa ju je i opisao u svojim knjigama i posebno skrenuo pozornost na pogreške koje se obično prave a zbog koji takvi satovi rijetko funkcioniraju čitavu godinu i daju približno točno vrijeme.

O svojim istraživanjima na području astronomije pisao je i Zvjezdarnici u Zagrebu,te razmijenio više pisama i u njima razne informacije te vrste.Ta je prepiska zanimljiva jer otkriva Papićeve interese, saznanja i iskustva,njegova istraživanja i prosudbe stručnih ljudi o njihovoj vrijednosti

Izmjerio je i nadmorsku visinu pojedinih mjesta, pa je recimo za crkvicu sv. Fabijana i Sebastijana nadmorska visina 68 m a crkvicu sv. Jurja 257 nm.

Našli smo   i brojne  zapise o klimatskim prilikama., i to ne samo u Selcu, nego i okolnim mjestima.Iz tih se zapisa vidi kako u zimi ovdje zna biti jaka bura, koja digne morsku prašinu i posoli nasade vinograda i smokava na Krku, što onda uništi ljetinu.

Zanimala ga je biologija, osobito rariteti, pa je tako našao u parku Zrinskih ( godine 1939 i 194o) ginkgo biloba, rijetku biljku,koja potječe iz Japana ili Kine; prema nekom učenjaku spada u prapotopne biljke. Ima velike mesnate listove,a oprašuje se „pomoću rose“

Osim toga Papić se zanimao za latinska imena i osobine nekih biljaka koje rastu u našem kraju, kao što su neke vrste Imula,pa je saznao da od jedne vrste Imule u Vrbniku neki čovjek kuha lijek, kojeg je prodavao po čitavom Vinodolu, kao lijek za rane i želudac.Zatim je zapisao biljku Catalpa Alba s bijelim cvijetom, medonosna biljka, koja kao samonikla izrasla u jednoj ruševnoj kući:zamijetili su je prvi put 1951.godine.

Zanimao se i za ribe, te je popisao koje ribe žive u našem moru ,a neke od njih i posebno opisao. Zapisao je i kako su Selčani solili ribu, kako je pojedina vrsta ribe lovljena i u koje doba godine, koje su pozicije za pojedine vrste riba, te kako se svjećarilo. U stara se vremena more osvjetljavalo loženjem vatre na pramcu broda. Kasnije su počeli uvoditi lampe na petrolej, karbid zatim acetilen, a u novije vrijeme električne lampe velike snage, koje struju dobivaju iz akumulatora ili generatora.Opisao je razne sisteme ulova ribe, razne vrste mreža ali i udičarenja.

Interesirao se i za narodnu medicinu,pa se u njegovoj arhivi nalazi mnogo detaljnih zapisa o narodnim lijekovima. Uzmimo za primjer jedan zapis o borovici, koju ovdje zovemo šmrkvica. U narodu postoji vjerovanje da su u šmrkvici zalutale duše. Tko je nekad sjeo na šmrkov stolčić osjetio bi nazočnost vještica. Od šmrkvice pravili su drške za korbače (bič),da se savlada napast na konja.Šmrkvice imaju moć tjeranja duhova,protjerivanje gamadi,čuvanja od zaraze,čini čovjeka vidovitim. Koristi se kod opeklina, za dimljenje mesa,prave se stupala za maslac,od njih su lule najbolje. Zlatni pelud koji pada iz njena cvijeta izvrsno je gnojivo. Prema J.Camerariu (Frankfurt 159o.podine) Papić je citirao nekoliko informacija o ljekovitosti šmrkvice. Autor preporuča da se ujutro uzme nekoliko bobica šmrkvice natašte ili kuhane u bijelom vinu, kao lijek protiv želučane kiseline, zatim za olakšanje kašlja i čišćenje prsa,protiv nadutosti trbuha i grčeva,jetrenih kamenaca, kao zaštita od otrova itd. I drugi neki autori pišu o ljekovitosti borovica, primjerice za olakšanje mokrenja,jačanje krvnih žila,dim rastjeruje zmijski otrov,voda od borovice čisti bubrege i mokraćne kanale, a dobro je u njoj prati umorne i oštećene ruke, kao i promrzline na nogama i rukama Borovica sadrži mnogo šećera,eteričnih ulja itd. Slično je o borovici pisalo i u Terapeutskom vjesniku broj 2, iz 1939..

