Razgovor sa suradnikom:Stanko Antić Selce
Dobro došli na Wikipediju na hrvatskom jeziku, započetu 16. veljače 2003. - slobodnu enciklopediju!
Pozivamo vas na sudjelovanje u rastu ove svima dostupne enciklopedije na hrvatskom standardnom jeziku.
Ovdje su neke od stranica koje bi vam mogle pomoći:
- Wikipedija - što je Wikipedija, povijest i organizacija projekta
- Izvori - kako uspješno činiti Wikipediju boljom!
- Slike - obvezno pročitati prije postavljanja bilo kakvih slika
Ako želite vježbati možete to raditi na stranici za vježbanje, u slučaju da vam zatreba pomoć učinite slijedeće:
- postavite pitanje u Kafiću, odgovor će brzo stići
- spojite se na IRC (chat): wikipedia-hr
Svoje doprinose na člancima ne potpisujte, dok komentare na pripadajućim stranicama za razgovor, suradničkim stranicama i Kafiću molimo potpisujte se tako što ćete pritisnuti gumbić 
na alatnoj traci ili napisati 4 tilde (tilda = 4x istovremeno tipke AltGr + tipka s brojem 1), što kod uređivanja izgleda ovako ~~~~.
Vlastitu suradničku stranicu (onu koja se zove "Suradnik:vaše ime") možete uređivati po svojoj želji u skladu s pravilima uređivanja suradničke stranice (npr. asketski ili šminkerski).
Molimo Vas, ne stavljajte zaštićene radove bez dopuštenja! Nemojte izravno kopirati sadržaje s drugih web stranica ako nemate izričito dopuštenje. Ako imate dopuštenje, napišite to na stranici za razgovor ili jednostavno dodajte ovdje. No, obvezno to napravite prije nego započnete s pisanjem preuzetog teksta. Molimo uočite da se svi doprinosi Wikipediji smatraju dualno licencirani, pod Creative Commons Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 i GFDL licencijom. Ako ne želite da se vaše pisanje nemilosrdno uređuje i slobodno raspačava, nemojte ga ovamo slati. Također nam obećavate da ćete ono što ćete napisati sami napisati, ili ćete to prepisati iz nečeg što je u javnom vlasništvu ili pod sličnom slobodnom licencijom.
Još jednom, dobro došli!
--D tom
16:52, 12. veljača 2009. (CET)
Molba[uredi kôd]
Molim Vas da pročitate uvodni tečaj, kako napraviti članak, kako urediti stranicu jer Vaše dosadašnje postavljanje ogromne količine neuređenog teksta bilo gdje ne vodi nikamo. Pogledajte kako izgleda neki već napisan članak i sigurno će Vam biti jasnija ova zamolba. Hvala na razumijevanju.--D tom 18:18, 12. veljača 2009. (CET)
Graditeljska baština Vinodola[uredi kôd]
STANKO ANTIĆ: VINODOLSKO TRADICIJSKO GRADITELJSTVO
Vinodol ima bogatu graditeljsku baštinu,koju čine.: a)ostatke ilirsko-rimsko graditeljskog graditeljstva,b)srednjevjekovno narodno graditeljstvo,c)novovjeko graditeljstvo,d)sakralno graditeljstvo i e)stare gradine,kašteli i sl. Posebnu vrijednost ima srednjevjekovno narodno (ruralno,tradicijsko) graditeljstvo.Ono pripada hrvatskom puku,a vremenski pokriva punih tisuću godina,od doseljenja prvih hrvatskih skupina na područje Vinodola do 19 stoljeća,ali ne zamire ni u novije vrijeme.
Središnji dio tog opusa čini tradicionalna vinodolska kuća (sinonimi:starohrvatska kuća u Vinodolu,vinodolska srednjevjekovna kuća,hrvatska ruralna kuća u Vinodolu),i to kuća s balaturom (shodište,m,trijem).
Prve hrvatske skupine,naviknute na selilački način života i poluvojničku organizaciju, suočile su se bile s potrebom da izgrade krov nad glavom i to su činili iz drva (trupci i šiblje),ali su ubrzo počeli tom materijalu dodavati kamen i tako su nastale prve kamene potleušice (skromne prizemne kuće,u kojima je zajedno obitavao čovjek i blago).Govorimo o počecima hrvatskog vinodolskog graditeljstva,ali tragova toga u prostoru ima malo.
Postepeno je potleušica uređena tako da je u njoj odvojen prostor za obitavanje ljudi i za stoke. Potom na nju dograđuju etažu (kat), koja služi stanovanju, a podrum je ostao za gospodarske svrhe (u početku za blago i konoba).
Stari Vinodolci su o gradnji nešto naučili od prethodnika (Ilira i Rimljana),na čijim su se ruševinama naselile neke skupine novodošlih Hrvata,ali im to nije bilo od velike koristi jer pučkih kuća,kakve su doseljenicima trebale nisu našli.Više su im pomogli članovi obitelji Frankopana i Zrinskih,koji su seljacima dali teren za izgradnju kuće i pritom im savjetom pomagali.Prve takve kuće kao dvorce izgradili su Frankopani u Selcu (crtež I.L.Papića u knjizi S.Antić:“Selce od rimske lučice do modernog naselja“) i Crikvenici ( predio u jugoistočnom dijelu zove se Dvorska i Podvorska,gdje je bio Frankopanski dvorac).Savjetom su im pomagali misionari s Krka i pavlini (samostan u Crikvenici i Novom),koji su bili izvrsni majstori u kamenu (V.Uremović:“Pavlini u Crikvenici“).Tijekom vremena formirana je suma znanja i iskustva u građenju,koja je izrasla u kulturno dobro.Nije bilo nikakvih pisanih uputa,planova i pravila,koja su zadana i obvezna. Ipak se gradilo po stanovitim pravilnostima i to se vidi iz svake pojedine stare kuće.Ta je pravilnost bilo zajedničko znanje vinodolskih graditelja,koje su stekli praksom i kojeg su se svi pridržavali . To iskustvo i znanje vrijedan je dio naše kulturne baštine. Kuće koje nalazimo posvuda u Vinodolu objektivizirani su fond tog znanja, materijalni svjedok te kulturne baštine.
Vinodolska stara kuća kad ju danas promatramo predstavlja se kao knjiga,iz koje čitamo o hrvatskom življu u ovom kraju u srednjem vijeku.Ta je kuća dio cjeline,tj. pripada jedinstvenom etničkom (Hrvati), kulturološkom (čakavski ikavci),gospodarskom (agrar),religioznom (katolici),tradicionalnom i povijesnom skupu,koji se ukratko zove Vinodolci u konkretnoj povijesnoj zbilji (srednji vijek) i prostoru .Kad se taj skup počeo mijenjati promijenila se kuća. Danas to više nije taj stari,srednjevjekovni Vinodol,pa ni kuće koje grade današnji stanovnici nisu više onakve kakva je bila srednjevjekovna.Tu je danas višenacionalna skupina, ljudi iz raznih krajeva Europe ,raznih kulturološkoj,religioznih,gospodarskih, tradicionalnih i socijalnih odlika. Svaki od njih ima svoju životnu filozofiju,svoju koncepciju življenja,svoje potrebe i navike, svoja znanja i iskustva,pa makar su došli iz iste sredine razlikuju se po tim osobinama,a to se manifestira u razlikama što ih vidimo u današnjem Vinodolu. Gradi se u novijim materijalima i novim tehnikama,novim stilovima i pravilima..Graditeljstvo se danas toliko razmahalo i svakodnevno sve više troši vinodolski prostor,da mijenja graditeljsku sliku Vinodola.
