Svemirski zahod

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Svemirski zahod je specijalno opremljen prostor u svemirskoj letjelici ili svemirskoj postajii koji se koristiti u uvjetima mikrogravitacije za obavljanje fizioloških potreba ( mokrenja i defekacije) kozmonaut a. Opremljen je školjkom, prilagođenoj za muškarce i/ili žene, koja se po svom izgledu ne razlikuje značajno od obične zahodske školjke na Zemlji. U početku su svemirska odijela astronauta imala pelene i otpadne vreće u koje su kozmonauti obavljali nuždu, a danas tu istu nuždu obavljaju u svemirskim zahodima, skoro na istovjetan način, kao pri odlasku u sanitarni čvor na Zemlji.[1]

Povjest[uredi VE | uredi]

Prema podacima iz povijesti jedan od najstarijih zahoda, star oko 4000 godina, jest onaj u minoskoj palači u Knososu (na grčkom otoku Kreta). Vertikalne kamene cijevi dovodile su i odvodile toplu i hladnu tekuću vodu do zahodske školjke i kade kupatila. Ova palača imala je mehanizam koji liči na prvi sustav za ispiranje zahodske školjke u povijesti, povezane s glavnim spremnikom za vodu.

Odlazak u zahod na Zemlji je lako i jednostavno, jer gravitacija „vuče” na dolje čvrst i tekući otpad koji potom ispire voda. Ali, u uvjetima mikrogravitacije u ograničenom prostoru svemirske letilice, tjelesni otpad mogao bi lebditi po njegovoj kabini. Zato je NASA u 20 stoljeću potrošila oko 23,4 milijuna dolara za projektiranje i izgradnju svemirskog zahoda namijenjenog Spejs šatlu (ili za projekt koji se bavio onim što su konstruktori NASA nazivali "sustav za eliminaciju probave"). Prvi "svemirski zahod", koji je bio jednostavan po svojoj konstrukciji, i bio je ugrađen u prvu verziju kozmičkog odijela, zapravo je bila neka vrsta gaćica i upijajućih pelena za odrasle.

Prvi let s ljudskom posadom koji su obavili američki astronauti u svemiru 1961. trajao je samo 15 minuta, nakon što je brod obišao kompletanu orbitu oko Zemlje. Tada nitko nije ni pomišljao da svemirsku letjelicu snabdije zahodom za 15 minuta leta. Astronauti koji su bili pod stalnom prismotrom kamera i auditorija sa zemlje, zbog jakog srama često su bili emotivno alii konstruktivno onemogućeni da normalno mokre pa je zbog toga jedan od astronauta tijekom misije mokrio u svemirskom odijelu.

Tijekom sljedećih letova, astronauti su nosili velike upijajuće pelene "kao zamjenu za zahod". Pelene su potom evaluirao u veliku plastičnu vrećicu (neku vrstu gaćica za pelene) sa dvostranim ljepljivim trakama za fiksiranje (kopčanje) oko stražnjice astronauta (vidi sliku dolje) . Vrećica je na sebi imala urez s plastičnim ljepljivim trakama koje su stajale na stražnjici do kraja ljeta broda. Astronauti su tokom ljeta povremeno morali da "guraju" svoje prste kroz urez na vrećici, zahvaćali izmet, i prebacivali ga u posebnu torbu, u kojoj je on ostatajo zamotan i uskladišten do kraja misije. Ali, i pored jasno uvežbane procedure, bilo je nekoliko situacija, kada je izmet naočigled svih (pred kamerama u brodu) "pobjegao" iz torbe, zbog odljepljivanja vrećice od stražnjice astronauta. Tada su kamere u brodu morala biti privremeno isključene radi zaštite ličnosti astronauta od pogleda američkih gledatelja. [2]

Savremena svemirska letjelica, danas posjeduje zahod ili sustav za sakupljanja otpada, koji je potpuno integriran, visokosofistiiciran u multifunkcionalni sustav. To je sanitarni čvor sličan zemaljskom, s ispiranjem i provjetravanjem i osvježava zrakom, a ne vodom.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. DEHART, Roy L; Davis, Jeffrey R. Fundamentals Of Aerospace Medicine: Translating Research Into Clinical Applications. Lippincott Williams And Wilkins. 2002. isbn 978-0-7817-2898-0, pp. 720.
  2. Pol Hajni, Mogu li krave silaziti niz stepenice? ' ' Izdavač Logos art, Beograd 2007

Litertura[uredi VE | uredi]

  • Јован М Давидовић, Како је човек полетео, Издавач Аутор, Београд, 2008
  • Первушин, А. И. (2011). 108 минут, изменившие мир, Москва: Эксмо ISBN 978-5-699-48001-2
  • M. Ephimia Morphew, “Psychological and Human Factors in Long Duration Spaceflight”, MJM 2001 6: 74-80, 2001.
  • Wiley J. Larson, and Linda K. Pranke, ed. “Human Spaceflight: Mission Analysis and Design”, McGraw-Hill Inc., 2005.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]