Ima u Papićevim spisima i poučnih misli potrebnih pomorcima i onima koji se nađu na moru pred olujom.Primjerice o „klobuku na Učki“. Piše kad se na vrh Učke pojavi klobuk (kapa) znak je da će brzo doći do nevere. Obično se to događa u ljeti od lipnja do rujna. Nevera počinje bljeskanjem a onda nastupi jaki vjetar upravo iz pravca Učke, s njim dosta kiše, ali više je ima bliže Učki, jer se sve više smanjuje kako prilazi našem akvatoriju, pa do Novog skoro i nestane. Obično traje oko jednog sata ili nešto više a onda se sve smiri. To je jak vjetar pa ako se neka brodica nađe u moru može stradati. Zato se mornari sklanjaju u zaštićenu luku čim zamijete oblak nad Učkom.Poznata je naša bura, a njoj je posvetio ove stihove

Papićevu pozornost privukao je  članak u „Hrvatskom narodu“ od 14.ožujka 1914.godine,o „Spoju Dunava s Jadranskim morem“, Bila je tu dvojba o kanalu prema Jadranu ili Solunu,. O toj dvojbi  napisao je, da oni koji zagovaraju solunsku varijantu griješe, jer se time i dalje podcjenjuje važnost jadranskog bazena. Prema njemu taj spoj je valjalo učiniti tamo gdje je Dunav najbliži Jadranskom moru, preko Šamca,a bio bi od velike gospodarske važnosti za Hrvatsku. Bilo je planirano da u jadranskoj varijanti kanal ide od Vukovara, preko  Šanca, Savom do Kupe, te Kupom i kanalom do Sušaka. Udaljenosti 417 km.

Ukratko zanimala ga je sva nauka, ništa nije ostalo nedirnuto. Negdje samo registracija neke informacije koju je čuo, negdje više o njoj a negdje i njegove opservacije onakve kakve je sam mogao steći s obzirom na svoje predznanje i informiranost, na izvore informacija i mogućnosti da jedan čovjek sve obuhvati. Bio je i u stalnim kontaktima sa ljudima raznih nauka, komunicirao je sa raznim medijima i izvorima znanja,od Vatikanske biblioteke do naučnih biblioteka u Beču i Pešti, pa začuđuje kako je sve to mogao i uspješno činio.

Papić je bio aktivan čovjek,poduzetnička smisla. pokretao je mnoge velike akcije i u njima prvi sudjelovao. primjerice, bio je jedan je od osnivača pučke knjižnice i čitaonice, dugo bio njezin predsjednik, tajnik, blagajnik i knjižničar. bio je i među pokretačima izgradnje Doma prosvjete, uređenja selačke rive. jedan od pokretača osnivanja više pučke škole u Crikvenici, podizanja spomenka dr.J Pančiću u Bribiru itd.

Bio je osnivač, član i vrijedan aktivista mnogi udruga, što su osnovane u Selcu ili tu bile njihove podružnice. Iz njegove ostavštine vidimo da je bio i član Društva književnika Hrvatske (pristupnicu je platio 1936.godine).,zatim član Društva amatera likovne umjetnosti u Rijeci (pristupnicu je uplatio 1957.godine),a za svoje mirovine bio je i član Udruge umirovljenika. Zatim bio je i član Filatelističkog saveza Zagreb, podružnica Crikvenica, što dokazuje i iskaznicom broj 2421.iz 1952. Slikao poštanske marke, pa je zapisao da je sudjelovao na jednoj izložbi poštara amatera u Beogradu od 14 do 22 prosinca 1957.godine, na kojoj je izložio 4 slike i dobio za to nagradu ; pritom je prodao jednu sliku.

Kroz duge godine svog života stvorio je svoj pogled na svijet, formirao svoja mjerila i sudove, te je svemu prilazio s te osnove. Nije se mirio s nepoštenjem i zlobom ljudi,nije prihvaćao licemjerje i dvoličnost, grozio se od nerada, pijančenja, svađa i razmirica među ljudima. Bio je čovjek od principa, s visokim kršćanskim moralom.