U toj šarenoj situaciju još uvijek opstoji tradicionalna vinodolska kuća a) kao ruševina (na terenu sam našao pedesetak ruševnih kuća,ali još uvijek u prepoznatljivom stanju), b)stotinjak kuća koje još zadržavaju sve odlike svoje izvornosti i c) mnogo kuća na kojima su izvršene intervencije raznih vrsta ali su očuvani neke tradicionalni elementi.Čak mnogi graditelji pri izgradnji novih kuća unose tradicionalne elemente. Tako da tradicionalno vinodolsko graditeljstvo i dalje živi,opire se promjenama ali i privlači svojom osobitošću,te je u ovo naše turističko vrijeme za mnoge privlačna snaga, turistička meka.
Graditeljsku situaciju nekog kraja uputno je promatrati šire kao ruralno-urbanu strukturu, tj.kao organizirani prostor (prostorna geografija).Kad to činimo u Vinodolu prepoznajemo stara naselja i u njima pojedine starije objekte, pa se dobiva prilično jasna predodžba kako je bilo u agrarnom društvu i ranijim desetljećima industrijskog doba. Bilo je dvadesetak većih ruralnih cjelina (sela) i u njima stotinjak zaselaka ili seoceta. Takvim su nastala po dolasku hrvatskih skupina,u početku u dolini a potom i po obalnom području. Konačno je ruralno-urbana struktura formirana već krajem 18.stoljeća,kakvu i danas nalazimo u osnovnim konturama,ali se stalno mijenja s naglašenim modernim urbanim sadržajima.
KUĆA KAO DIO RURALNE CJELINE Kako prirodnu sredinu vinodolskog kraja čine tri područja (obalni,zaobalni i gorski)to su postojale stanovite razlike u artikulaciji ambijentalne sredine i gradnji kuća. U obalnom i zaobalnom području prevladavala je kuća na kat,sa shodištem i dvorištem, a u gorskim naseljima najčešće su prizemnice ili kuće na kat s nutrašnjim shodištem. Kako su se Vinodolci bavili stočarstvom, zemljoradnjom, vinogradarstvom, maslinarstvom i smokvarstvom, to su prostor u kući i oko nje,unutar dvorišta i široj okućnici, uređivali za takve potrebe. Oni koji su se bavili i ribarstvom gradili su kuće uz more,s navozom za čamce i prostorom za rastiranje mreža.
U toj strukturi temeljna graditeljska jedinica je bila kuća, sa svojim ambijentalnim okruženjem., koji čini dvorište i okućnica. U najstarije vrijeme kuća je bila zajednički dom za ljude i blago. Kasnije je blago odvojeno u poseban prostor, u kući a potom izvan nje, u dvorištu, ali je uvijek bio dijelom tog ambijenta. Uz kuću su bili i drugi poljoprivredni sadržaji,a u kući konoba za vino i spremište za smokve i druge poljoprivredne proizvode.
Stara narodna kuća je imala dvorište,tj. prostor ograđen visokim zidom u čijem okviru je bila kuća, štala i sjenik,šterna, gnojnica (gomila),jama za vapno (vapnenica), zahod. U nekim dvorištima je bilo vanjsko ognjište a nađe se i kuća koja je u dvorištu imala kameni stol i klupu, kameni brus i kameni sud za ulje. Domaćice su rado uzgajale cvijeće, pa je u svakom dvorištu bio vrtić , kameni sud ili tegle (lonci) sa cvijećem. Našla se i po koja voćka,obično smokva,baras s lozom a u nekim mali vrtić u kojem su domaćice imale grm peršina ili nekog drugog bilja dnevno potrebnog u kuhinji.
U nekim selima kuće su bile otvorene prema okućnici,tj. zid je bio samo s jedne strane, prema putu,a iza kuće ili sa strane, kuća je bila direktno u okućnici. Okućnicu je činio vrt, mali vinograd, voćnjak ,štala i gumno (za mlaćenje žita).
Kuća, oko nje dvorište i okućnica su organska cjelina stare ruralne vinodolske kuće. Zaselak je bio spoj nekoliko takvih cjelina, koje su se dodirivale dvorišnim zidom ili granicom okućnice. Sve je povezivao seoski put.Te su skupine u nekim selima činile gomilu kuća (na okupu) a u nekima su bile raspoređene u nizu, obično uz seoski put. Treći su bile kuće rasute u prostoru bez nekog reda.
Zaselak je u većini slučajeva bila rodovska (šira porodična) zajednica.U prvo vrijeme su to bile obitelji, pa kako su se granale gradile su nove kuće. Stanovnici su u početku bili istog prezimena,pa su se u mnogo slučajeva i sela po njima nazvala (Baretići,Saftići,Barci, Lončari,Tonkovići, Pančići, Markulini, Blaškovići....). K njima su se doseljavali ljudi drugih prezimena, ili su se djevojke udavale za mladiće iz drugih sela,drugih prezimena ali su mladoženje ostajali na domu djevojke (priženili se),pa su to postale ruralne cjeline ljudi različitih prezimena.Bilo je i slučajeva da su pojedine obitelji dobile prezime po mjestu gdje su se nastanile, s obzirom da su neke hrvatske obitelji ovdje dobivale prezimena.
Taj seoski prostor (kuća,dvorište,okućnica ) u mnogome je bio uvjetovan prirodnom sredinom,pa su se sela formirala tih uz obalu,u pitomoj dragi (Selce) ili rasuto po primorskom bilu (Dramalj), a u zaobalju uz potok ili veći izvor vode, na obroncima (pašnjaci), uz plodna polja itd. Konfiguracija tla u mnogome je diktirala i ruralnu organizaciju prostora i u njemu položaj svake kuće,pa su malo drugačije kuće na strmim terenima a drugačije u ravnici. Kuće su većinom okrenute su k jugoistočnoj strani,a na zadnjoj,buri okrenutoj strani bile su zatvorene (bez prozora).I seoski putovi su utjecali kako će se kuće formirati; kuće uz glavne prometnice drugačije su od onih na seoskim putovima.I najzad, na organizaciju prostora i kuće u njemu utjecala je i organizacija općina i crkvenih župa,te tradicijska kultura pojedinih općinskih skupina,pa tako ima razlika u nekim detaljima grižanskih i bribirskih kuća, ali su one neznatne.