Nije se mirio s mađarizacijom a pokazalo se to napose kad je peštanski dvor pokrenuo administrativni postupak proglašenja obale državnim dobrom, ustvari vlasništvom mađarske države. Nije prihvatio ni nastojanja beogradskih vlasti da „jugoslaveniziraju“ naš kraj. U Selcu je bio jak utjecaj Srpske radikalne stranke, pa su preko nje pokušavali ostvariti političku prevlast na izborima. Pretvorio se tako Jugosokol u instrument srbizacije našeg prostora. Papić je ustao protiv toga demonstrativno napuštajući Jugosokol, čije je bio osnivač pa osnovao Hrvatski sokol.

Poslije II svjetskog rata nije u središtu pozornosti, kao predratnih godina.Došli su mladi ljudi, izrasli u oslobodilačkom ratu, politički jako opredijeljeni. Papić s njima nije našao zajednički jezik, ili obratno, oni s njim. Već je bio u poodmaklim godinama i sve se više povlačio u kuću, sve ga je više okupiralo slikarstvo i pisanje a sve manje događaji u mjestu. Točnije, on je svuda bio prisutan, ali više kao kritički promatrač nego inicijator i aktivista.Smetale su ga parole, svuda istaknute, jer je između deklaracija ispisanih na tim parolama i plakatima i stvarnosti bio raskorak. Govorilo se o bratstvu i jedinstvu, a on ima iskustva kako je to „gorak orah, na kojem je lako slomiti zube“. Govorilo se o radu a oni koji su to govorili više su voljeli svoje političke pozicije. Sjeća se on nekih, koji su se pravili velikim partijcima i rodoljubima a za stare Jugoslavije naveliko družbovali sa glavešinama beogradskog režima i ovdje se ponizno klanjali kralju i beogradskim ministrima.

Smetalo ga je kako su se neki mještani, do tada jako religiozni najednom „drvljem i kamenjem nabacivali na vjeru i crkvu“. Crkva, koja je u povijesti mjesta igrala važnu ulogu, najednom je marginalizirana i proglašena neprijateljem.

Odmah poslije rata bili su česti sastanci, mitinzi i druge masovne manifestacije, ali 1954. godine, desetak godina nakon rata, Papić je primijetio da je svega sada mnogo manje, da su se Selčani zasitili toga, te da su se sve više počeli okretati svaki sebi.Na tim skupovima Papić je sve manje sudjelovao, sve se više povlačio u sebe,ali je svoja kritička razmišljanja stavljao na papir i sada kad se to čita dobiva se nešto jasnija slika onog što se ovdje događalo poratnih godina.S nekima se Papić tako i obračunavao, ne mogavši ništa drugo učiniti

Majka zemlja – pod tim je naslovom jednom zapisao je nekoliko rečenica, koje upravo sada dobivaju na značaju, a odnose se na zemlju  » koju smo dužni ljubiti, štovati,čuvati i njegovati, baš tako kao i rođenu svoju majku „

Zapisao je to u povodu masovne rasprodaje selačke zemlje za hotele,vikendice i kampove, šezdesetih godina,kad je ovdje razvoj turizma krenuo vrtoglavom brzinom i ekspanzijom. Pojavila se jagma za zemljom, i Selčani su ju obilato prodavali, ne uvijek i sa puno volje, jer ih je na to prisilila nacionalizacija. Prodavali su i svoje stare kuće, jer je interes za njima postao tako velik da je to bila najkonjunkturnija prodaja. Vikendaši su kupovali stare kuće i preuređivali ih u kuće za odmor, mijenjajući im stara graditeljska obilježja. Mještani su gradili nove kuće, ali oponašajući graditeljski trend, kojim se znatno mijenjao karakterističan imidž Selca. Papić je sve to vidio, i kritički o tome mislio.

Papić je bio ličnost sa širokim krugom prijatelja,poznavatelja i štovatelja, koji su o njemu ostavili vrlo mnogo lijepih riječi, ali sam je svoj najbolji biograf.

Osim što je bio poštar Ivan je prihvaćao i razne društvene uloge, pa je bio i načelnik Općine Selce, a na jednom mjestu je zapisao kako je to postao. Bilo je to 1918., kad je pozvan na važan politički dogovor kod Viktora Ružića, koji je kasnije postao i hrvatski ban, i nekog Jakovčića, činovnika Hrvatske štedionice u Rijeci, koji su mu prikazali situaciju u Kraljevini i ponudili da se prihvati dužnosti načelnika Općine. Zatim je jednog dana održana u Selcu skupština svih Selčana,u donjoj sali Škole, na kojoj je izložio situaciju u novoosnovanoj državi SHS, nakon čega su ga izabrali za predsjednika,Tomu Tominčića za potpredsjednika,Jeronima Lončarića Brušiju za tajnika a Luku Antića za blagajnika. Odbor je zdušno radio, podupiran od naroda .Na toj je dužnosti bio dvije godine, te je poslije izbora, na kojoj je pobijedila lista KPJ, dužnost predao komunističkom izabraniku.

Mnogi su pisali o Papiću, a mi ćemo se osvrnut na neke od njih, no valja na početku primijetiti da su svi o Papiću pisali sa velikim poštovanjem, uvažavajući da se u njemu sjedinjuju crte ličnosti koje zadivljuju svakog tko ga poznaje.

Zanimljiv je zapis književnika Gustava Krkleca: „Drago mi je da sam prilikom kratkog boravka u Selcima upoznao Ivana Lončarića Papića, čovjeka sa toliko afiniteta prema umjetnosti, znanosti i kulturi uopće. Mi smo se zapravo upoznali još 1921. godine kod Nazora u Crikvenici,i ovaj mi je ponovni susret to miliji. Selce, 22. V 1957. Gustav Krklec“

 Prof. Vinka Antić  još 1935.godine , za vrijeme dok je bio profesor na Krčkoj gimnaziji,zapisao je nekoliko misli koje najbolje govore o ličnosti i djelu Papića.„Samouk-pisac,sa svojim dobro pogođenim primorskim tipovima u čisto primorskom miljeu i u čakavštini svoga mjesta; samouk-slikar – marinista sa svojim marinama koje prikazuje bonace,tišine  morske, osunčane žale i grebene, bracere i trabakule čije su sjenke u dnu mora tako lijepe i privlačne; astronom – samouk koji dobro poznaje nebo i drži eksperimentalna predavanja iz astronomije na pučki način da ga je milina slušati i crta sunčane satove po mjesnim zidovima;kulturni radnik mjesta, kroničar njegov, skupljač folklora i iskopina;jedan od osnivača mjesne Pučke knjižnice i njegov  dugogodišnji tajnik, uspjevši da toj narodnoj instituciji održi kontinuitet kroz sve udare i da kruniše svoja nastojanja  i svojih starijih drugova sa akcijom mladih članova; jedan od pokretača podizanja Doma prosvjete u mjestu ;jedan od prvih ljudi koji su pokrenuli selački turizam i koji je već pred stotinjak godina dao svoj prilog modernom naselju, kakvo je danas Selce“ – eto to je Ivan Lončarić Papić 
        :

I dalje: “U čakavskoj književnosti je pojava Ivana Lončarića Papića sa njegovim djelcem Paćuharije osobit primjer uspona i izgradnje jedne samonikle ličnosti, koja nije kroz život prošla zatvorenih očiju. Ali 'paćuhanje' Lončarićevo nije omeđeno samo na tu knjigu proze,njegov je horizont i njegova djelatnost obimna. I ono što budi da je stogodišnji život pošte Selce kao i čitava povijest Selca otrgnuta zaboravu zahvaljujući strpljivom kroničaru prošlosti Selac, koji je za sobom ostavio preko 40 kutija arhivske građe, pretežno rukopisne. Ivana je Kraljevsko poštansko i brzojavno ravnateljstvo u Zagrebu 1890 imenovalo ravnateljem Pošte Selce,čime je s jedne strane začeta nova loza poštara – Papić, a s druge strane povijest jedne pošte, koja će u povijesti Selca biti više od toga. Evo kako je počelo prema Papiću (članka B.Š.B) „…Godine 1890. jednog ljetnog dana došao u Selce Ikan Vučetić, ravnatelj pošta i brzojava u Zagrebu. Bio je na službenom putovanju. Volio je društvo pa se jedne večeri oko jednog stola sjeli Vučetić, moj otac kao opć.načelnik, carinski časnik mislim Mrzljak i lučki kapetan Cigoj.Kasnije sam i ja kao 19 godišnji mladić pridružio se tom stolu. Moj je otac spomenuo, da bi trebalo u Selcih uspostaviti poštu. Vučetić raširi ruke, i zadovoljno reče: Može se, može odmah. Eto pošaljite toga mladića u Crikvenicu, da vježba poštu i otvorit ćemo odmah poštu, i uperio prstom u mene. …Moj ga je otac zapitao: - Pa ča on more vodit poštu ..Može-potvrđivao je ravnatelj..“ Tako je i bilo. Ivan je vježbao na pošti u Crikvenici i u tome brzo napredovao pa je već deseti dan radio na brzojavu. Uskoro, već iduće godine položio je poštanski ispit u Senju.a pošta je službeno otvorena 11. veljače 1891.godine.