PRVE KUĆE (PRIZEMNICE)
U početku su nastambe gradili od drva i šiblja, ukopavajući ih u zemlju na strmijim terenima. Od zatečenih ostataka ilirskih i rimskih nastambi vidjeli su kamene građevine,pa su i sami uz drvo i zemlju počeli koristiti i kamen.U početku su ga slagale bez vezivnih materijala (suhozid),ali su na zatečenim starinama vidjeli da je moguće koristiti živo vapno kao vezivni materijal.Na ostacima starih crkava po Vinodolu i danas se vidi zidove koji su građeni sa živim vapnom,primjerice crkve sv. Magdalene i sv. Jeronima u Bribiru.Koristili su to i graditelji ilirskih i rimskih gradina,a kasnije i pri gradnji srednjevjekovnih kaštela.Puku je vapno bilo u početku nepristupačno, a prve vapnenice javit će se nešto kasnije. Stare kuće koje danas nalazimo u prostoru građene su s uporabom morta (smjesa pijeska i vapna),i to većinom pri izgradnji nosećih zidova, vezujući vanjski sloj (debelih zidova),uglove i završetke. Popunjavanje reški na zidovima tom masom počelo se koristiti nešto kasnije.
Kako je to bio stočarski živalj, koji se sa stokom selio i s njom živio, kao dijelom svoje životne zajednice, to su u prvim kućama skupa živjeli. Prva stara hrvatska kuća bila je zajednička za ljude i njihovo blago, najčešće u jednoj prostoriji. Zato su prve kuće bile od jedne prostorije, u kojoj su prostor zajednički koristili i članovi obitelji i njihovo blago.
Bile su to prizemnice, s pravokutnim tlocrtom, pri čemu je izdužena tj. prednja strana bila okrenuta k suncu.Imala je jedna vrata i to na prednjoj strani ,okrenutoj suncu. Kad su kuće građene na strmini pred vratima su izgradili stepenište,pa je to začetak shodišta na jednokatnicama.Ako su vrata bila na razini zemlje bila su zajednička za ljude i blago,a kad je prostor podijeljen otvorena su posebna vrata za stoku. Imale su najmanje jedan prozor na dijelu za stanovanje i manji otvor u dijelu za blago. Prozori su bili mali i okrenuti k sunčanoj strani.
U početku su imale otvoren strop, a kad je on pregrađen iznad njega je uređen sjenik, u kojem su u brojnijim obiteljima spavala djeca i mlađi ukućani.
U potleušicama koje su imale pregrađen prostor za ljude i blago ostala je jedna stambena prostorija u kojoj se kuhalo i spavalo, tj. cjelodnevno boravilo. Kad je blago iseljeno u dvorišne zgrade u kući je uređen podrum, konoba.
Dakle,srednjevjekovna potleušica je bila kuća od dvije prostorije :za stanovanje i gospodarske potrebe. S vremenom su postale većih volumena, strukturalno kompleksnije,s dvije ili više soba, kuhinjom i konobom . koje su bile vezane hodnikom i jednim ulazom.
Oko kuće su ogradili prostor (u suhozidu),s jednim vratima, obično na prednjoj strani. Zid je bio poviši, iznad dva metra kako bi bolje zaštitio unutrašnjost od (zlih) ljudi i bure. Unutar dvorišta uredili su prostor za blago, gomilu (gnojnicu), vapnenicu, mali bunar ili cisternu,posadili koju voćku i lozu, te mali vrtić.
Krov je bio na dvije strehe, u početku pokriven šibljem, zatim kamenim pločama a onda crijepom. S krova su skupljali kišnicu i tako dopunjavali svoje rezerve vode; ako je u blizini bio izvor ili potočić koristili su ga za dnevne potrebe te za napajanje stoke i polijevanje vrtova.
I danas ima prizemnica,moderno uređenih ali sve manje. Više ih ima u gornjonovljanskim selima (u ledeničkom i krmpotskom kraju),kao što susrećemo i mu širem prostoru Hrvatske.Kuće koje su izgrađene na kosini brijega imaju s niže strane ukopan poseban podrumski prostor, pa su s jedne strane prizemnice s druge kuće s prizemljem.
KUĆE NA KAT (SA SHODIŠTEM, BALATUROM)
Mnogo češće nalazimo kuće na kat, katnice i baš na njima se ogledaju bitne karakteristike narodne arhitekture Vinodola:balatura (shodište).
Da bi se izgradilo kuću na kat bilo je potrebno nešto više graditeljskog znanja i sposobnosti, jer se trebalo rješavati mnoge probleme, među njima ovladati statikom, organizacijom prostora, tehnikom građenja, materijalima za građenje (vezivni materijali) itd.
Naravno nije se sve dogodilo odjednom, nego je najprije na potleušici iskorišten tavan, onda je krov malo podignut da se dobije korisni prostor pod njim.Ili je pod kućom,osobito koje su na kosini brijega,ugrađen prostor za blago,a onda je dograđena etaža. Ali je tada trebalo riješiti prilaz, a on je izgrađen izvana, kao shodište,koje je imalo stepenište i malu terasu (ganak). S nje se ulazilo u kuhinju a iz nje u sobu. Kasnije su otvorili posebna vrata za sobu,a onda između sobe i kuhinje izgradili hodnik, iz kojeg su išli u sobu i kuhinju, te na tavan,a u njoj držali škrinju i eventualno na škrinji su djeca spavala,kasnije su tu uredili i zahod.
Gledano izvana na staroj narodnoj kući karakteristično je shodište (balatura,trijem),koja je uvijek na prednjoj strani kuće. S gornje je strane mala terasa (ganak), ograđena kamenim zidom. S donje je strane ulaz u donji ,prizemni dio, konobu,volte. U većini je kućama ispod shodišta bio i kotac za ovce i koze, kokošinjac ili malo spremište za drva. Neke su kuće imale i više otvora,volti.
Shodište sa čitavom tom građevinom činilo je veliku masu kamenja, koje je skupljeno prilikom pripreme terena za gradnju i iskopina temelja,odnosno ravnanja tla. S vanjske je strane zid formiran slaganjem kamena, najčešće kako je nađen u prirodi ili lomljen od stijena, iza kojeg je nabacana hrpa kamenja. U početku je to bio suhozid,a potom su kameni blokovi povezivani malterom od pijeska i vapna. Zidovi su ostajali otvoreni, bez prikrivanja malterom. Rustikalni, što im je davalo posebnu draž.
Takvo shodište predstavlja povijesnu pripadnost vinodolske srednjevjekovne graditeljske tradicije sredozemnom kulturnom krugu,i to iz antičkih vremena.Takve se nalazi još u nekim primorskim krajevima,napose na otoku Krku.No shodišta imaju i kuće u drugim krajevima Hrvatske i obližnjim srednjoeuropskim krajevima,napose u alpskom području. U nekim primorskim krajevima drugačije su balature,jer je terasa (ganak) na betonskoj ploči ,koja dijelom leži na dvorišnom i kućnom zidu a dijelom na kamenom ili betonskom stupu.Ispod nje nema volti,tj.nadsvođenih, tunelastih prolaza za podrumske prostorije, kakve imaju vinodolska shodišta.Ukoliko i ima ovalnih elemenata one su samo ukras ili prisjećanje na tradicionalni ovalni svod (voltu)ali nemaju konstruktivnu ulogu.
Kuće su imale dvoslivni krov, sa niskim zabatom, kako bi preko krova lakše prelijetala bura. Na zabatu je obično bio mali tavanski otvor za prozračivanje ili veća vrata, ako je služio kao sjenik.Na nekim je kućama na zabatnoj strani bio i prozor.
Kuće su bile pravokutne osnove, pa su u fronti bile soba i kuhinja,a kasnije dograđen i hodnik. Na toj je strani, u zaštiti od bure i okrenutoj k suncu,bilo shodište,vrata i prozori
Ispod shodišta su otvori (volte,bolte,svodići),koji vode u podrum. U gornjem dijelu su polukružni, ,izgrađeni od masivnih zidova. U nekim tunelima na bočnoj strani su vrata za manje prostorije (za blago ili drvarnicu). Na kraju tunela su vrata za podrum (obično istog,ovalnog nadvratnika). Neke kuće imaju jednu voltu (manje kuće),a neke dvije,tri čak i četiri. Volte oblika polukružnog tunela vode u podrum,a manje,obično pravokutne oblika služe za kotac ili kokošinjac. Okvirni dio je od većih kamenih blokova, lomljenca ili tesanca,a unutrašnji dio tunela i vanjski zid je najčešće od lomljenog kamena.Reške nisu odmah popunjavane, nego je to činjeno kasnije,ponavljano više puta.
Stubišta su kamena. To su veliki kameni blokovi,koji naliježu jedan na drugi,a nosi ih potporni zid. Složene su većinom uz dvorišni zid,pa neke radi sigurnosti imaju s druge strane zidić. Ispod stubišta su mali otvori koji služe kao kotac,kokošinjac ili drvarnica.
Na shodištu je terasa (ganak),koja je ograđena zaštitnim zidićem. U nekim kućama nad ganjkom je krovište ili baras s vinovom lozom,ali to nije bitan element shodišta vinodolske kuće,kao kod drugih hrvatskih kuća.
Vrlo karakterističan detalj starih kuća su dvorišna i kućna vrata (portal),odnosno njihovi kameni okviri.Stariji portali imaju pravokutni okvir ili je s gornje strane polukružan.Izrađeni su od velikih kamenih greda,pa je nadsvodni kamen obično od jednog komada,bočni od dva,a prag od jednog. Tu su formu zadržali i noviji portali ali oni imaju ramena,koja nose nadvratni blok i pete,na kojima su vertikalni blokovi. Portali izgrađeni u 19 i početkom 20.stoljeća imaju na nadvratniku napis,na kojem je obično godina,Isusovi inicijali ili inicijali vlasnika kuće.S bočnih strana nadvratne grede neki portali imaju ukrasne šare,obično grančice neke biljke.
UNUTRAŠNJOST STARIH KUĆA
Unutrašnjost potleušice nakon što je blago odvojeno bila je jednostavna, jer je imala jednu ili dvije prostorije za stanovanje i konobu Kuća s jednom stambenom prostorijom služila je za sve potrebe-kuhinja,dnevni boravak i spavanje.U kući s dvije prostorije postojala je podjela; u kuhinji se kuhalo i boravilo preko dana, a u brojnijim obiteljima i noćivao dio obitelji, soba je služila uglavnom za spavanje.
U kućama na kat postojala je podjela,pa je prizemlje služilo za gospodarske potrebe (za stoku i konobu) a kat za stanovanje.Većina tradicionalnih kuća imala je dvije prostorije, kuhinju i sobu. Sa shodišta ulazilo se u kuhinju a iz nje u sobu.Napredak je bio kad su kuhinja i soba odijeljene malim hodnikom ili je svaka prostorija imala svoj ulaz sa shodišta.Hodnik, salica. je služila za komunikaciju unutar kuće i prema tavanu,a u njemu je bio zahod i eventualno malo spremište.) Hodnik je igrao važnu ulogu kad je iza kuće dograđen prostor (kuća dobila oblik slova T).
Tavani su korišteni kao sjenici i za sušenje žita a u brojnijim obiteljima noćivali su tu mlađi, na slami ili posebno prostrtim ležištima. Imali su ulaz s hodnika (nutrašnji) i (ili) vanjski (za sjeno).
Kad je graditeljstvo unaprjeđeno a obitelji postale brojnije dograđena je još jedna etaža, koja je služila samo za stanovanje. Ako su u kući boravile dvije samostalne obitelji svaka je imala kuhinju i sobe. Na prvu etažu išlo se preko vanjskog shodišta a na drugu nutrašnjim stepeništem, rjeđe vanjskim (bočni m)ili zadnjim
S vremenom su na nekim kućama shodišta zatvorena dozidavanjem novog prednjeg zida,pa je dobivena veća površina kuće,a shodište se našlo unutar kuće. Nov je napredak bio kad je srušeno staro shodište,uklonjena masa kamenja i otvoren donji dio kuće ili umjesto shodišta izgrađen novi prednje dio Tada je blago posve iseljeno iz kuće,a kuća pretvorena isključivo za stanovanje,eventualno s konobom u dijelu podruma. Te kuće dobivaju već poneki element gradske arhitekture,te govorimo o ruralno-gradskoj kući.
Tradicionalne kuće bile su skromno namještene. U kuhinju je bilo ognjište s mapom,kasnije uzidani štednjak sa pećnicom,a potom se u mnogim kućama našao metalni štednjak (kozica). Bio je tu i drveni stol,s klupom i po kojom stolicom, polica za suđe i ormarić,te (kameni)škaf. Sobe su imale krevet za dvije osobe, ormarić za rublje i stolić sa stolicom. Na hodniku je bila škrinja (ako je bila veća služila je i za spavanje).
Domaćini su sami krečili svoje prostorije,i to vapnenim rastvorom,jer će se boje javiti tek kasnije. Činili su to često, pa su unutrašnji prostori uvijek odisali svježinom bijele boje.
NA KRAJU U vinodolsko graditeljsku kulturu ide i tzv. postruralno, novovjeko i turističko graditeljstvo, pa je danas oku pristupačna široka graditeljska lepeza,od ruševina prvih potleušica i kuća s balaturama do modernih kuća koje vinodolsku graditeljstvu stvaranost čine prepoznatljivih europskih karakteristika. Prvi počeci gradnje stabilnog krova nad glavom učinili su hrvatski doseljenici su prije tisuću godina. Kroz to vrijeme dogodile su se mnogobrojne promjene u ruralno-urbanoj geografiji vinodolskog kraja, načinu stanovanja i uređenju ambijentalnog prostora,u gradnji kuća i njihovom održavanju. Treba usporediti situaciju s kraja 19 i kraja 20 stoljeća pa će se vidjeti kako je golem napredak, jer na kraju 19 stoljeća je to bila ruralna sredina i prvim znakovitim prodorima urbanizacije ,u kojoj je dominantna bila tradicijska kuća,a danas je to moderna urbanizirana sredina,s još prisutnim ruralnim sadržajima ali kuća,ma širokog registra od porušenih starih kuća do najmodernijih građevina.