Prof. Vinko Antić je 30.kolovoza 1943. godine zapisao tekst pod naslovom ČOVJEK I SREDINA, koji glasi ovako:„I.L..P. je svojevrsna pojava selačke sredine.On je svojevrstan i na području Hrv.Primorja. On izbija iz sredine, odvaja se od nje, nadvisuje ju i strši iz nje. Ali, s druge strane,on je sav u toj sredini, on je njen izdanak, on živi i raste, pa čak i cvjeta iz te sredine. U prvom slučaju on je u sukobu sa sredinom i stalno u nekom razilaženju od nje, njen kritičar;kao takav često neshvaćen od sredine,pogrešno shvaćen, odbačen, suvišan, pa čak za ismijavanje i skoro porugu. A ipak on je nerazdvojiv od te sredine,promatra ju, secira,proučava,ispituje;on je njen kroničar,historičar,etnolog,folklorista, slikar,književnik,“paćuhar“, njen svestrani prikazivač, kao što je i ona njemu ne jednostrana već mnogostrana,materijal sa svim pojedinostima. sa svom raznolikošću i mnogostranošću…Sav se utapa u tu sredinu, i ako ne pliva uvijek sa strujama, a opet sva sredina se očituje kroz njega, kao što se svi najslabiji potresi javljaju zabilježeni u seizmografiji.“

Novi list je u broju od 24 i 25. marta 1934.objavio jednu malu noticu u povodu izdanja Papićevih književnih crtica pod nazivom Paćuharije:
„Paćuharija knjižice sa četrdeset crtica iz primorskog života na mekoj i slatkoj čakavštini. Crtice su iz dnevnog života ponajviše iz selačkog kraja, rodnog kraja piščeva…Sve su te „paćuharije“ donesene živo i duhovito, s onom lakom ironijom koja odlikuje naš primorski svijet, a izrađene su perom majstora, kojem ovo nije prvi rad ove vrste, jer već godinama radi i iznosi svoja zapažanja iz našeg primorskog života bilo u stihu bilo u prozi, te danas Papić spada u red naših odličnih čakavskih pisaca….ima sve njegove odlike:ugodno pričanje, izvrsno pogođen govor, duhovite obrade i teme, zanimljiv siže,koji od svake ove crtice čine jedan poseban dijelak života našeg primorskog svijeta. Sve to daje ovog knjizi poseban čar, i kad se pročita „na dušak“, odjedanput, ostavlja nas u nekom slatkom,prijatnom i radosnom raspoloženju, kao da smo taj čas svršili s jednim pozamašnim komadom naše starinske primorske povjestice…..Ima 80 stranica ispunjenim sjajnim crticama našeg primorskog života, od kojih nijedna nije na odmet, a svaka je biser naše čakavštine.“

 Dosad  najkompetentniju analitičko - kritičku prosudbu o Papiću dao je prof. Zoran Kršul, njegov mlađi sumještanin u Pogovoru knjige Papićevih pjesama (Selce,2005.godine).Najprije je Z.Kršul napravio malu ogradu, pa je (u zagradi) govoreći o Papićevim bratcima napisao:“ bez presedana  da ih preciznije smještamo u književno-povijesni kontekst ili kompariramo s tijekovima ili pojedinačnim dometima značajnijih književnih pojava, čiju provjeru uzgred ova poezija ne bi ni podnijela“ A potom pišući o je jednom ciklusu Papićevih pjesama: „ne vidimo po čemu bi bila beznačajna od neke najbolje pjesme Milana Vrbanića ili Vilka Grabarića…ili pak… Ive Grahovca-Rječanina, ili Alberta Linardića, ili pak ( što se crtica tiče)…Hadrijana Mandele-Bademića i, svakako uz bok crticama Matka Dvorničića“.  I najzad, u čemu u cijelosti dijelimo mišljenje gosp.Kršula: „ Mišljenja smo na kraju da djelo Ivana Lončarića Papića zaslužuje temeljitu valorizaciju i ovaj izbor držimo samo jednim početnim korakom na tom putu.“
                                              Napisao  dr.sci.Stanko Antić,Selce,veljača 2009.