LITERATURA
Antić Stanko :Selce od rimske lučice do modernog naselja ,Selce ,1998…
Antić Stanko: Papićeva luč,2009. Antić Stanko: Župa svetog Petra i Pavla,Bribir,2008. Antić Stanko:Vinodolska graditeljska baština,rukopis u pripremi za tisak Brozović Brozo: Vinodolska knežija,Zagreb,1938 Deković Duško: Graditeljstvo Novog Vinodolskog, Novi Vinodolski 1997 Hirc Dragutin: Hrvatsko primorje,Zagreb,pretisak,Rijeka 1993. Hrvatskoj 1244 – 1786, Globus, Muzej za umjetnost i obrt Zagreb,1989, str.95 - 109 Klaić NADA,Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku,Zagreb,1971. Klaić Nada: Vinodol od antičkih vremena do krčkih knezova…HA,Pazin-Rijeka 1988 Klaić Nada.Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku,Zagreb 1976 Laszowski Emil: Gorski kotar i Vinodol,MH,Zagreb,1923 Margetić Lujo, Rijeka, Vinodol, Istra, studije, Rijeka, 1990. Matejčić Radmila: Sakralna i profana arhitektura na području stare župe Vinodol,V.zbornik 5,1988 Matejčić Radmila: Pregled kulturno – povijesnih spomenika Vinodola,Vinodolski zbornik broj 3,1983 Mohorovičić Andre,Graditeljstvo u Hrvatskoj,Zagreb 1992 Mohorovičić Andre,O analizi pučke arhitekture,Bilten JAZU, god.V,broj 1, 1957. Mohorovičić Andre,Promlem tipološke klasifikacije objekata starovjekovne arhitekture na području Istre i Kvarnera,Ljetopis JAZU,knjiga 62,Zagreb,1957, Muler Wernwe i Vogel Gunter,Atlas arhitekture I,Zagreb,1999. Pavličević Emilo: Gjuro Szabo o i okolici, Vinodolski zbornik, broj 3 Strčić Petar:Povijest,Novi Vinodolski,monografija,Novi,1995
Napisao dr Stanko Antić Selce
Graditeljska baština Vinodola[uredi kôd]
bbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbSTANKO ANTIĆ: VINODOLSKO TRADICIJSKO GRADITELJSTVO
Vinodol ima bogatu graditeljsku baštinu,koju čine.: a)ostatke ilirsko-rimsko graditeljskog graditeljstva,b)srednjevjekovno narodno graditeljstvo,c)novovjeko graditeljstvo,d)sakralno graditeljstvo i e)stare gradine,kašteli i sl. Posebnu vrijednost ima srednjevjekovno narodno (ruralno,tradicijsko) graditeljstvo.Ono pripada hrvatskom puku,a vremenski pokriva punih tisuću godina,od doseljenja prvih hrvatskih skupina na područje Vinodola do 19 stoljeća,ali ne zamire ni u novije vrijeme.
Središnji dio tog opusa čini tradicionalna vinodolska kuća (sinonimi:starohrvatska kuća u Vinodolu,vinodolska srednjevjekovna kuća,hrvatska ruralna kuća u Vinodolu),i to kuća s balaturom (shodište,m,trijem).
Prve hrvatske skupine,naviknute na selilački način života i poluvojničku organizaciju, suočile su se bile s potrebom da izgrade krov nad glavom i to su činili iz drva (trupci i šiblje),ali su ubrzo počeli tom materijalu dodavati kamen i tako su nastale prve kamene potleušice (skromne prizemne kuće,u kojima je zajedno obitavao čovjek i blago).Govorimo o počecima hrvatskog vinodolskog graditeljstva,ali tragova toga u prostoru ima malo.
Postepeno je potleušica uređena tako da je u njoj odvojen prostor za obitavanje ljudi i za stoke. Potom na nju dograđuju etažu (kat), koja služi stanovanju, a podrum je ostao za gospodarske svrhe (u početku za blago i konoba).
Stari Vinodolci su o gradnji nešto naučili od prethodnika (Ilira i Rimljana),na čijim su se ruševinama naselile neke skupine novodošlih Hrvata,ali im to nije bilo od velike koristi jer pučkih kuća,kakve su doseljenicima trebale nisu našli.Više su im pomogli članovi obitelji Frankopana i Zrinskih,koji su seljacima dali teren za izgradnju kuće i pritom im savjetom pomagali.Prve takve kuće kao dvorce izgradili su Frankopani u Selcu (crtež I.L.Papića u knjizi S.Antić:“Selce od rimske lučice do modernog naselja“) i Crikvenici ( predio u jugoistočnom dijelu zove se Dvorska i Podvorska,gdje je bio Frankopanski dvorac).Savjetom su im pomagali misionari s Krka i pavlini (samostan u Crikvenici i Novom),koji su bili izvrsni majstori u kamenu (V.Uremović:“Pavlini u Crikvenici“).Tijekom vremena formirana je suma znanja i iskustva u građenju,koja je izrasla u kulturno dobro.Nije bilo nikakvih pisanih uputa,planova i pravila,koja su zadana i obvezna. Ipak se gradilo po stanovitim pravilnostima i to se vidi iz svake pojedine stare kuće.Ta je pravilnost bilo zajedničko znanje vinodolskih graditelja,koje su stekli praksom i kojeg su se svi pridržavali . To iskustvo i znanje vrijedan je dio naše kulturne baštine. Kuće koje nalazimo posvuda u Vinodolu objektivizirani su fond tog znanja, materijalni svjedok te kulturne baštine.
Vinodolska stara kuća kad ju danas promatramo predstavlja se kao knjiga,iz koje čitamo o hrvatskom življu u ovom kraju u srednjem vijeku.Ta je kuća dio cjeline,tj. pripada jedinstvenom etničkom (Hrvati), kulturološkom (čakavski ikavci),gospodarskom (agrar),religioznom (katolici),tradicionalnom i povijesnom skupu,koji se ukratko zove Vinodolci u konkretnoj povijesnoj zbilji (srednji vijek) i prostoru .Kad se taj skup počeo mijenjati promijenila se kuća. Danas to više nije taj stari,srednjevjekovni Vinodol,pa ni kuće koje grade današnji stanovnici nisu više onakve kakva je bila srednjevjekovna.Tu je danas višenacionalna skupina, ljudi iz raznih krajeva Europe ,raznih kulturološkoj,religioznih,gospodarskih, tradicionalnih i socijalnih odlika. Svaki od njih ima svoju životnu filozofiju,svoju koncepciju življenja,svoje potrebe i navike, svoja znanja i iskustva,pa makar su došli iz iste sredine razlikuju se po tim osobinama,a to se manifestira u razlikama što ih vidimo u današnjem Vinodolu. Gradi se u novijim materijalima i novim tehnikama,novim stilovima i pravilima..Graditeljstvo se danas toliko razmahalo i svakodnevno sve više troši vinodolski prostor,da mijenja graditeljsku sliku Vinodola.
U toj šarenoj situaciju još uvijek opstoji tradicionalna vinodolska kuća a) kao ruševina (na terenu sam našao pedesetak ruševnih kuća,ali još uvijek u prepoznatljivom stanju), b)stotinjak kuća koje još zadržavaju sve odlike svoje izvornosti i c) mnogo kuća na kojima su izvršene intervencije raznih vrsta ali su očuvani neke tradicionalni elementi.Čak mnogi graditelji pri izgradnji novih kuća unose tradicionalne elemente. Tako da tradicionalno vinodolsko graditeljstvo i dalje živi,opire se promjenama ali i privlači svojom osobitošću,te je u ovo naše turističko vrijeme za mnoge privlačna snaga, turistička meka.
Graditeljsku situaciju nekog kraja uputno je promatrati šire kao ruralno-urbanu strukturu, tj.kao organizirani prostor (prostorna geografija).Kad to činimo u Vinodolu prepoznajemo stara naselja i u njima pojedine starije objekte, pa se dobiva prilično jasna predodžba kako je bilo u agrarnom društvu i ranijim desetljećima industrijskog doba. Bilo je dvadesetak većih ruralnih cjelina (sela) i u njima stotinjak zaselaka ili seoceta. Takvim su nastala po dolasku hrvatskih skupina,u početku u dolini a potom i po obalnom području. Konačno je ruralno-urbana struktura formirana već krajem 18.stoljeća,kakvu i danas nalazimo u osnovnim konturama,ali se stalno mijenja s naglašenim modernim urbanim sadržajima.
KUĆA KAO DIO RURALNE CJELINE Kako prirodnu sredinu vinodolskog kraja čine tri područja (obalni,zaobalni i gorski)to su postojale stanovite razlike u artikulaciji ambijentalne sredine i gradnji kuća. U obalnom i zaobalnom području prevladavala je kuća na kat,sa shodištem i dvorištem, a u gorskim naseljima najčešće su prizemnice ili kuće na kat s nutrašnjim shodištem. Kako su se Vinodolci bavili stočarstvom, zemljoradnjom, vinogradarstvom, maslinarstvom i smokvarstvom, to su prostor u kući i oko nje,unutar dvorišta i široj okućnici, uređivali za takve potrebe. Oni koji su se bavili i ribarstvom gradili su kuće uz more,s navozom za čamce i prostorom za rastiranje mreža.
U toj strukturi temeljna graditeljska jedinica je bila kuća, sa svojim ambijentalnim okruženjem., koji čini dvorište i okućnica. U najstarije vrijeme kuća je bila zajednički dom za ljude i blago. Kasnije je blago odvojeno u poseban prostor, u kući a potom izvan nje, u dvorištu, ali je uvijek bio dijelom tog ambijenta. Uz kuću su bili i drugi poljoprivredni sadržaji,a u kući konoba za vino i spremište za smokve i druge poljoprivredne proizvode.
Stara narodna kuća je imala dvorište,tj. prostor ograđen visokim zidom u čijem okviru je bila kuća, štala i sjenik,šterna, gnojnica (gomila),jama za vapno (vapnenica), zahod. U nekim dvorištima je bilo vanjsko ognjište a nađe se i kuća koja je u dvorištu imala kameni stol i klupu, kameni brus i kameni sud za ulje. Domaćice su rado uzgajale cvijeće, pa je u svakom dvorištu bio vrtić , kameni sud ili tegle (lonci) sa cvijećem. Našla se i po koja voćka,obično smokva,baras s lozom a u nekim mali vrtić u kojem su domaćice imale grm peršina ili nekog drugog bilja dnevno potrebnog u kuhinji.
U nekim selima kuće su bile otvorene prema okućnici,tj. zid je bio samo s jedne strane, prema putu,a iza kuće ili sa strane, kuća je bila direktno u okućnici. Okućnicu je činio vrt, mali vinograd, voćnjak ,štala i gumno (za mlaćenje žita).
Kuća, oko nje dvorište i okućnica su organska cjelina stare ruralne vinodolske kuće. Zaselak je bio spoj nekoliko takvih cjelina, koje su se dodirivale dvorišnim zidom ili granicom okućnice. Sve je povezivao seoski put.Te su skupine u nekim selima činile gomilu kuća (na okupu) a u nekima su bile raspoređene u nizu, obično uz seoski put. Treći su bile kuće rasute u prostoru bez nekog reda.
Zaselak je u većini slučajeva bila rodovska (šira porodična) zajednica.U prvo vrijeme su to bile obitelji, pa kako su se granale gradile su nove kuće. Stanovnici su u početku bili istog prezimena,pa su se u mnogo slučajeva i sela po njima nazvala (Baretići,Saftići,Barci, Lončari,Tonkovići, Pančići, Markulini, Blaškovići....). K njima su se doseljavali ljudi drugih prezimena, ili su se djevojke udavale za mladiće iz drugih sela,drugih prezimena ali su mladoženje ostajali na domu djevojke (priženili se),pa su to postale ruralne cjeline ljudi različitih prezimena.Bilo je i slučajeva da su pojedine obitelji dobile prezime po mjestu gdje su se nastanile, s obzirom da su neke hrvatske obitelji ovdje dobivale prezimena.
Taj seoski prostor (kuća,dvorište,okućnica ) u mnogome je bio uvjetovan prirodnom sredinom,pa su se sela formirala tih uz obalu,u pitomoj dragi (Selce) ili rasuto po primorskom bilu (Dramalj), a u zaobalju uz potok ili veći izvor vode, na obroncima (pašnjaci), uz plodna polja itd. Konfiguracija tla u mnogome je diktirala i ruralnu organizaciju prostora i u njemu položaj svake kuće,pa su malo drugačije kuće na strmim terenima a drugačije u ravnici. Kuće su većinom okrenute su k jugoistočnoj strani,a na zadnjoj,buri okrenutoj strani bile su zatvorene (bez prozora).I seoski putovi su utjecali kako će se kuće formirati; kuće uz glavne prometnice drugačije su od onih na seoskim putovima.I najzad, na organizaciju prostora i kuće u njemu utjecala je i organizacija općina i crkvenih župa,te tradicijska kultura pojedinih općinskih skupina,pa tako ima razlika u nekim detaljima grižanskih i bribirskih kuća, ali su one neznatne.
PRVE KUĆE (PRIZEMNICE)
U početku su nastambe gradili od drva i šiblja, ukopavajući ih u zemlju na strmijim terenima. Od zatečenih ostataka ilirskih i rimskih nastambi vidjeli su kamene građevine,pa su i sami uz drvo i zemlju počeli koristiti i kamen.U početku su ga slagale bez vezivnih materijala (suhozid),ali su na zatečenim starinama vidjeli da je moguće koristiti živo vapno kao vezivni materijal.Na ostacima starih crkava po Vinodolu i danas se vidi zidove koji su građeni sa živim vapnom,primjerice crkve sv. Magdalene i sv. Jeronima u Bribiru.Koristili su to i graditelji ilirskih i rimskih gradina,a kasnije i pri gradnji srednjevjekovnih kaštela.Puku je vapno bilo u početku nepristupačno, a prve vapnenice javit će se nešto kasnije. Stare kuće koje danas nalazimo u prostoru građene su s uporabom morta (smjesa pijeska i vapna),i to većinom pri izgradnji nosećih zidova, vezujući vanjski sloj (debelih zidova),uglove i završetke. Popunjavanje reški na zidovima tom masom počelo se koristiti nešto kasnije.
Kako je to bio stočarski živalj, koji se sa stokom selio i s njom živio, kao dijelom svoje životne zajednice, to su u prvim kućama skupa živjeli. Prva stara hrvatska kuća bila je zajednička za ljude i njihovo blago, najčešće u jednoj prostoriji. Zato su prve kuće bile od jedne prostorije, u kojoj su prostor zajednički koristili i članovi obitelji i njihovo blago.
Bile su to prizemnice, s pravokutnim tlocrtom, pri čemu je izdužena tj. prednja strana bila okrenuta k suncu.Imala je jedna vrata i to na prednjoj strani ,okrenutoj suncu. Kad su kuće građene na strmini pred vratima su izgradili stepenište,pa je to začetak shodišta na jednokatnicama.Ako su vrata bila na razini zemlje bila su zajednička za ljude i blago,a kad je prostor podijeljen otvorena su posebna vrata za stoku. Imale su najmanje jedan prozor na dijelu za stanovanje i manji otvor u dijelu za blago. Prozori su bili mali i okrenuti k sunčanoj strani.
U početku su imale otvoren strop, a kad je on pregrađen iznad njega je uređen sjenik, u kojem su u brojnijim obiteljima spavala djeca i mlađi ukućani.
U potleušicama koje su imale pregrađen prostor za ljude i blago ostala je jedna stambena prostorija u kojoj se kuhalo i spavalo, tj. cjelodnevno boravilo. Kad je blago iseljeno u dvorišne zgrade u kući je uređen podrum, konoba.
Dakle,srednjevjekovna potleušica je bila kuća od dvije prostorije :za stanovanje i gospodarske potrebe. S vremenom su postale većih volumena, strukturalno kompleksnije,s dvije ili više soba, kuhinjom i konobom . koje su bile vezane hodnikom i jednim ulazom.
Oko kuće su ogradili prostor (u suhozidu),s jednim vratima, obično na prednjoj strani. Zid je bio poviši, iznad dva metra kako bi bolje zaštitio unutrašnjost od (zlih) ljudi i bure. Unutar dvorišta uredili su prostor za blago, gomilu (gnojnicu), vapnenicu, mali bunar ili cisternu,posadili koju voćku i lozu, te mali vrtić.
Krov je bio na dvije strehe, u početku pokriven šibljem, zatim kamenim pločama a onda crijepom. S krova su skupljali kišnicu i tako dopunjavali svoje rezerve vode; ako je u blizini bio izvor ili potočić koristili su ga za dnevne potrebe te za napajanje stoke i polijevanje vrtova.
I danas ima prizemnica,moderno uređenih ali sve manje. Više ih ima u gornjonovljanskim selima (u ledeničkom i krmpotskom kraju),kao što susrećemo i mu širem prostoru Hrvatske.Kuće koje su izgrađene na kosini brijega imaju s niže strane ukopan poseban podrumski prostor, pa su s jedne strane prizemnice s druge kuće s prizemljem.
KUĆE NA KAT (SA SHODIŠTEM, BALATUROM)
Mnogo češće nalazimo kuće na kat, katnice i baš na njima se ogledaju bitne karakteristike narodne arhitekture Vinodola:balatura (shodište).
Da bi se izgradilo kuću na kat bilo je potrebno nešto više graditeljskog znanja i sposobnosti, jer se trebalo rješavati mnoge probleme, među njima ovladati statikom, organizacijom prostora, tehnikom građenja, materijalima za građenje (vezivni materijali) itd.
Naravno nije se sve dogodilo odjednom, nego je najprije na potleušici iskorišten tavan, onda je krov malo podignut da se dobije korisni prostor pod njim.Ili je pod kućom,osobito koje su na kosini brijega,ugrađen prostor za blago,a onda je dograđena etaža. Ali je tada trebalo riješiti prilaz, a on je izgrađen izvana, kao shodište,koje je imalo stepenište i malu terasu (ganak). S nje se ulazilo u kuhinju a iz nje u sobu. Kasnije su otvorili posebna vrata za sobu,a onda između sobe i kuhinje izgradili hodnik, iz kojeg su išli u sobu i kuhinju, te na tavan,a u njoj držali škrinju i eventualno na škrinji su djeca spavala,kasnije su tu uredili i zahod.
Gledano izvana na staroj narodnoj kući karakteristično je shodište (balatura,trijem),koja je uvijek na prednjoj strani kuće. S gornje je strane mala terasa (ganak), ograđena kamenim zidom. S donje je strane ulaz u donji ,prizemni dio, konobu,volte. U većini je kućama ispod shodišta bio i kotac za ovce i koze, kokošinjac ili malo spremište za drva. Neke su kuće imale i više otvora,volti.
Shodište sa čitavom tom građevinom činilo je veliku masu kamenja, koje je skupljeno prilikom pripreme terena za gradnju i iskopina temelja,odnosno ravnanja tla. S vanjske je strane zid formiran slaganjem kamena, najčešće kako je nađen u prirodi ili lomljen od stijena, iza kojeg je nabacana hrpa kamenja. U početku je to bio suhozid,a potom su kameni blokovi povezivani malterom od pijeska i vapna. Zidovi su ostajali otvoreni, bez prikrivanja malterom. Rustikalni, što im je davalo posebnu draž.
Takvo shodište predstavlja povijesnu pripadnost vinodolske srednjevjekovne graditeljske tradicije sredozemnom kulturnom krugu,i to iz antičkih vremena.Takve se nalazi još u nekim primorskim krajevima,napose na otoku Krku.No shodišta imaju i kuće u drugim krajevima Hrvatske i obližnjim srednjoeuropskim krajevima,napose u alpskom području. U nekim primorskim krajevima drugačije su balature,jer je terasa (ganak) na betonskoj ploči ,koja dijelom leži na dvorišnom i kućnom zidu a dijelom na kamenom ili betonskom stupu.Ispod nje nema volti,tj.nadsvođenih, tunelastih prolaza za podrumske prostorije, kakve imaju vinodolska shodišta.Ukoliko i ima ovalnih elemenata one su samo ukras ili prisjećanje na tradicionalni ovalni svod (voltu)ali nemaju konstruktivnu ulogu.
Kuće su imale dvoslivni krov, sa niskim zabatom, kako bi preko krova lakše prelijetala bura. Na zabatu je obično bio mali tavanski otvor za prozračivanje ili veća vrata, ako je služio kao sjenik.Na nekim je kućama na zabatnoj strani bio i prozor.
Kuće su bile pravokutne osnove, pa su u fronti bile soba i kuhinja,a kasnije dograđen i hodnik. Na toj je strani, u zaštiti od bure i okrenutoj k suncu,bilo shodište,vrata i prozori
Ispod shodišta su otvori (volte,bolte,svodići),koji vode u podrum. U gornjem dijelu su polukružni, ,izgrađeni od masivnih zidova. U nekim tunelima na bočnoj strani su vrata za manje prostorije (za blago ili drvarnicu). Na kraju tunela su vrata za podrum (obično istog,ovalnog nadvratnika). Neke kuće imaju jednu voltu (manje kuće),a neke dvije,tri čak i četiri. Volte oblika polukružnog tunela vode u podrum,a manje,obično pravokutne oblika služe za kotac ili kokošinjac. Okvirni dio je od većih kamenih blokova, lomljenca ili tesanca,a unutrašnji dio tunela i vanjski zid je najčešće od lomljenog kamena.Reške nisu odmah popunjavane, nego je to činjeno kasnije,ponavljano više puta.
Stubišta su kamena. To su veliki kameni blokovi,koji naliježu jedan na drugi,a nosi ih potporni zid. Složene su većinom uz dvorišni zid,pa neke radi sigurnosti imaju s druge strane zidić. Ispod stubišta su mali otvori koji služe kao kotac,kokošinjac ili drvarnica.
Na shodištu je terasa (ganak),koja je ograđena zaštitnim zidićem. U nekim kućama nad ganjkom je krovište ili baras s vinovom lozom,ali to nije bitan element shodišta vinodolske kuće,kao kod drugih hrvatskih kuća.
Vrlo karakterističan detalj starih kuća su dvorišna i kućna vrata (portal),odnosno njihovi kameni okviri.Stariji portali imaju pravokutni okvir ili je s gornje strane polukružan.Izrađeni su od velikih kamenih greda,pa je nadsvodni kamen obično od jednog komada,bočni od dva,a prag od jednog. Tu su formu zadržali i noviji portali ali oni imaju ramena,koja nose nadvratni blok i pete,na kojima su vertikalni blokovi. Portali izgrađeni u 19 i početkom 20.stoljeća imaju na nadvratniku napis,na kojem je obično godina,Isusovi inicijali ili inicijali vlasnika kuće.S bočnih strana nadvratne grede neki portali imaju ukrasne šare,obično grančice neke biljke.
UNUTRAŠNJOST STARIH KUĆA
Unutrašnjost potleušice nakon što je blago odvojeno bila je jednostavna, jer je imala jednu ili dvije prostorije za stanovanje i konobu Kuća s jednom stambenom prostorijom služila je za sve potrebe-kuhinja,dnevni boravak i spavanje.U kući s dvije prostorije postojala je podjela; u kuhinji se kuhalo i boravilo preko dana, a u brojnijim obiteljima i noćivao dio obitelji, soba je služila uglavnom za spavanje.
U kućama na kat postojala je podjela,pa je prizemlje služilo za gospodarske potrebe (za stoku i konobu) a kat za stanovanje.Većina tradicionalnih kuća imala je dvije prostorije, kuhinju i sobu. Sa shodišta ulazilo se u kuhinju a iz nje u sobu.Napredak je bio kad su kuhinja i soba odijeljene malim hodnikom ili je svaka prostorija imala svoj ulaz sa shodišta.Hodnik, salica. je služila za komunikaciju unutar kuće i prema tavanu,a u njemu je bio zahod i eventualno malo spremište.) Hodnik je igrao važnu ulogu kad je iza kuće dograđen prostor (kuća dobila oblik slova T).
Tavani su korišteni kao sjenici i za sušenje žita a u brojnijim obiteljima noćivali su tu mlađi, na slami ili posebno prostrtim ležištima. Imali su ulaz s hodnika (nutrašnji) i (ili) vanjski (za sjeno).
Kad je graditeljstvo unaprjeđeno a obitelji postale brojnije dograđena je još jedna etaža, koja je služila samo za stanovanje. Ako su u kući boravile dvije samostalne obitelji svaka je imala kuhinju i sobe. Na prvu etažu išlo se preko vanjskog shodišta a na drugu nutrašnjim stepeništem, rjeđe vanjskim (bočni m)ili zadnjim
S vremenom su na nekim kućama shodišta zatvorena dozidavanjem novog prednjeg zida,pa je dobivena veća površina kuće,a shodište se našlo unutar kuće. Nov je napredak bio kad je srušeno staro shodište,uklonjena masa kamenja i otvoren donji dio kuće ili umjesto shodišta izgrađen novi prednje dio Tada je blago posve iseljeno iz kuće,a kuća pretvorena isključivo za stanovanje,eventualno s konobom u dijelu podruma. Te kuće dobivaju već poneki element gradske arhitekture,te govorimo o ruralno-gradskoj kući.
Tradicionalne kuće bile su skromno namještene. U kuhinju je bilo ognjište s mapom,kasnije uzidani štednjak sa pećnicom,a potom se u mnogim kućama našao metalni štednjak (kozica). Bio je tu i drveni stol,s klupom i po kojom stolicom, polica za suđe i ormarić,te (kameni)škaf. Sobe su imale krevet za dvije osobe, ormarić za rublje i stolić sa stolicom. Na hodniku je bila škrinja (ako je bila veća služila je i za spavanje).
Domaćini su sami krečili svoje prostorije,i to vapnenim rastvorom,jer će se boje javiti tek kasnije. Činili su to često, pa su unutrašnji prostori uvijek odisali svježinom bijele boje.
NA KRAJU U vinodolsko graditeljsku kulturu ide i tzv. postruralno, novovjeko i turističko graditeljstvo, pa je danas oku pristupačna široka graditeljska lepeza,od ruševina prvih potleušica i kuća s balaturama do modernih kuća koje vinodolsku graditeljstvu stvaranost čine prepoznatljivih europskih karakteristika. Prvi počeci gradnje stabilnog krova nad glavom učinili su hrvatski doseljenici su prije tisuću godina. Kroz to vrijeme dogodile su se mnogobrojne promjene u ruralno-urbanoj geografiji vinodolskog kraja, načinu stanovanja i uređenju ambijentalnog prostora,u gradnji kuća i njihovom održavanju. Treba usporediti situaciju s kraja 19 i kraja 20 stoljeća pa će se vidjeti kako je golem napredak, jer na kraju 19 stoljeća je to bila ruralna sredina i prvim znakovitim prodorima urbanizacije ,u kojoj je dominantna bila tradicijska kuća,a danas je to moderna urbanizirana sredina,s još prisutnim ruralnim sadržajima ali kuća,ma širokog registra od porušenih starih kuća do najmodernijih građevina.
LITERATURA
Antić Stanko :Selce od rimske lučice do modernog naselja ,Selce ,1998…
Antić Stanko: Papićeva luč,2009. Antić Stanko: Župa svetog Petra i Pavla,Bribir,2008. Antić Stanko:Vinodolska graditeljska baština,rukopis u pripremi za tisak Brozović Brozo: Vinodolska knežija,Zagreb,1938 Deković Duško: Graditeljstvo Novog Vinodolskog, Novi Vinodolski 1997 Hirc Dragutin: Hrvatsko primorje,Zagreb,pretisak,Rijeka 1993. Hrvatskoj 1244 – 1786, Globus, Muzej za umjetnost i obrt Zagreb,1989, str.95 - 109 Klaić NADA,Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku,Zagreb,1971. Klaić Nada: Vinodol od antičkih vremena do krčkih knezova…HA,Pazin-Rijeka 1988 Klaić Nada.Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku,Zagreb 1976 Laszowski Emil: Gorski kotar i Vinodol,MH,Zagreb,1923 Margetić Lujo, Rijeka, Vinodol, Istra, studije, Rijeka, 1990. Matejčić Radmila: Sakralna i profana arhitektura na području stare župe Vinodol,V.zbornik 5,1988 Matejčić Radmila: Pregled kulturno – povijesnih spomenika Vinodola,Vinodolski zbornik broj 3,1983 Mohorovičić Andre,Graditeljstvo u Hrvatskoj,Zagreb 1992 Mohorovičić Andre,O analizi pučke arhitekture,Bilten JAZU, god.V,broj 1, 1957. Mohorovičić Andre,Promlem tipološke klasifikacije objekata starovjekovne arhitekture na području Istre i Kvarnera,Ljetopis JAZU,knjiga 62,Zagreb,1957, Muler Wernwe i Vogel Gunter,Atlas arhitekture I,Zagreb,1999. Pavličević Emilo: Gjuro Szabo o i okolici, Vinodolski zbornik, broj 3 Strčić Petar:Povijest,Novi Vinodolski,monografija,Novi,1995
Napisao dr Stanko Antić Selce